Nad mrtvom majkom svojom
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
Od svih soneta napisanih u dvadesetom stoljeću na hrvatskome i na jezicima koji se s hrvatskim međusobno razumiju, ovaj je najljepši. Nema u njemu otpora koji jezik pruža pred nasiljem stroge forme, po kojemu se prepoznaju na zor soneti pjesnika koji su bez velikog razloga, u ime nekoga svog akademskog komfora, ili kao znak pripadanja nekome višem književnom društvu, uporno, kroz cijelo naše stoljeće, pisali sonete. Dok su gorjeli gradovi i dok su nestajali susjedi, dok se Varšava pretvarala u nacističko krumpirište, a u Varšavskoj je ulici rastao tumor preporađajućeg fašizma, oni su, eto, slagali sonete, nevješto, kao što se od kupovnih kora slaže pita od krumpira i mesa, koja nikada neće biti prava, nego će svaki put biti kao prava.
Dobar se od lošega soneta razlikuje po tome što će, ako ga samo sluša, izvježbano uho u njemu sonet jedva i prepoznati. U slabih se pjesnika, pak, forma prepoznaje u hipu, i svaki metar, svako opkoračenje i svaki pravilan srok, jasno će se čuti kao nasilje nad jezikom, koji se pokušava utjerati u pjesničku formu tuđih i beskrajno udaljenih jezika. Ali kada slušate glas koji vam čita pjesmu “Nad mrtvom majkom svojom”, niti čujete da se radi o sonetu, niti vam se uopće čini da je u njoj jezik uobručen ili zasužnjen ikojom vanjskom formom. Velika poezija prepoznaje se po tome što se doima starijom od forme u koju je salivena, i što iz nje jezik izvire i nastaje, umjesto da se ona jezikom služi.
Pred posljednju veliku selidbu turista na sjever, u četvrtak, drugoga dana mjeseca rujna, navršit će se sto godina od rođenja Skendera Kulenovića, pjesnika koji je napisao ovaj, i još tridesetak jednako neusporedivih soneta. Koljenović, iz bogate zemljoposjedničke obitelji, osiromašene u agrarnoj reformi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, rođen u Bosanskom Petrovcu, školovao se kao vanjski đak slavne travničke jezuitske gimnazije. Potom je na Zagrebačkom sveučilištu studirao pravo, ubrzo postao član SKOJ-a i Partije, a poezijom se ozbiljnije počeo baviti tek u partizanima. Već 1942. napisao je “Stojanku majku Knežopoljku”, poemu posvećenu srpskim majkama čiji su sinovi stradali u ustaškome pogromu i genocidu u Bosanskoj Krajini, koja će se odmah nakon rata uvući u čitanke i pratit će nas, više kao ideološki znak, nego kao književno djelo, sve do pada komunizma, te će u najvećoj mjeri zakloniti i pred jugoslavenskim i postjugoslavenskim književnostima zatajiti stvarnu književnu veličinu Skenderovu.
Za tu je poemu vezana i jedna od ilustrativnijih priča o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Nakon što je, u nekoliko paklenih mjeseci u proljeće i ljeto 1992. grad Prijedor očišćen od svoga većinskog bošnjačkog, te hrvatskog življa, na red je došlo i mijenjanje imena ulica. Ono što je krvavo provedeno nad živim ljudima, trebalo je, dakle, da se dovrši na simboličnoj razini, pa je tako nestalo i imena Ulice Skendera Kulenovića. Preimenovana je u Ulicu Stojanke majke Knežopoljke. Fikcionalni je lik zamijenio pisca, mijenjajući tako i vlastitu prirodu i etičko utemeljenje. U ime virtualne Stojanke, koja je do neki dan bila živi spomen na sve srpske majke, čiji su sinovi stradali od ustaškoga noža, simbolički je likvidiran njezin pisac, a stvarno su likvidirane tisuće njegovih sunarodnjaka. Danas se “Stojanka majka Knežopoljka” više nigdje ne recitira. Jednima smeta što ju je napisao Bošnjak, drugima što opjeva Srpkinju.
