Odmah posle američkih predsedničkih izbora 2024, pre nego što je Donald Tramp preuzeo dužnost i počeo da preti univerzitetima uskraćivanjem saveznih grantova, uprave raznih univerziteta su same krenule da odustaju od akademskih sloboda. Teško je izneti argument koji neće biti zastareo u trenutku objave ovog teksta. Ali pisanje u promenljivim istorijskim okolnostima uvek sa sobom nosi taj rizik.
Akademske slobode su sve ugroženije u Sjedinjenim Državama, zemlji u kojoj se one smatraju delom normativnog okvira institucija visokog obrazovanja. Ovog kasnog novembarskog dana dok pišem o tome, ne znajući ozbiljnost napada koji tek predstoje, već je jasno da su na meti i akademske slobode i ustavno pravo na slobodu izražavanja. Ovakva upozorenja često prati nejasno shvatanje njihovog međusobnog odnosa. Pravo na slobodu govora univerzitetskog nastavnog osoblja van učionice, kao građana (extramural speech), pokreće pitanje tog odnosa i, po mom mišljenju, sadrži potencijal za artikulisanje značaja akademskih sloboda za život u ustavnoj demokratiji.
Ukidanje slobode javnog angažmana univerzitetskih profesora samo je jedan od primera cenzure pod pretnjom gubitka posla. Rasprava o pravu profesora da istupaju kao građani možda deluje apstraktno i čak sholastički, ali mislim da je značajna zato što se to pravo preklapa sa ustavnim pravima na slobodu govora, koja su takođe napadnuta. Zato imaju smisla pitanja zašto se krše prava univerzitetskih nastavnika na javni angažman, kao i zašto je opasno zatajila ustavna zaštita tih prava, koja su od fundamentalne važnosti za američke demokratske tradicije i norme.
Jasno je da će ishod poslednjih predsedničkih izbora imati ozbiljne posledice na naša ustavom zagarantovana prava i samu budućnost demokratije u Americi. Američki građani su dovoljnom većinom glasali protiv demokratije, ali preko izbornog procesa koji je ugrađen u temelje demokratskog uređenja. Građani imaju pravo da se suprotstave demokratiji, i to su i učinili, koristeći svoju narodnu volju kako bi izabrali nekoga ko je obećao da će ukinuti ravnotežu između različitih grana vlasti, pokrenuti masovne deportacije imigranata i suspendovati ustavne garancije mnogih ljudskih prava. Predsednikovu moć će uvećati i republikanski Senat i Predstavnički dom, ali i Vrhovni sud koji ima ekstremno desnu većinu i koji se odriče ovlašćenja da kontroliše i uravnotežava predsednikove odluke.
U ovom trenutku se postavlja nekoliko pitanja. Demokratija je vladavina naroda i od naroda, ali ko je narod? S obzirom na to da 35% birača sa pravom glasa (90 miliona) nije glasalo, koji građani su postali narod? Ti milioni koji nisu glasali praktično su deaktivirali demokratsku proceduru. Dakle, neki su glasali protiv demokratije, dok su se neki izuzeli iz demokratije, a zajedno oni čine značajnu većinu.
Naravno, demokratija nije svodiva na svoju parlamentarnu formu, ali oni koji žele da ponište izborne institucije očigledno žele da ponište demokratiju. To je paradoks – ne kontradikcija – s kojim se sada suočavamo. Elektorski koledž, na primer, uvek je bio odbrana od prevelike moći demokratskog odlučivanja, iako je u Americi zamišljen kao jedan od njenih parlamentarnih instrumenata. Osnovan je iz uverenja da narod nema obrazovanje ni kapacitet da rasuđuje šta je za njega ispravno i da odabranoj grupi elektora treba dati moć da odlučuje šta bi stvarna ili najbolja volja naroda trebalo da bude. To je primer antidemokratske parlamentarne institucije zadužene za poništavanje demokratije u ime njene odbrane.
Koliko god parlamentarne procedure bile neophodne za demokratiju, one nisu dovoljne da obezbede njenu budućnost. Demokratija se pojavljuje i u prolaznim (Šeldon Volin, Neuhvatljiva demokratija, 2018) i neukrotivim (Ana Norton, Divlja demokratija, 2023) formama, koje nisu obuhvaćene izborima i koje svakako ne predstavljaju oni koji, kada budu izabrani, lišavaju prava one koji se okupljaju i govore u ime pravde, u ime onih koji zaslužuju pravo da podnesu zahtev za boravište ili državljanstvo, u ime onih koji rade za nadnicu nedovoljnu za krov nad glavom ili otplatu dugova, izloženih finansijskim oblicima terora (Gago i Kavalero, Feminističko tumačenje duga, 2023). Kada prođe prvi šok, mislim da ćemo se osvrnuti oko sebe i upitati se kojim zajednicama bismo mogli da služimo, kakve solidarne veze možemo da uspostavimo i koje prakse radikalne brige i podrške možemo da ponudimo.
