Dok Tramp svakodnevno isporučuje razorne i skandalozne izvršne naredbe, najvažnije je izbeći fiksaciju na njegovu opscenost i fokusirati se na to kako su problemi koje on proizvodi međusobno povezani.
Pod teretom novih vesti padaju u zaborav izvršne naredbe od prošle nedelje, poput zabrane programa Različitosti, jednakosti i inkluzije (DEI), kao i „rodne ideologije“ u svim programima finansiranim iz federalnog budžeta. Vrtoglavom brzinom smenjuju se pretnje deportacijom stranih studenata koji učestvuju u legitimnim protestima, ekspanzionistički planovi za Panamu i Grenland i predlozi za prisilno raseljavanje Palestinaca iz Gaze. U svakom od tih slučajeva Tramp demonstrira svoju moć testirajući poslušnost svojih podanika. Sudovi zaustavljaju neke njegove izvršne naredbe, ali deportacija imigranata je već počela, kao i ponovno otvaranje logora u Gvantanamu.
Jačanje autoritarne moći delimično zavisi od spremnosti ljudi da joj se povinuju. Tramp ispituje koliko daleko može da ide, a neke njegove izjave su toliko užasne da su same po sebi postignuće. On prkosi našem osećaju stida i pravnim ograničenjima da bi nam pokazao na šta je sve spreman, dok javno demonstrira svoj besramni sadizam.
Ushićenje njegovim ponašanjem izaziva divljenje pristalica i oni ga slave kao nosioca posebne vrste muškosti. Ta muškost odbija da se povinuje pravilima i principima koji regulišu demokratski život (sloboda, jednakost, pravda) i zagovara „oslobađanje“ od lažnih ideologija i ograničenja zakonskih obaveza. Usijana mržnja se predstavlja kao sloboda, dok su istinske slobode za koje su se mnogi od nas decenijama borili izobličene i ugušene kao moralno represivna budnost (woke).
Njegova sadistička radost je zarazna. Čin izricanja i uživanja u izrečenom postaje kolektivna proslava okrutnosti. Medijska pažnja koju to privlači pothranjuje ovaj surovi pir. Prosto ste primorani da saznate i čujete i gledate tu paradu reakcionarnog gneva i inata. Ali u ovom slučaju nije dovoljno razotkriti licemerje i strgnuti tu iscerenu masku. Ne, zahtev da vođa mora biti moralan postavljen je upravo obrnuto: sledbenici su oduševljeni njegovim odbacivanjem morala.
Na delu je besramno ispoljavanje mržnje, prezir prema pravnim normama, spremnost da se ljudima oduzme pravo na jednakost i slobodu, negiranje postojanja trans, interseksualnih i nebinarnih ljudi, ukidanje DEI programa namenjenih osnaživanju osoba koje su pretrpele dugotrajnu i sistemsku diskriminaciju, nasilne deportacije imigranata i pozivi na oduzimanje imovine preživelima genocida u Gazi.
Rafael Lemkin, poljsko-jevrejski pravnik koji je skovao izraz „genocid“, jasno je rekao da on obuhvata „koordinirani plan koji ima za cilj uništenje suštinskih osnova života nacionalnih grupa… on se može postići brisanjem svih osnova lične bezbednosti, slobode, zdravlja i dostojanstva“. Zaista, prinudno premeštanje dece je peto kažnjivo delo po Konvenciji o genocidu usvojenoj 1948. godine.
Ne spadaju svi oblici Trampove represije u kategoriju genocida, ali mnogi od njih odišu fašističkim strastima. Uskraćivanje prava na zdravstvenu zaštitu i negiranje prava i slobode izražavanja ljudima iz trans, interseksualne i nebinarne zajednice predstavlja napad na same temelje njihovih života. Čak je i konzervativni Vrhovni sud utvrdio da diskriminacija trans i rodno nekonformnih osoba jeste diskriminaciju na osnovu pola (Bostok protiv Klejtona, 2020).
Stoga, nema smisla reći da trans prava ugrožavaju zakon zasnovan na polu: ona pripadaju tom zakonu i njime treba da budu zaštićena. Lov na imigrante po školama i domovima, njihova prisilna deportacija u pritvorske centre i oduzimanje prava na pravičan postupak, pokazuje ne samo jasan prezir prema tim zajednicama, već i prema samoj ustavnoj demokratiji. Pretnja pravu na državljanstvo po rođenju prkosi osnovnoj ustavnoj zaštiti i pozicionira Trampa iznad ustavne vladavine i podele vlasti.
Ako i dalje budemo samo besneli i bili zapanjeni svakim njegovim novim proglasom, propustićemo da uočimo šta ih povezuje. Prepuštanje njegovim izjavama upravo je svrha njihovog izricanja. Kada nas to zarobi i parališe na neki način smo u njegovoj službi. Mada imamo dobre razloge za ogorčenost, ne treba da dozvolimo da nas ona preplavi i blokira racionalnu misao. Jer ovo je trenutak u kome treba da razumemo fašističke strasti koje podstiču ovaj besramni grabež za autoritarnom moći.
Oni koji su oduševljeni njegovim inatom i sadizmom potčinjavaju se njegovoj logici podjednako kao i oni koji su paralisani gnevom zbog njih. Možda je vreme da se odmaknemo od toga, pogledamo kako taj mehanizam funkcioniše i možda ponovo otkrijemo osećanja koja pokreću nas: žudnju za slobodom za sve, za jednakošću zasnovanom na obećanju naše demokratije da će regenerisati životne procese na Zemlji, prihvatanje i potvrdu složenosti naših otelotvorenih života, zamisao sveta u kome su zdravstvo i obrazovanje dostupni svima, gde svi živimo bez straha, znajući da su naši međusobno povezani životi podjednako vredni.
The Guardian, 06.02.2025.
Prevela Milica Jovanović