Tadićev je posjet Zagrebu iznimno važan zbog dogovora o konačnom rješenju statusa srpskih izbjeglica iz Hrvatske, čime taj problem prestaje biti međunarodno političko pitanje (koje je do jučer opterećivalo Hrvatsku) te se premješta u sferu tehničkih pitanja.
No, najbitniji aspekt Tadićeva posjeta Zagrebu jest stvaranje pozitivnog ozračja između Hrvatske i Srbije.
Boris Tadić je i u Vukovaru i u Zagrebu rekao najviše što predsjednik Srbije može reći o hrvatsko-srpskim odnosima, i o srpskoj krivnji za rat. Sve više od toga bilo bi iluzorno očekivati jer je Tadić, naprosto, srpski predsjednik s obvezama ne samo prema svojim biračima, nego i prema realnoj političkoj situaciji u susjednoj zemlji, koja je, nažalost, još uvijek jako daleko od ozbiljne demokracije.
Boris Tadić je, dakle, govoreći najviše što objektivno može, ovoga tjedna u Zagrebu ostavio sjajan dojam: vrlo se jasno vidjelo da je riječ o čovjeku otvorenih pogleda, dobrih namjera, svjesnom prošlosti i svjesnom izgubljenih bitaka kroz koje je prolazio posljednjih godina (poput cirkusa o nepriznavanju Kosova).
Tadićeve su se namjere, u ova dva dana, doimale više nego dobre i s dovoljno poštovanja prema zemlji domaćinu, s kojom je njegova zemlja do prije petnaestak godina ratovala.
Takav srpski predsjednik prenio je u Zagreb i Hrvatsku snažnu poruku prijateljstva: ovo, naravno, zvuči kao najnotornija fraza u gotovo svim drugim međunarodnim odnosima, ali kad se radi o hrvatsko-srpskom pitanju, ona ima realno i duboko značenje.
Ivo Josipović i Boris Tadić, u manje od godinu dana, učinili su više za hrvatsko-srpske odnose nego sve druge zagrebačke i beogradske političke garniture u posljednjih petnaestak godina.
Predsjednik Tadić pokazao je da se zna državnički kajati, i da je kadar komunicirati s Hrvatima, neovisno o povijesnom, osobito onom najnovijem naslijeđu, dok je dr. Josipović demonstrirao kako braniti glavne državne i nacionalne stavove, a istodobno pružiti priliku za pomirenje bivšem neprijatelju.
Iako zvuči pretenciozno, i premda će svaki nogometni meč s više od tisuću navijača ukazivati na suprotno (jer će se i na Poljudu i u Maksimiru i dalje skandirati “Ubi, ubi, ubi Srbina”, pa i onda kad Srbi nemaju ništa s dotičnom utakmicom), predsjednici Tadić i Josipović ovih su dana simbolično pomirili Hrvate i Srbe.
Stvaranje dobre atmosfere između Hrvatske i Srbije važno je iz cijelog niza očiglednih razloga: Srbija je naš susjed, a sa susjednim državama ne želimo imati napete odnose, niti prema njima ne želimo podizati željeznu zavjesu; Srbija je naše veliko tržište; zbog nepostojanja jezične barijere Hrvatska i Srbija osuđene su na kulturnu suradnju ili, barem, razmjenu.
Naravno, i sada, kao i u vrijeme Tadićeva dolaska u Vukovar, moramo istaknuti da ratno naslijeđe neće nestati: ono se nalazi preduboko u emocijama ljudi koji su prošli kroz ratne užase. Takvo se stanje mora poštovati.
Kao što se uvijek mora poštovati posve nesporna činjenica da je do rata i ratnih strahota dovelo samo postojanje Jugoslavije.
Hrvatska i Srbija mogu dobro surađivati, i Hrvati i Srbi uistinu se mogu pomiriti, pogotovo u vrijeme kada ih vode moderni, nenacionalistički predsjednici, prije svega uz uvjet da se više nikome i nikada ne nameće bilo kakva jugoslavenska ideja.
Ne sumnjamo da su i Ivo Josipović i Boris Tadić itekako svjesni te činjenice.
Tekst preuzet sa www.jutarnji.hr