Kada se narod svojevoljno izuzme iz participativne politike nastaje paradoks velikih razmera. U ovakvom izbornom ishodu možemo očajavati nad demokratijom, a možemo pokušati da razumemo izazove pred nama i obnovimo demokratiju tako da ljudi povrate volju da čuvaju njenu životnost i relevantnost. Ali za to nam je potreban novi politički imaginarijum izgrađen od potencijala sadržanih u svakodnevnim praksama solidarnosti, uključujući kampove i proteste, borbu za prava beskućnika, pokrete protiv institucionalnog nasilja u zatvorima, protiv nasilja na militarizovanim granicama i protiv genocida i raznih aktera koji ga pomažu i podstiču.
***
U tom kontekstu, imamo sve razloge za zabrinutost zbog napada na visoko obrazovanje, uključujući programe različitosti, jednakosti i inkluzije (DEI), na intelektualni život i nesputano istraživanje – vrednosti na kojima počivaju i akademske slobode i demokratija. Da bi donosili razborite odluke, ljudi moraju imati mogućnost otvorene debate. Takva rasprava, zasnovana na dokazima i argumentativnim obrascima, zahteva obrazovanje, posebno veštinu kritičkog rasuđivanja, rad sa tekstualnim i istorijskim dokazima, razlikovanje istinitih od lažnih tvrdnji i promišljenu refleksiju o neispitanim okvirima u kojima se politički sudovi donose.
Debata u učionici nije isto što i debata u javnoj sferi, ali one se preklapaju, što implicira da učenje kako razmišljati i procenjivati tvrdnje u obrazovnom okruženju doprinosi čvršće utemeljenim političkim sudovima u javnoj sferi. Očuvanje tih tekovina je najviši ulog u trenutnoj situaciji. Ako univerzitet ne uspe u toj misiji ili svede svoju ulogu na puko prenošenje veština i zadržavanje „neutralnosti“ o pitanjima od javnog interesa, on prekida svoje veze sa demokratijom i postaje deo upravo onog problema koji želimo da rešimo – erozije demokratije i kidanja njenih veza sa obrazovnim institucijama (Džon Djui, „Demokratija i obrazovanje“).
Da bi visoko obrazovanje prenosilo znanja o praksama analize, refleksije i nesputanog istraživanja, prvo moraju biti uspostavljene određene akademske slobode. Profesori moraju biti slobodni da osmisle sopstvene nastavne planove i programe, ali i da se uključe u univerzitetski život kako bi učestvovali u odlukama koje se tiču obrazovnih procesa uopšte. Akademske slobode podrazumevaju primarnu odgovornost profesora za nastavni plan i program, za ono šta se predaje i kako, ali i za bavljenje istraživanjem odabranih tema, za ocenjivanje i zapošljavanje predavača, za konsultovanje o pitanjima koja se tiču studentskog života – za sve što se odnosi na obrazovni proces.
Zajedničko upravljanje je centralna komponenta akademskih sloboda. Reći da je odgovornost „zajednička“ znači da odluke koje utiču na akademski život treba donositi kroz konsultacije sa predavačima i uz suštinsko uvažavanje njihovih stavova. U novembru 2024, upravni odbor Univerziteta u Mičigenu bio je izložen osudi profesora zbog toga što ih nije konsultovao pre nego što je doneo odluku da pozove državnu policiju da hapsi studente u protestu. Pored toga, upravni odbor je pozvao i okružnog javnog tužioca, za čiju je izbornu kampanju jedan od članova odbora dao donaciju, a da se prethodno nije obratio lokalnoj policiji. Pokretanje krivičnih postupaka protiv studenata zbog ostvarivanja njihovog prava na izražavanje predstavlja samo jedno od kršenja njihovih ustavnih prava. I davanje dozvole donatorima da utiču na politiku univerziteta prema studentima, zaobilazeći konsultacije sa profesorima, predstavlja očigledno kršenje principa akademskih sloboda.
Bez obzira gde se svrstavamo po određenim aktuelnim pitanjima, svi bi trebalo da se zalažemo za ove principe – i ustavne i one koji pripadaju akademskim slobodama. Bez toga nema zaštite od nelegitimne intervencije državnih vlasti, donatora, administrativne uprave, korporacija i drugih spoljnih sila u stvarima od akademskog značaja i od eventualnog preuzimanja kontrole nad njima.
