Jergović: Vladimir Matijanić i građanski ideal čovjeka koji uporno zove hitnu pomoć

Sve se ovdje brzo zaboravi, najbrže ljudi. Ali nepravedno bi bilo da ga se u ovo kratko vrijeme sjećanja pamti po njegovoj smrti.

15. august 2022, 10:44

Pogotovu jer je sve na čemu je posljednjih godina radio, što je istraživao i pisao bilo okrenuto nastojanju da se takva smrt ne dogodi. Nikome. Poznatom, ni nepoznatom. Njegov život u ovom strašnom i besmislenom trenutku, kada za njega više ničega nema, čini se kao neki savršeno zamišljen i organiziran projekt izbjegavanja unaprijed određene sudbine. A kada se ona ipak ostvarila, i kada je postao žrtva umorstva iz nehata, u kojemu su sudjelovale zdravstvene službe, to što je započeo kao da se nastavlja samo od sebe. Umorstvo  se razotkriva, bez obzira na to što je sustav otpočetka uložio svu svoju moć da stvari ostanu mutne, u okvirima nesretnog slučaja, jer zaboga, ljudi umiru, pa tako i mladi umiru, “a svatko ima svoje iskustvo”, kako reče onaj doktor, inače splitsko kolino, računajući na to da je smrt pri hitnoj pomoći previše obična stvar da bi je sad netko dramatizirao. Nije, međutim, ni on, kao ni svi oni, računao na to da protiv sebe ima mrtvoga čovjeka koji je bio toliko ustrajan u nastojanju da se ovako ne umire, da mu je uspjelo nešto što bi bilo moguće samo u nekoj Borgesovoj priči: da u javnom procesu koji upravo slijedi pokojnik istraži vlastito umorstvo i donese pravorijek koji uza sva nastojanja druge strane neće biti osporen.

Na dan umorstva Vladimira Matijanića ministar zdravlja Vili Beroš na novinarsko pitanje o toj smrti odgovara da mu je trenutni prioritet poljski autobus koji se survao u odvodni kanal pokraj autoputa. I doista, Beroš tog je dana, preuzimajući prerogative ministra prometa, obilazio preživjele po hrvatskim bolnicama. Dan kasnije od svoje vlastite smrti umire Antun Masle, jedan od značajnijih novinara i novinskih reportera naše generacije, a Beroševa suradnica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, upućuje izraze sućuti obitelji, redakcijama, javnosti. Njezine riječi čitamo na informativnim portalima i na službenoj stranici njezina ministarstva. “Njegovim odlaskom”, kondolira gospođa nad Maslom, “hrvatski medijski prostor izgubio je ne samo zaštitni znak ratnog reporterstva, nego i profesionalca čiji je rad utjecao na mnoge mlađe kolege, kojima će, kao i svima koji su ga poznavali u sjećanju ostati kao iznimno drag i dobar čovjek”. Svaka ova riječ ticala bi se i Vladimira Matijanića, ali njegovoj smrti, ili njegovoj osobi, ministrica ne pridaje značaj. Moraju se, kao što reče kolega Beroš, znati trenutni prioriteti. Ako već ne možemo ustvrditi da se ništa nije dogodilo, stvar ćemo izvesti tako da javnosti sugeriramo da je umro neki manje važan novinar. I onda to činimo preko imena Antuna Masle, koji se od ovakve počasti više ne može braniti. Poseban je to talent: vrijeđati ljude do groba i preko groba, a da ni ne opsuješ. Talent svemoćnih. Ministrica to učini tako da nitko ni ne primijeti.

Vladimir Matijanić vrlo se dugo i temeljito bavio doktoratom Vice Mihanovića, hadezeovog političara i intelektualca, vjerojatno još jednog velomišćanskog koljenovića. Demontirao je i dekonstruirao taj tekst onako kako je moj veliki suvremenik, pjesnik i tumač pjesnika prije tridesetak godina u knjizi “Četvrti genije” učinio s djelom “oca jugoslavenske humanoidne robotike” Miomirom Vukobratovićem, koji je plagirao nekog sovjetskog naučnika. Ni Matijanić, kao ni Vešović, nisu se bavili sadržajem onog što je prepisano, nego samim činom prepisivanja. Nastojali su, čini se uzaludno, obraniti zajednicu od navike prihvaćanja nečega što je nenormalno, i osvijestiti ljude o krajnjim posljedicama onoga što rade odabrani učenjaci. Ali zajednica se pokazala imunom. Vukobratović je godinama nakon afere postao srpski akademik i umro je kao jedan od istaknutijih pripadnika društvene elite, tako da su ga, kada je umro, ispratili biranim riječima čak i u opozicionom i vrlo pristojnom tjedniku Vreme. Nitko više nije pamtio Vešovićevu knjigu, niti to brutalno i precizno izvedeno razotkrivanje jednoga intelektualnog razbojništva. 

Matijanića, pak, Mihanović je tužio, s nakanom da pred splitskim sudom, uz pomoć probranih sudaca, stvar izvede do onog i onakvog kraja kakvom se Miomir Vukobratović nije mogao nadati, pa zato nije tužio svog protivnika. Mihanovićev cilj bio je da dokaže nešto što je prividno nedokazivo: da stvari ne stoje onako kako Matijanić donosi u svom istraživanju, objavljenom na Indexu, nego stoje upravo onako kao u njegovom doktoratu. Sa stanovišta zdravog razuma, ali još mnogo više od toga: sa stanovišta društvenog reda, intelektualne hijerarhije i elementarne ljudske pristojnosti, tužba protiv Matijanića za intelektualnu gromadu kakva je Vice Mihanović bila bi ravna socijalnom samoubojstvu. Ali tamo gdje sude i o pravdi odlučuju duhovi Slavka Lozine, Matijanić je mogao biti poprilično siguran u poraz pred sudom.

