Na marginama vojne parade u Pekingu početkom septembra, čulo se kako ruski predsednik Vladimir Putin i njegov kineski kolega Si Đinping razmatraju pitanje besmrtnosti. Nisu razgovarali o ratovima u Ukrajini i Gazi, ni o svojim potencijalnim naslednicima ili Trampovim carinama, već o transplantaciji organa i novim biotehnološkim otkrićima koja bude donkihotovsku nadu u večnu mladost.
Možda bi ovaj neobičan razgovor mogao da se ispostavi kao važniji za budućnost naše politike od geopolitičkih promena moći o kojima svi pričaju. Obično se kaže da „svetom upravljaju starci kojima se žuri“. Šta ako velikim silama zapravo upravljaju starci koji nikud ne žure, uvereni da imaju mnogo vremena? Kako će ta fascinacija dugovečnošću uticati na njihove političke odluke?
Kada Putin završi svoj aktuelni mandat – što teško da će označiti i kraj njegove vladavine – biće na vlasti duže od Josifa Staljina ili Leonida Brežnjeva. Takođe će biti stariji od obojice.
Često pretpostavljamo da je Putin opsednut izborom naslednika i opstankom postputinovske Rusije. Ali znajući da će neki od nas – verovatno i sam Putin – uskoro moći da žive mnogo duže, možda bi trebalo imati na umu drugačije pitanje. Može li ruski predsednik da vlada zemljom još četvrt veka? Kako će ovaj produženi vremenski okvir uticati na njegove političke odluke? Hoće li biti strpljiviji ili agresivniji?
Istoričar Kristofer Klark primećuje da „kao što gravitacija savija svetlost, tako moć savija vreme“. Vršenje vlasti temelji se na određenom skupu pretpostavki o tome kako su prošlost, sadašnjost i budućnost međusobno povezani. Moderna politika se drži uverenja da su pojedinci smrtni, dok su nacije besmrtne. Svoju smrtnost nadilazimo tako što verujemo u boga, rađamo decu i bivamo delom samosvesne kulturne zajednice koja će izdržati oluje istorije.
Našu ideju o besmrtnosti dosad je oličavao spomenik u parku sa ispisanim imenima onih koji su žrtvovali svoje živote za naciju, ili pesma koju će buduće generacije znati napamet. Kako razgovor Putina i Sija u Pekingu sugeriše, to više nije slučaj. Živimo u doba kada najbogatiji i najmoćniji pojedinci zamišljaju sebe besmrtnima, dok mnoge nacije, pod pritiskom niže stope nataliteta i masovnih migracija, počinju da deluju smrtno.
Možemo li i dalje verovati da ćemo živeti u pamćenju budućih generacija dok brzina ekoloških, tehnoloških i kulturnih promena razbija našu moć da zamislimo kako će živeti budući ljudi? Mogu li bugarski ili slovački politički lideri, na primer, biti sigurni da će iko izučavati bugarsku ili slovačku istoriju za 100 godina?
Istorija nas podseća da je težnja ka večnoj mladosti jedna od karakteristika revolucionarnih vremena. Život i tragična smrt Aleksandra Bogdanova, prijatelja Vladimira Lenjina i osnivača Ruskog nacionalnog instituta za hematologiju, koji je preminuo od posledica neuspešne transfuzije krvi, najbolji je primer revolucionarne težnje ka besmrtnosti shvaćene ne kao potraga za večnom slavom, već kao potraga za večnom mladošću.
Donald Tramp je možda najbolji primer dramatičnog pomeranja ose vreme-moć. Putin i Si su još uvek zaokupljeni besmrtnošću nacija. Ruski predsednik romantizuje izgubljenu imperijalnu prošlost i mašta o demografskom oživljavanju Rusije; Si priziva dinastički kontinuitet. Tramp je drugačiji. Za razliku od Putina i Sija, on retko govori o istoriji ili o tome kako bi želeo da ga upamte naredne generacije.
Tramp svakako želi da živi večno, ali ne u srcima i mislima budućih generacija. Stiče se utisak da bi svoju besmrtnost najradije proveo u Mar-a-Lagu ili, još bolje, u Beloj kući. Njegova politička mašta kao da se ne proteže dalje od vlastitog mandata – kao da bi sama istorija trebalo da se završi s njim. On pokazuje malo brige za ono što će se desiti neposredno posle njega. Kada govori o rizicima sukoba sa Tajvanom, ponavlja Sijevo obećanje da neće izvršiti invaziju na ostrvo dok je Tramp na vlasti. Ali šta kada on više ne bude na vlasti?
Razgovor u Pekingu o besmrtnosti signalizira dramatičnu promenu u načinu na koji politički lideri doživljavaju osu vreme-moć. Na kraju svog drugog mandata, Tramp će biti najstariji predsednik Amerike. Ali da li je zaista toliko star? Poslednji popis stanovništva SAD pokazuje da je većina Amerikanaca rođenih iste godine kada i Tramp, 1946, još uvek živa (a mnogi od njih verovatno još uvek glasaju). Prema anketama javnog mnjenja, većina republikanaca misli da bi Tramp trebalo da se kandiduje za treći mandat. Možda je njegov prethodnik Džo Bajden bio poslednji zaista star američki predsednik?
Teško je oteti se utisku da budućnost naše politike počinje da liči na svet grčke mitologije u kojoj intrige besmrtnika pokreću svetsku istoriju. U međuvremenu, najviše čemu se obični smrtnici mogu nadati jeste blagonaklonost Besmrtnika.
Financial Times, 20.09.2025.
Prevela Milica Jovanović