Treba se još nešto reći o penzionisanom ratnom generalu Ratku Mladiću, ali ipak, ne o njemu, već pomoću njega o onoj drugoj strani, o strani koja se pobočuje u moralnu zaštitu i podršku njegovog učešća u ratu. Reći o jednoj poveznici, iz ugla promatrača, koja ostaje jasna, ali opet, neproturječno, nevidljiva. Time ta poveznica jeste ukaz na neuspjeh lustracije. Zato treba okrenuti pogled od naših predstava o R. Mladiću, ugaono se, u vidokrugu, izmaći prema narodu. Tako je. Onom narodu koji podržava penzionisanog generala i njemu pripisano Herojstvo. Narodu kojeg intelektualno kompromitirani mediji, radi društveno heteronomijskih ciljeva, korumpiraju i univerzaliziraju u najopštiju javnost.
Ne samo da je tako oblikovan narod problematičan kao iskustvo spoznaje, nego on nema šta ni reći, a što već nije poznato, na ovaj ili onaj način. Zato je on sa svojim glasom perpetuirano ništa, koje mediji i političke elite bezrezervno podržavaju, produciraju i obožavaju. Političke fantazme donjih slojeva i tijela koja se ne pitaju. Nudi im se njihova glasnost kao što bitno i društveno-moralno regulativno. Mediji su jednostavno snishodljivi prema njima i s njima oblikotvorni činilac. Prvorazredna prevara prosvijećenog uma da zna slobodu.
Takvom činjeničkom stanju nasilje je potrebno kao dominantni kulturni mehanizam društvenih kontakata. Nasilje je utkano u dozvoljene obrasce društvenog postupanja (ili ponašanja). Ono je toliko dostupno, toliko prisutno da postaje nevidljivo. Ljudsko oko i refleksi navike su se već toliko navikli na to viđeno. Dok, na primjer, homoseksualna ljubav nije prihvatljiv ili dopušten obrazac. Ljubav će – bila ona individualna ili zajednička, naravno, pred nasiljem ustuknuti. Potisnuti se. Tako nasilje predstavlja sveopštu formu komunikacije promreženu kroz čitavo društvo. Od najneposrednijih kontakata, u stubištu, ulazu, haustoru, saobraćaju, pa do pretežno posrednih kontakata politike, ekonomije, institucija, sve do najviših slojeva. Ono se proteže sve do u dijalog i mišljenje. Ono je provučeno i kroz konkretno i kroz apstraktno.
Kada je Dražen Perendija, predsjednik Predsjedništva Boračke organizacije Republike Srpske, rekao „da mu se ne sviđaju izjave onih političara koji ‘glas i postupke Haškog tribunala smatraju kao jednu neminovnost’, te im poručio da moraju znati da sve svoje političke funkcije uživaju zahvaljujući radu i rezultatima Ratka Mladića, Radovana Karadžića i tadašnje političke i vojne garniture“, čovjek je bio u pravu.
I tu ne samo da je potvrdio političku tezu o genocidnom nastanku Republike Srpske, nego je zapravo uvezao individualnu odgovornost ili krivnju sa kolektivnom odgovornošću ili krivnjom. Uvezao ono što se tako teško pokušava razvezati kroz političke istupe političkih zvaničnika u Republici Srpskoj. Ako Republike Srpske nema bez Ratka Mladića i Radovana Karadžića, onda nema ni Republike Srpske bez njihovih zločina (koji se tek, naime, trebaju dokazati) odnosno njihovih herojstava.
Ukoliko u društvu nije prisutna lustracija, herojstvo i zločin ostaju isto. Jedno je ideal, drugo sredstvo. Da nije bilo zločina, ne bi bilo ni herojstva. Herojstvo, u ovom diskursu, ne isključuje zločin, zločin povezuje herojstvo. Biti heroj ili zločinac, jedno je te isto. I zato su upravo „naši“ heroji zločinci, i „naši“ zločinci heroji. Na banjalučkom zidu stoji graffit: „Kolji, Ratko kolji!“. Nije Ratko problematičan zato što je heroj, već je problematičan zato što mu se pripisuje da je zločinac jer je odgovoran za sistematična ubistva velikog broja ljudi. Kakav je to zločin pobiti hiljade ljudi? Nikakav! To je prvoklasno Herojstvo, čin odbrane. To je bio odbrambeni rat! Ono što se u haškoj sudnici naziva zločinom, u nas se naziva meračkom istinom i slobodom radi zaštite ugroženog naroda. Jednostavno herojstvom.
