Stef Kari (Stephan Curry) je proslavljeni i trofejni NBA košarkaš koji je među najzaslužnijima što je Amerika u polufinalu nedavnih Olimpijskih igara pobijedila Srbiju, a takođe je prelomio i finalni meč sa košarkašima Francuske kada je u završnici sa tri vezane trojke odbio posljednji i najjači napad domaćina za povratak u meč i pokušaj da se domognu zlata.
Nesumnjivo jedan od najvećih, možda i najveći šuter koji se pojavio na vrhunskom NBA košarkaškom nebu. Nije da nas nije povremeno nervirao dok je iritantno žvakao štitnik za zube nakon pogođenih šuteva. Arogantno je bilo i ponašanje u finalnoj utakmici ovogodišnjih igara dok se gotovo rugao domaćoj, francuskoj publici, ali nije da nas raspojasana košarkaška banda iz US-a iznenadila sportsko-nepristojnim ponašanjem na i pored terena. Na žalost. To je trenutno kulturološki tako i to treba prihvatiti.
Mirno i dostojanstveno.
***
Međutim, ič se neću baviti gore navedenom temom. U fokusu je jedan drugi Kari. Mnogo nam bliži i prijemčiviji. Ponekad ljut kao istoimeno jelo, ali suštinski legendaran i čovječan. Na nivou trenera koji su etablirali jugoslovensku i srpsku košarku na vrhunskom nivou – profesor Aca Nikolić, Ranko Žeravica, Duda Ivković, Željko Obradović, ..
Svetislav Pešić Kari i košarkaška reprezentacija Srbije baštine dugu i bogatu istoriju. Mi malo stariji se sjećamo legendarne pobjede nad selekcijom US u Indijanapolisu 2002. godine tokom Svjetskog prvenstva. I tada je to bila prvorazredna senzacija. Prethodila joj je epizoda sa izbacivanjem Radmanovića zbog nediscipline i jedenja banane, ali je Kari još tada znao da našpanuje dječke za velike stvari. Majstorstvo.
Godinu dana prije toga nas je u Istanbulu odveo i do poslednjeg evropskog košarkaškog zlata
Bilo je tu i brodoloma, kao na Evrobasketu 2022. godine kad nas je Italija isprašila dalekometnom košarkaškom artiljerijom, ali sve je to sport i košarka. Usponi i padovi, kao sam život.
Prošla godina nosi ponovo svjetsko prvenstvo, krnji tim zbog nedostatka Jokića, Vase Micića, a zatim tragičan detalj sa Simanićem koji postaje momentum koji nevjerovatnom energijom vodi do vicešampionske pozicije. Pravo niotkuda, reklo bi se. Opet Kari i ekipa oko njega strašno dobro razumiju tim, situaciju i kontigentni pristup izazovima što donosi fenomenalne rezultate. Rađa se i iskričava sentenca na koju se svako normalan mora nasmijati:
- Svi za jednog jedan za svi! –
Njom se ujedinjuju principi timskog duha, zdravog (pirotskog) humora i viteških (musketarskih) vrlina. Posebna vrsta suptilne sportsko-životne filozofije koja prožima nacionalni tim.
Objedinjuje, opušta i vodi naprijed.
***
Kao šlag na tortu stižu Olimpijske igre u Parizu tekuće godine.
U najavi događaja puno je misterija oko nastupa naše najveće zvijezde Nikole Jokića. Još ranije je otpao Teodosić, a nema ni Kalinića. Da li su salve uvreda na socijalnim mrežama kojima je običan puk obasipao Jokića zbog povremenog neigranja za reprezentaciju uticale na njega i tim ili nisu. Odgovor slijedi uskoro. Na našu sreću, na terenu.