To je bila samo jedna priča. Ni druge se, naravno, nisu mogle razlikovati. Vladimir Matijanić, kao ni Marko Vešović, nije se mogao nadati ne samo priznanjima javnosti, nego ni tome da si svakim sljedećim istraživanjem, svakom svojom u osnovi vječno istom, vječno jednom temom, neće još gorim učiniti vlastite životne uvjete. Fanatično je radio na vlastitu štetu, ako stvari mjerimo novcem i životnim komforom. A zapravo, radio je za onu najveću zamislivu korist, svoju i svoje zajednice: činio je sve da se izbjegne ta strašna i bezdušna smrt pod splitskom hitnom pomoći, upriličena na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, godine 2022. A ako je i takva smrt neizbježna, da se nakon nje provede istraga koju neće moći srušiti ni trenutni prioriteti ministra zdravstva, ni ciljana kondoliranja ministrice kulture, kao ni eventualni sudski pravorijek, kakav god on bio. Zbilo se ubojstvo, i ništa tu činjenicu neće preinačiti. Ona je upravo onako nedvojbena kao što je nedvojben doktorat splitskog znanstvenika i društvenopolitičkog radnika Vice Mihanovića.

Smrt Vladimira Matijanića užasnula je pristojne ljude u Hrvatskoj. I teško će se danas itko odvažiti da sebi prizna čime je Matijanić ubijen. Jer, ne pokušavajmo se utješiti, nije on ubijen virusom covid-19. Nije ubijen čak ni time što remdesivira i paxlovida u hrvatskim bolnicama naprosto nema, jer ih nisu nabavili. Vladimir Matijanić ubijen je zato što je postupao kao građanin. Išao je u bolnicu, molio je da ga prime, dok god je mogao ići. A onda je zvao hitnu pomoć, te je vrlo ljubazno, bez ijedne grube riječi, molio da mu posvete malo pažnje i da mu pomognu. Iznosio je svoje zdravstveno stanje na način precizan, lako razumljiv, novinarski, koji je u stanju razumjeti i protumačiti i neko medicinski savršeno neupućeno i neobrazovano, ali dobronamjerno čeljade. Svoje razgovore je od nekog trenutka snimao, jer su odgovori koje je dobivao na svoje molbe bili ubilački. Kada tako odgovara običan čovjek, možemo reći da nije normalan, da je bezdušan, lud. Ali kada tako odgovaraju iz hitne pomoći ili iz bolnice, tada se odgovori ne mogu nazvati drukčije nego ubilačkim. Što god o tome mislili ministar i ministrica, te svi dorhovi, svi sudovi i svi slavke lozine ovog svijeta.

Matijanić nije snimao kao novinar, jer ovo nije više bilo istraživanje, iza ovog nije mogao uslijediti novinski članak. Iza ovog, zapravo, nijedan novinski članak nema nikakvog smisla. Matijanić je snimao s najviše i najdostojanstvenije pozicije, koju je tako meko, nježno i fanatično zastupao. Snimao je kao građanin, i te će snimke – sigurno nevažeće pred sudom – biti građaninov odgovor hrvatskom društvu, vlastima i političarima, državnom odvjetništvu i sudu na sve što oni imaju reći na temu umorstva Vladimira Matijanića. A mogu, recimo, reći da je Matijanić povrijedio privatnost onih koje je snimao. Bivalo je i toga u povijesti: da žrtva povrijedi privatnost svojih ubojica. Recimo, u genijalnom romanu Jonathana Littella “Eumenide” događalo se to pri velikim egzekucijama Židova u Poljskoj i Ukrajini. Ali naravno da je to neka druga priča.

Njegova građanska misija, kojom je zapravo bio obilježen i sav njegov novinarski rad, nije otpočela s tim snimanjem, nego s nečim mnogo fatalnijim i po nas strašnijim: tom očajničkom upornošću da čeka u čekaonici, da zove hitnu pomoć, da zove bolnicu, umjesto da Nekoga nazove. Građanin, međutim, ne zove Nekoga. Građanin ne ide preko veze. I tako je građanin Vladimir Matijanić umro mučeničkom smrću, ostavljajući nas da se na čas zamislimo nad vlastitim građanskim idealima. Koji bi od nas jednako postupio: da ne zove Nekoga. Korupcija u zdravstvu ne počinje mitom, nego zvanjem Nekoga. Mito je i samo tvoje ime, koje je Nekome važno. 

I još nešto: Vladimir Matijanić bio bi žaljen kao da je umro svojom vlastitom smrću, čime bi mu bila učinjena strašna nepravda, da nije prisebnosti, snage i ispravnosti njegove životne partnerice Andree Topić. Da ona nije napisala ono što je na fejsbuku napisala, nego da je, kako to obično biva, u privatnost i intimu sahranila ono što se tih strašnih dana zbivalo u njihovom domu, Vladimir Matijanić bi umro u ništa. Ne znam da je još netko za svoju ljubav učinio nešto tako veliko. Spasila mu je život. U sjećanjima. 

Jergovic