Ali nisu to iluzorne poruke (primjer graffita), one su utkane u medij političkog, i narod zna da ih konzumira. Da ih čita i podražava. A politika da ih koristi i povratno, ohrabrujući, vraća u svoje konzumente, pod parolom iskrenih narodnih instikata i pod parolom zabrinute javnosti.
I sad, nema tu ni krsta časnog ni slobode zlatne. Uopšteno, ima samo žalosna činjenica da su oni koji su se borili pod parolama slobode i ugroženosti, bili već odviše slobodni. Oni su prešli prag tolerancije, s onu stranu, u slobodu drugih. U ime slobode, slobodno su ubijali. I sad se možemo pitati, šta tu ima sporno u odbrambenom ratu?!
Izgovor da je ono što se naziva zločinima činjeno da se ne bi počinili novi zločini, dovodi samo do izgovora da se opet počine novi zločini, da se ne bi počinili novi zločini. I to nas dovodi do loše supstancijalnosti, do loše i nepromjenjive biti, i zatvorenog kruga objašnjavanja. Historija nije nit će biti išta drugo do poprište naroda koji žele da unište jedni druge.
Dakle, nema otklona od počinjenih zločina. Haški tribunal nije uspio donijeti pomirenje kao što je zacrtao u svom statutu. Stari narativi ostaju bez refleksije ili promišljanja imanentnih i transcedentalnih proturječja koji se u njima nalaze. Sloboda je ukinuta samom slobodom. Sloboda da se iživljava nad drugim ukinula je i drugog kao izvora saznanja i spoznaje (aha momenat), i slobodu sebe kao slobodnog bića koje djeluje prema predstavama slobode. Ona je prešla u nesputano nasilje užasa slobode da se drugi – onaj ili ona koji/koja može i govori „Ne“, ubije. Politika je tu dala neograničenu podršku, sredstva i mobilizirala snage.
I sad, da li je narod kriv? Nije kriv! Oni s mišljenjem su se davno diferencirali od naroda. On je samo iskorišćen i opasan. Protiv naroda ne može biti ni klevete, jer nema individualnog imena i prezimena, nema odgovornosti, nema Javnog matičnog broja građanina ili građanke. On je neodgovoran i opasan, a kao takav neograničena zaliha za bogatstva bilo koje ressentimanske politike propovijedanja emocionalne zakinutosti, bez ikakvog pozitivnog ili negativnog diferencijala, pogodan da bude resurs za bilo koje klerofašističke elite. Da bude pogodan za sunovrat ljudstva. Politika im i ne daje drugu alternativu. (Nju treba stvarati).
I šta sad uraditi sa narodom koji je opčinjen ignorancijom pothranjivanom od strane političkih elita? Evropska unija ne bi trebala ili ne smije biti uvjet kojim mi određujemo svoje reforme i procese, jer je ona spoljni razlog, a ne unutarnji. U demokratskim procesima uvijek možemo reći, mi smo to učinili zbog njih ili zbog pritisaka, a ne zbog nas. Što bi to možda i u krajnjoj mjeri moglo biti tačno. Kako doći do nužne lustracije i oslobađanja društva? Poricanjem nužnosti?
Ako je ono više, nadindividualno – narod – i više u smislu vrednijeg, ko, zapravo, određuje ono vrednije? To je svakako nasilje, a ne raz-govor. Samo hapšenje R. Mladića i toliki izljev, u protestima, nacionalnih „osjećanja“, koja će se kasnije koristiti u druge ciljeve, jer je svaka manifestacija takvog tipa prolaznog te pragmatičkog karaktera, govori o nemogućnosti da izađe i govori onaj zabranjeni drugi. Da govori ona druga strana. Već smo rekli da nacionalni kolektiviteti nisu kategorije istine. Istina je index samoj sebi.
Naravno, ono nadindividualno, narod, nije vrednije i mi nismo sredstvo te haotične sile. Ali, kako narodu objasniti da ono što jest jest grozno? Da ono što se dešava nije lustracija, već agonija, produžavanje tek stanja u kojem samo određeni ljudi imaju koristi da naše društvo drže zatvorenim. Da podržavanjem ratnih zločinaca i zločinki (osuđenih i onih kojima se još nije potvrdila optužnica ili odbacila) nije u skladu sa njihovim deklariranim potrebama da žive bolje. Da istina nije tu, da ono što podražavaju jeste horor, i da oni kojih ih vode već odavno na sebi imaju luđačke košulje. Da nismo samo u zatvoru, već i u umobolnici