Tačno na dvadesetu godišnjicu referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine i na dan kada je u Bruxellesu Srbija zaslužila kandidaturu za članstvo u Europskoj Uniji, sirijska je vojska ušla u pobunjeni grad Homs. Oko prva dva događaja u hrvatskim je medijima postojao zavjet šutnje, a o Bašarovom osvajanju Homsa pisalo se i govorilo onako kako bi se čulo ili pročitalo u britanskim ili američkim novinskim i televizijskim izvještajima, koji su, opet, bili usklađeni s vladajućom politikom u tim zemljama. Naravno, našlo se, naročito među anonimnim komentatorima, i onih koji će o osvajanju Homsa misliti i govoriti nešto drugo, suprotno ili različito. Takvi će, u ime svojih, premda slabo artikuliranih, radikalno desnih nacionalističkih ili radikalno lijevih antiglobalističkih stavova, događaje u Siriji tumačiti kao legitimno nastojanje Bašara al Asada da obrani svoju zemlju. Prije dvadeset godina neki su drugi komentatori u ime radikalno desnih ili radikalno lijevih antiameričkih i proistočnih stavova legitimirali nastojanja Slobodana Miloševića i JNA da osvoje Vukovar, Sarajevo, koju godinu kasnije i Srebrenicu. Pritom, oni nisu ništa znali o Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici, kao što ni ovi danas ne znaju ništa o Homsu. Ali ništa nisu znali ni oni koji su sjedili ispred svojih televizora i navijali za američku i britansku istinu o ratu, koja je govorila da je Slobodan Milošević “balkanski kasapin” i koja danas govori da se Bašarovo djelovanje “uklapa u pojam ratnog zločina”.
Homs je grad koji postoji otkako postoji kršćanski svijet. Prvi put spominje se u prvome stoljeću nakon Krista. Od Zagreba do Homsa bliže je nego do Lisabona ili, recimo, Moskve. Grad je dvostruko veći od hrvatske metropole, ima milijun i šesto tisuća stanovnika. Kao i cijela Sirija bogat je kulturno-historijskim spomenicima. Povijesno vrijeme na Bliskom istoku mjeri se u većim vremenskim jedinicama, nego kod nas. Najstariji hrvatski povijesni spomenici su, za sirijske prilike, nešto što pripada vrlo bliskoj prošlosti. Sve u Homsu je starije i sve u Homsu je bilo trajnije od nas i naše civilizacije. Bio je to vrlo bogat grad. Procvat je doživio u devetnaestom stoljeću, na uzgoju pamuka. U Homsu i u zapadnoj Siriji živi drevna kršćanska manjina. U Siriji živi svijet koji je, po modernim europskim shvaćanjima, svijet tradicionalnih, harmoniziranih vjerskih i kulturnih razlika. To, naravno, ne znači da je Sirija zemlja slobode, demokracije i ravnopravnosti, jer naravno nije. Za predsjednika države tako po ustavu može biti izabran samo musliman, sunit.
Amerika i Zapad su na strani pobunjenika, a protiv režima Bašara al Asada, Hafezovog nasljednika, jednoga od posljednjih preživjelih predstavnika ideološkoga spoja koji je šezdesetih bio u modi u arapskome svijetu, spoja revolucionarnog marksizma i islama. Ideal Zapada u Siriji je, uglavnom, ideal slobode, jer Sirija nema dovoljno nafte. To je razlog zbog kojega Amerika nikada neće intervenirati u toj zemlji. Do Sirije i do Homsa Zapadu je stalo onoliko koliko mu je bilo stalo i do Bosne, Vukovara, Srebrenice… Kina i Rusija, pak, Bašara štite iz sličnih razloga kao što su štitile Miloševića i Karadžića. On im je jeftina figura za nadjebavanje s Washingtonom. I sve je, zapravo, tako jednostavno i tako tužno. I sve je drukčije nego, recimo, u Iranu.
Da, čovjeku mora biti mučno dok gleda i sluša što američki ili zapadnoeuropski zvaničnici govore o kršenju ljudskih prava u Siriji, i nekako se baš i ne možemo identificirati s njihovim argumentima, ali treba biti majmunčina pa po internetskim portalima i fanzinima koje potpomaže Ministarstvo kulture Republike Hrvatske osporavati razloge za intervenciju Zapada u Siriji. Istina, Amerikanci su umjereno naoružali pobunjenike, a sad ih Bašar, zajedno s njihovim ženama i djecom, neumjereno ubija, ali zar bi to mogao biti razlog da budemo na Bašarovoj strani? Ili da nam se, kao sramotnoj Hrvatskoj televiziji, priča o zločinima u Siriji svede na to hoće li propasti naftni i plinski biznis jedne opskurne madžarske naftne tvrtke, koja je nekada, istina, bila hrvatsko vlasništvo, ali već dugo nije.
Tekst preuzet sa www.jergovic.com