Ali dogodilo se da je novinarka Ruža Ištuk nalaze anonimnoga gospodina pročitala u eter emisije Branimira Bilića, koja se više ne zove “Misli dvadesetog stoljeća”, nego nekako drukčije. Očito je bila ponesena pristojnošću gospodinovom, a ni ono što je gospodin tvrdio nije bilo ništa što već duže vrijeme, barem otkako postoje čitalački komentari na web portalima Jutarnjeg, Večernjeg, Indexa ili Tportala, nije dio široko prihvaćenog, savršeno socijaliziranog javnog diskursa anonimne hrvatske gospode. Ali ne samo anonimne! Pa nije li neki dan, na predizbornom skupu HDZ-a, u nazočnosti premijerke i ministara policije i pravosuđa, gospodin Josip Đakić, istaknuti borac za Hrvatsku, uputio nominalističku kritiku čelnicima oborbene, Kukuriku koalicije, primijetivši kako bi bilo čudno da Hrvatsku vode Mošo, Sarah, Ruth, Jehudi, Natan i David, jer da on kad čuje ta imena, pomisli da se radi o nekima koji se bore za vlast u Izraelu? Ups, velite da nije bilo baš tako, da gospodin Đakić nije spomenuo ta imena, nego Zokija, Radeta, Vesnu i Milanku, te da nije bilo aluzija na Izrael, nego na Srbiju? Dobro, ali u čemu je razlika? I u čemu se razlikuje ideja o vječnome vraćanju istoga, gospodina koji je u Bilićevoj emisiji iznio bankarsko objašnjenje holokausta, i drugog gospodina, također zastupnika vječnoga vraćanja istog, koji je nekolicinu ovdašnjih građana nagovarao na humano preseljenje u Srbiju? Pogotovu što bismo se mogli okladiti da onaj koji misli jedno, misli i drugo, samo što se na račun Srba te stvari govore javno, a na račun Židova još uvijek ne, barem dok rečena gospoda ne uđu u Europsku Uniju.
Ruža Ištuk je ispala glupa, što je i damama ponekad dopušteno. Ali Ruža Ištuk nije učinila ama baš ništa što se u Hrvatskoj već godinama ne radi, kako u medijima, tako i za političkim govornicama. Stoga je i njezina suspenzija, ili prebacivanje u neki drugi program i drukčiju emisiju (možda nešto o kućnim ljubimcima ili u pol vure urinokulture, gdje ne može učiniti ništa što bi naškodilo njezinim šefovima?), i nepravedno, i huljsko, i licemjerno. Tim prije što je voditelj emisije u kojoj se dogodio škandal, gospodin Bilić, imao izvrsnu prigodu da se obračuna sa stavovima svoga anonimnog gledatelja. Da je on to učinio, i Ruža bi bila spašena, a misli anonimnog gospodina bi dobile neki posve drugi smisao. Da je Bilić u program kazao da je to neonacizam, da je to ustaštvo, da je to ono čega se pošten svijet srami i protiv čega se, da oprosti ministar Karamarko, antifašisti svakodnevno bore širom Hrvatske i svijeta, sve bi bilo drukčije. Ali on to nije učinio, jer dobro zna kako nema potrebe zamjerati se, nego valja uvijek biti gospodin među gospodom. Umjesto toga, Bilić je, bit će nehotice, pravdao Hitlera, rekavši da je Židove ubijao i Staljin. I onda od toga silnog hrvatskog gospodstva nadrlja Ruža Ištuk, za koju će njezin urednik, isti Bilić, docnije kazati kako ne bi ni mrava zgazila. Ili nešto tomu slično, a jednako krivo. Jer ovdje nije riječ o mravima, nego o onome što jedni za druge osjećamo i jesmo li jedni druge spremni braniti od pogroma. Da je bio spreman braniti Srbe, pardon Židove, od monstruoznih ideja dvadesetog stoljeća, koje kao sitni, mali tumorčići drijemaju po ljudskim dušama i karakterima, i čekaju čas kada će da buknu, i kada ćemo opet u lov na bankare po Kordunu i Kozari, i kada ćemo opet, kao u selu Prkosu četrdeset i prve, udariti na monetarnu vlast i vlastodršce u njihovim kolijevkama i zipkama, i u njihovih suknjama i staračkim čakšarima. Da je branio Židove, obranio bi Bilić i Ružu i Hrvatsku. Ali to više ne bi bila ista ova Hrvatska, nego neka druga, o kojoj je gospodin Đakić i govorio plašeći birače Mošom, Jehudijem i Davidom ili Zokijem, Radetom i Milankom. I nikom ne bi na um palo kažnjavati Ružu Ištuk za grijehe praotaca, tojest njezinih formalnih ili stvarnih šefova.
Tekst preuzet sa www.jergovic.com