Skender Kulenović cijeloga je života (a umro je u Beogradu, siječnja 1978.) ostao vjeran partizan i komunist, ali je osim angažiranih pjesama i poema – u kojima se, neka i to bude rečeno, također osjeća njegov golemi pjesnički dar – pisao liriku, čiji ga dosezi, uz Nikolu Šopa i Maka Dizdara, stavljaju na sam vrh bosanskohercegovačkoga pjesništva, a ni na cjelokupnom južnoslavenskom Parnasu ne bi se našlo puno onih koji bi mu mogli činiti društvo. Među sastavljačima soneta, baš nijedan.
Malo pred smrt Skender je objavio “Ponornicu”, svoj jedini roman. S tom izvanrednom prozom – koju bih uvrstio u svaki izbor najboljih južnoslavenskih romana – pisac je ostavio svoje čitatelje da čežnjivo fantaziraju o tome što bi bilo, i kako bi povijesti naših književnosti izgledale, da je romanima pristupao s onom lakoćom kao sonetima, pa da ih je više napisao.
Pjesmu “Nad mrtvom majkom svojom” ima smisla raščiniti, ali samo da bismo joj se divili, jer je nemoguće ponoviti ili u pjesničko načelo pretvoriti ono od čega je ovakva pjesma načinjena. Već u prvome stihu, u tom običajnom poljupca u mrtvo čelo, jedno je čudo. Živa duša gleda nas očima, a mrtva bijelim čelom. To je tako, svojim smo očima gledali stotinu puta, ali se na Skendera čekalo da to znanje pretvori u riječi, i da zatim onaj tko je pjesmu pročitao, ili mu je bila pročitana, svaki put kada se ubuduće s nečijim mrtvim čelom suoči, pomisli na stih Skendera Kulenovića. Ili: “usnom što stid ti je stinu nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda”.
Potom slijedi druga katrena, cijela posvećena zemlji “koja je prima”. Ako je prva, posvećena čelu, predstavljala suočenje sa smrću, druga je, na posve genijalan način, bila sjedinjenje s njom: “Baci još jedan joj grumen zemlje… da vidiš kako se ona sahranjivala u te”. Grobljanska zemlja je metafora zaborava, ili je zaborav metafora zemlje, sad je već posve svejedno, kada sin njezin biva zemlja u koju se mater pokopava. I više nema one distance iz prve strofe, niti čela koje ga u oči gleda.
U dvije tercine u poeziju je saliven cijeli jedan religijski sustav, i njegov odnos prema smrti i sahranjivanju. “Taj kasni jauk vjere” još jednoga, uz Mešu Selimovića, uvjerenog ateista, iskazan u kršćanskoj, pače katoličkoj pjesničkoj formi, bez sumnje pripada najljepšim literarizacijama islama u našim jezicima, tako tih, nježan i okamenjen, bez grijeha plača, jer su suze nad otvorenim grobom u islamu grijeh, on Skendera čini muslimanskim pjesnikom u najbitnijem smislu riječi. Pritom, druga tercina, sam finale ove pjesme zbog koje strancu i domaćemu ima smisla učiniti naše jezike, religijsku ideju dovodi do najvišeg poetskog ostvarenja, kada se i Bog pretvara u stih. Dogodilo se to u stihu: “stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava”.
Ne znam što će se dogoditi, i hoće li se išta dogoditi, o stogodišnjici Skendera Kulenovića u njegovome rodnom kraju, i ne zanima me, jer je on danas, kao što je bio i nekada, privatni pjesnik, čija je veličina u vječnoj opreci s njegovom društvenom funkcijom. Tako je bilo nekada, u vrijeme školskoga terora Stojankom majkom, a tako je još više danas, kada je njegovo književno i pjesničko djelo, kao u agrarnoj reformi, oduzeto od onih kojima po prirodi stvari i po Božjoj pravdi pripada, da bi bilo dodijeljeno jednome narodu i njegovim narodnim vlastima. A vlasti nikojeg naroda ne znaju što bi s cijelim velikim pjesnikom, pa ga tranširaju prema apetitu i potrebi, kao govedo s mesarske kuke.
Kada je Skender Kulenović iznenada umro, njegov najbolji prijatelj, veliki pisac svih naših djetinjstva, Branko Ćopić, očiju punih suza, za televiziju stigao je reći samo: “Ej, Skendere, Skendere, u kolu kokane…” Ima li nekoga da ne zna što bi to bio u kolu kokan?