U pripremi takmičenja i u prvom kolu lagano gubimo dvije utakmice od Amera. Ako pogledamo sastav američkog drim tima (Lebron Džejms, Stef Kari, Kevin Durent, Tejtum, itd.) i prosječnom nepoznavaocu košarke je jasno da su to košarkaški vanzemaljci. Jedina dilema je da li je to tim jači od prvobitnog drim tima devedesetih godina (Džordan, Medžik, Leri Bird, Barkli, ..). Neću reći da su porazi namjerni, ali sigurno da nisu bili slučajni. Stari lisac je ono najbolje ostavio za potencijalni treći susret koji smo priželjkivali u finalu. Adut u rukavu.
Rekordni povratak u utakmici četvrtfinala sa odličnom Australijom pokazuje da su Jokić, Bogdan i drugari ozbiljna grupa, dok polufinalni duel sa Amerima pokazuje svu ljepotu košarkaške igre, vještine, talenta, discipline i timskog duha. Trideset sedam minuta košarkaške klinike. Trideset sedam minuta čistog uživanja u košarci. Rapsodija igre.
Meni poraz nakon toga nije toliko smetao, mada je čitav Balkan bio spreman da se „zapali“ da smo srušili nadobudne američke zvijezde. Na kraju, formalno nismo uspjeli u tome, ali suštinski jesmo jer je dobijeno nekoliko bitaka – osvojili smo bronzu i potvrdili karakter u meču sa Njemačkom, Jokić je i nevjernim tomama dokazao da voli svoju zemlju, Bogi je potvrdio kapitensku i ljudsku klasu, Vasa Micić je vaskrnsuo, Dobrić i Gudurić nasmijali, Vanja Marinković eksplodirao, gosni Kari post-doktorirao košarku, a Ameri su se ozbiljno uzentali.
Hepiend i nastavak mita o košarkaškoj zemlji.
***
U suštini, na ovaj tekst me inspirisao Marko Pešić, trenutno direktor KK Bajern iz Minhena i Karijev sin sa objavom na X mreži u kojoj je pokazao da je ponosan na svog oca jer je kao trener osvojio medalju na svakom većem takmičenju i jer je fantastičan role-model za posvećenost, čeličnu volju i rad, te neprekidno učenje.
Na stranu što mi je otac preminuo prije šest mjeseci, ovo me potaknulo na dublja promišljanja.
Dakle, Kari ima sedamdeset pet godina, a njegova vitalnost i životnost izbijaju iz svake pore. Očigledno radi ono što voli i nije mrzovoljni penzioner kao većina generacije.
Rad u drugim kulturama (Njemačka, Španija, itd.) su ga tako obogatili da je ostao otvoren za drugačije u svakom smislu. Način na koji je objasnio kako je tekao proces prihvatanja novih generacija, načina razmišljanja, izazova oko mobilnih telefona, bio je nevjerovatan. Prihvatio je da su jako drugačiji od svih prethodnih generacija, potrudio se da ih razumije na ljudskom nivou, uspostavio komunikaciju i povjerenje i tek onda počeo da radi na košarkaškim i takmičarskim principima. To je naprosto predivno jer sintetizuje svjetska znanja o modernoj psihologiji i sportu, premošćavajući trans-generacijski jaz ili čak jazove.
Nevjerovatno ..
Rad, entuzijazam, otvorenost i doživotno učenje.
Četiri iskustveno proživljena principa koji mogu da se primjene na bilo koju oblast života i rada. Univerzalno i briljantno, a tako jednostavno.
Za takvo djelo zaslužuje najveće počasti jednog društva.
Još kad bi se sa timom jasno i javno opredijelio da su uz svoj narod i protiv kopanja litijuma, što reče Simbol vere: Njegovom carstvu neće biti kraja.
Dame i gospodo, Svetislav Pešić Kari, legenda srpske košarke i sporta čiji se vispreni i životni duh simpatično oslikava kroz sledeće lakonske (i Alan Fordovske) citate:
„Bolje pobediti i igrati lepo, nego izgubiti“
„Bolje dve velike baklave nego jedna mala!“ 😊