Upravo sam napisala „svi bi trebalo da se zalažemo za ove principe“ i time iznela pretpostavku da je svako od nas slobodan da kaže šta misli o aktuelnim pitanjima. Ali da li smo zaista slobodni? Rekla sam da „kaže šta misli“, uz pretpostavku da to podrazumeva slobodu izražavanja u različitim oblicima, uključujući plakate i transparente, zvučne forme poput skandiranja i buke, pa i korišćenje postojeće infrastrukture kao platforme za prenošenje poruka. Naravno, za sve postoji „vreme i mesto“, ali ako se takve primedbe koriste za negiranje slobode izražavanja, one prelaze u cenzuru. Takođe se može postaviti pitanje zaštite imovine, ali ako se ne nanosi šteta, javnim prostorima kampusa ne treba oduzimati njihov javni karakter pozivanjem na imovinska prava. Možemo li bilo koji od ovih oblika slobode izražavanja uzeti zdravo za gotovo? Kako razumemo i branimo te slobode kada se one ostvaruju u univerzitetskom kampusu, a kako kada se javni govor odvija van kampusa ili onlajn?
Neka prava, kao što su sloboda govora, udruživanja i okupljanja, u Sjedinjenim Državama zaštićena su ustavom, i mada ustavna prava nisu isto što i akademske slobode, kao što sam već napomenula, pitanje slobode javnog angažmana profesora univerziteta oslanja se i na ustavno pravo i na osnovni postulat akademskih sloboda. Kada institucije visokog obrazovanja otpuste ili suspenduju profesore zbog njihovih političkih stavova, one ne samo da krše princip zajedničkog upravljanja ako nije obezbeđen odgovarajući postupak, već se upuštaju i u odmazdu protiv profesora koji koriste svoje pravo na javni angažman.
Odnos koji imamo prema akademskim slobodama, posebno pravu na javni angažman profesora, ima direktne implikacije na to kako razmišljamo o ustavnom pravu na slobodu izražavanja. I više od toga, sama naša sposobnost da očuvamo akademske slobode ima posledice po očuvanje demokratije, posebno u vremenima kada se obe potkopavaju i demontiraju zabrinjavajućom brzinom.
Akademske slobode se načelno razumeju kao kolektivno pravo koje pripada nastavnom osoblju zaposlenom na akademskim institucijama na radnim mestima sa trajnim zvanjem ili na putu ka sticanju trajnog zvanja. Garantovane su konvencijama koje su te institucije usvojile, što znači da kada se te konvencije prekrše ili suspenduju, akademske slobode prestaju da postoje kao pravo. One postoje samo dok konvencije kojima su definisane ostaju obavezujuće. Doktrine na kojima se zasnivaju postulati ovih sloboda ne mogu garantovati da će ti principi biti sprovedeni, mada Američko udruženje univerzitetskih profesora (American Association of University Professors, AAUP) zadržava ovlašćenje da izriče javne osude, što baca loše svetlo na institucije koje se ne pridržavaju pravila – ili bi bar trebalo da je tako.
Ali ako univerzitetske institucije odluče da preuzmu cenu štete po reputaciju, jer bi recimo gubitak federalnih sredstava za njih bio veći gubitak, ili zato što vide kako to isto prolazi drugim institucijama – onda norma počinje da se raspada. Ako otvoreno krše svoje obaveze prema akademskim slobodama u ime „bezbednosti“ ili „imovine“ ili „sigurnosti“ bez obzira da li su ta opravdanja osnovana, onda konsoliduju administrativna ovlašćenja, često uz podršku vlasti i donatora, a na štetu prava profesora. Ovlašćenja organizacije kao što je AAUP dodatno su ograničena kada univerziteti krše sopstvene statute i obaveze prema akademskim slobodama.
Ne postoji i nikada ne bi trebalo da postoji policijska sila koja će garantovati principe akademskih sloboda. Jednom kad institucije usvoje te doktrine, same su obavezne da osiguraju da ovi principi ostanu obavezujući. Ako ne poštuju sopstvene obaveze, možda neće biti kažnjene. Ali posledice konsolidacije administrativnih ovlašćenja na štetu ustavnih i akademskih principa su ogromne. Profesori su prepušteni sami sebi u odbrani svojih sloboda, kao i ustavnih sloboda studenata i osoblja.
Ogranak AAUP-a na Univerzitetu u Pensilvaniji primećuje neobavezujuću prirodu vlastitih principa i navodi: „Akademske slobode su jake samo onoliko koliko su jake institucije, procedure i profesionalne norme koje su članovi fakulteta uspostavili tokom poslednjih sto godina da bi ih zaštitili.“ To zvuči ispravno, ali istorijski argument nije dovoljan. Uspostavljene konvencije se moraju kontinuirano iznova uspostavljati i sprovoditi da bi ostale obavezujuće. Čak i ako pripadaju poštovanom nasleđu prenetom iz prošlosti, ta prošlost oživljava u sadašnjosti tako što se te konvencije dalje preciziraju i ponovo artikulišu u svetlu novih okolnosti i izazova.
Public Seminar, 04.09.2025.
Prevela Milica Jovanović