Da ovo nisam doživio, uprkos svim
pročitanim knjigama, razgovorima sa učenim ljudima i vrhunskim intelektualcima,
vjerovatno nikada ne bih povjerovao da je jedno društvo u stanju da, za svega
desetak godina toliko propadne da se sve ono što je ranije bilo normalno i
poželjno, počne posmatrati sa gađenjem, pa čak i prezirom.
Za kratak period, malograđanština je ušla u sve pore ovog društva koje
je po dubini totalno strunulo. Lažno bogastvo, lažna sreća, glumljenje visine i
moći bez pokrića, usne napumpane – veće od d**eta, 100 g mozga – 100 kg mišića,
prostitucija, BMW-ovi, kokain, pištolji, skupa odijela, ajfoni, gaženje preko
mrtvih da se dođe do cilja, slike sa egzotičnih destinacija na kredit (…) a
iznutra i u glavi – praznina, nema ništa. Ovo je otprilike današnja slika
bosanskohercegovačkog društva sa naročitim akcentom na Republiku Srpsku i
Banjaluku koje su za kratko vrijeme postale leglo kriminala, prstitucije, narko
kartela i trgovine ljudima. Neki će reći – dajte dokaze a, pola Evrope piše o
tome. U suštini mi i ne vidimo šta se dešava, jer nam je to postalo normalno,
pa čak i poželjno.
Mladost nam je uništena, teško bolesna i frustrirana. Za jedno
”NE(moguće)”, današnje generacije djece i mladih padaju u teške depresije i
anksioznost. Nerijetko, prisutni su i teški izlivi bijesa, frustracija i
nezadovoljstva a usled nemogućnosti ostvarenja ciljeva, čak se ”diže i ruka na
sebe”. Parola ”moram dobiti sve sad i odmah”, mlade, kojima su idoli
okorjeli kriminalci beogradskog, banjalučkog i sarajevskog podzemlja te
umjetnici koji u pjesmama i filmovima promovišu brz i luksuzan život, drogu,
prostituciju ”rešavanje”, želeći da budu dio tog ”krema”, već u ranom dobu
stupaju u kriminalne vode. Za pošten rad i sticanje treba vremena a, vremena nema.
Kao glavni nukleus društva – uništena je i porodica. Razbile su je
moderne tehnologije, društvene mreže, materijalna nesigurnost, kreiranje slike
da se rađanjem djece i stupanjem u brak život završava i počinje period teškog
ropstva i mučenja ali – i totalna materijalizacija i plastifikacija društva
gdje su, muškarci koji nemaju jedan ili više stanova i automobila – nepoželjni,
nesposobni i – budale a, djevojke bez po’ kile plastike u tijelu – omražene i
neinteresantne. Kao posledica svega, djeca su nam krajnje nevaspitana, neamju
poštovanja prema roditeljima a kamoli nastavniku ili starijem a, kako i da
imaju kad ih vaspitavaju parovi, farma, tik-tok, Omčo, Kristijan Golubović,
Stanija, Kulićka, Prase i njima slični.
Svi bi nešto htjeli, svi govore o nekim velikim ciljevima ali, malo ko
se odvažuje da se odvoji od mamine i tatine kućice i zapne jer ”ne mogu ja,
kako ću sam/a”(?). Za mladog, zdravog i sposobnog čovjeka najveća prepreka
može biti samo njegova glava i ništa više. Doduše, mogu biti i roditelji koji
dopuste da im dijete vaspitava telefon. Treba zaraditi pare kako tako da se
pokaže društvu i komšijama ali opet, pojedinac posle osamnaeste sam bira šta će
biti.
Političku, intelektualnu i kulturnu scenu ne vrijedi ni komentarisati. U
zemlji u kojoj se politika vodi snimanjem video klipova, prepucavanjima,
populizmom, obmanjivanjem, spletkarenjem, dodvoravanjem po svaku cijenu, ništa
bolje od ovog što imamo se i ne može očekivati. Političari na čelnim pozicijama
su nam neobrazovani i što je najgore od svega, kao takvi, prepuni su
samopuzdanja. Na prste jedne ruke se mogu pobrojati pojedinci na političkoj
sceni za koje bi se moglo reći: ”ti ljudi su sposobni, obrazovani i mogu biti
sjajan primjer građanima”. Kod nas je parola – što glasniji, neobrazovaniji i
nevaspitaniji baja, to su veće šanse za popularnost i osvajanje glasova.
Nevjerovatno!
Što se akademske i intelektualne scene tiče – ona je na margini –
zasluženo! Ćutanje je u ozbiljnoj mjeri došlo na naplatu a kulminacija tek slijedi.
Nekultura je postala kultura a obrazovan, pristojan i odmjeren čovjek – budala.
Pravo i pravda odavno su misaone imenice jer ”sve ima svoju cijenu” a one
malobrojne ”budale” koje nešto pokušavaju, prije ili kasnije se povuku ili se
utope u sivilo.
Juče me jedna, jako dobra, veoma obrazovana i uspješna prijateljica iz
Sarajeva pitala šta da očekujemo u narednom periodu. Odgovor je zvučao kao zona
sumraka – ne zato što sam defetista ili pesimista, već zato što nam je realnost
siva – bez ijednog tračka nade u bolje sutra. Ovo malo naroda i intelektualnog
potencijala što je ostalo u zemlji, ne može više uhvatiti korak sa kriminalno –
kartelskom državom. Degradacija društva polako doživljava svoju kulminaciju i
do neke vrste reseta će kad – tad morati da dođe. Kakva će biti njegova priroda
i kakve će posledice to ostaviti po nas, svemu tome ćemo svjedočiti. Možda i
brže nego što možemo zamisliti.