Uvek krenemo od toga da smo dobri ljudi. Ustanemo ujutru, ritualno procedimo kafu kroz oprane zube, promislimo o danu, izađe poneka lepa al' već izlizana reč, možda i refleksni poljubac, potom prebacimo fokus na obaveze, opravdamo izlazak iz kuće nekakvom važnošću, zatim hitri pogled i osmeh, za do večeras, pa niz stepenice, ali ono što se otapa u ustima je taj nepogrešivi osećaj dobre namere. Ubeđenje da smo, ipak, dobri ljudi.
Čak i ako porobljeni sanjamo osvetu, pretimo il se svetimo svetu, ne napušta nas taj osećaj o sopstvenoj sve-dobroti, jer dole negde, duboko, tamo čak iza jetre, jednostavno osećamo neku tvrdu koščicu suštine u kojoj je spakovana čista esencija naše plemenitosti. Ok, pomislimo ponekad, napravimo i po koji kompromis, pa falabogu, ljudi smo, al' smo ipak oni što znaju da odvoje dobro od lošeg, imaju svoju meru pravde i ne prođe ni dan da kakvo plemenito delo ne učinimo.
Možda je to nešto minorno poput podele apela za udomljavanje pasa, staloženosti uprkos poniženja na šalteru ili što šefu jedini znamo reći da nije u pravu, jer baš to, danas, u ovom pomahnitalom svetu puno znači. Na kraju, ko sam Ja da menjam ceo svet?! Tja, neću valjda sam? Moje je da promenim Svoj svet, da delujem u svom mikroprostoru, a ne da se trtim. Da jurišam Sama protiv vetrenjača.
U zemlji gde pošteno obavljen posao predstavlja ekces, pa čak i retki aktivizam, menjanje poretka u okviru sopstvene intime zaista i izgleda kao omanja revolucija.
Ali zašto onda sve ide dođavola?
Kako delovati u trenucima kad je proglašena opšta sezona lova na Drugačijstvo i kritičku misao, dok fašisti-spavači peglaju uniforme i čiste cevi, a državne institucije gaze Zakon zarad višeg cilja, kada laž i nesloboda dostignu razmere fizičkog progona, a nasilje lupa na sva vrata? Svedočimo kako marširajući diktati uniformnosti bajonetom probadaju rebra čak i onom ne-zanima-me posmatraču, apstinentu, ponosnom promoteru svoje apolitičnosti i svi-su-oni-isti mudrosti, i naprečac postaje nam jasno da smo najebali, zar ne vidimo šta nam rade, da se nešto mora učiniti, i to pod hitno, pa dokle više mislimo ovako i zaista nije jasno zašto svi spavaju.
Da li tada te naše mikrorevolucije i lične pobedice izgledaju dovoljno? Kako objasnimo sebi da se naši individualni svetovi, nikad tako umreženi a opet nikad tako udaljeni, urušavaju bez da iko pritekne u pomoć, da te naše uzvišene tvrđavice mira, sreće i pravih vrednosti padaju ničice pod još jednim valom despotije?
Ono što nas posebno plaši, nije surova zloćudnost nepravde, vladavina bahatosti i pandemija dehumanizacije koja se kao kakva sila mraka ili metastazirana zla kob obrušila na naše nevine duše, već upravo to jezivo sa-znanje da je sve to posledica našeg ne-činjenja i trijumf našeg odustajanja. Jer šta kad smo u situaciji koja vodi preko one strane očekivanog i izvesnog? Dokle idemo kada napipamo tu nisi-valjda-luda granicu sigurnog i dođemo do litice zone komfora?
Šta da radi profesorka sa dokazom o plagijatu, doktor koji bi da leči i one bez novca, učitelj kome deca veruju, urbanistkinja sa odveć beskorisnom profesijom, trudnica koja hoće razvod, student koji hoće još, umetnica kojoj se palanka kezi ili monah koji se zaljubio?
Ili, još bolje, kako mi na njih reagujemo? Šta onda? Šta kad rizik prevazilazi liniju poznatog sveta, liniju zaštite?
U tim trenucima kada iskoračujemo iz postojećih granica, mi se ne suočavamo samo sa fizičkim autoritetom profesora ili gazde, sa gubitkom posla, ugleda, razvodom ili osudom prijatelja, a ne. Udarili smo na nešto mnogo veće. Na sam poredak stvari, jer u tom trenutku jasno čujemo: pusti, sine, šta će ti to, eho iz bakine šerpre, opet se praviš pametna, mrzovoljan ćaletov tenor, ali i kevin zagrljaj uz topao ‘si gladan šapat. Na semaforu, odlutamo u mislima pitajući se na koji stranu, dok blentavi radio spiker i veseli sejač zdravog razuma izgovara, ko joj je kriv, sama je tražiila. Cokćemo i menjamo stanicu, ali sve što nam se u etru nudi su nasilne melodije koje nadglašavaju dilemu; instant vesti u formi telegrafske objave il ponovna brbljanja koja isključuju pitanja. TV je odavno već centrifuga subliminalnih slika koje vešto zatrpavaju receptore poput željenog opijata.
Sa druge strane opažamo kako se pa-jesam-ti-reko nihilisti meškolje, udobno im je, stoje tu, pored, u prepoznatljivoj, ne-budi-smešan pozi, cinizmom dokrajčuju tuđi pad, čime rastu, dokazuju da su u pravu, jer svet voli one koji su u pravu, one kojima je potaman, koji se ne upinju jer čemu sve, ionako je sve izgubljeno i koji sebe nikada ne propituju, jer, zna se, kriv je uvek neko drugi. Oni su zaposeli mikrofon, njihove bezube mudrosti se citiraju a potsmesi im odjekuju. To su danas gurui, na njih se deca ugledaju, na njih se svi lože, i kako to biva, oni će najpre da se pare i razmnožavaju.
Osetili smo da naspram nas stoji ne samo celo to stablo i vekovna hijerarhija, već i sam arhitekt vertikale, nedodirljiva armatura te konstrukcije. Prepoznajemo sve one gradivne elemente znanja i mišljenja koje nam je jezik nečujno al vrlo temeljno uzidao, od podruma nesvesnog – do krovne kognicije.
Zato, saseći stablo možemo jedino pri korenu, srušiti postolje na kome i sami stojimo i smrskati tu lažnu koščicu dobrote koja nas uči da se poklonimo toj vertikali i nikada ne omanemo od odustajanja.
Zato razbucajmo ovaj armaturni, drevno vaspostvaljeni jezik roblja i smišljajmo i promišljajmo nove reči, novu gramatiku i nov je-ziki vjedi glagol.