Krleža nije bio izrazit pjesnik, mimo konceptualnih i dijalektalnih, genijalnih Balada Petrice Kerempuha, ali je umio, kao malo tko od njegovih suvremenika, da sroči jednostavan stih, ruglalicu skoro ili karnevalsku pošalicu, punu kabaretskog očajanja, jezičkog cirkusiranja, kasnonoćne kafanske dosjetke. Takve njegove stihove lako je upamtiti, a zatim se njima služiti u sebi, u različitim životnim situacijama i prilikama, koristiti ih za naslov i moto nekog unutarnjeg fajla. Naprimjer: “Naše Ja je kao kuća stara / puna stranih pokojnih stanara”. Kada je sad ovako ponovim, ta me rima prvo sjeti na jedan događaj od prije skoro dvadeset godina. Ako dobro pamtim, bilo je to u kasno ljeto 1992, onoga kolovoza kada je izgorjela Vijećnica, a dva-tri dana zatim, u pauzi granatiranja, grad je pogodio zemljotres. Nije taj zemljotres bio jak, vjerojatno ga nema zabilježenog u seizmografskoj kronici grada, ako takva kronika postoji, ali je sutradan Oslobođenje o njemu donijelo kratku vijest. Taj potres pamtim po zbunjenosti koju je izazvao među ljudima: otkud sad još i potres? Zgledali su se u čudu kao da se niz Sepetarevac, korak za korakom, spustio cirkusni slon. Tako je to, kažem, izgledalo. Odavno se tog kratkog treska, kao da je baš Zemlja uzdahnula, više ne bih sjećao, e da ljudi oko mene nisu bili zbunjeni. Ne pamtim tko su bili ti ljudi. Sjećanje na njih moje je Ja, u kojemu su i oni strani pokojni stanari.
Neko ko te knjige nije pisao
Napominjem i to da već nekoliko godina ozbiljno radim na tome da zaboravim ono što se tada događalo. Kada gledam arhivske filmove ili fotografije iz tog doba, ili kada listam Sarajevski Marlboro i Historijsku čitanku, jer mi prevoditelji postavljaju pitanja vezana za neki mutan ili nejasan detalj u tim knjigama, nastojim na sve to gledati sa strane, kao netko tko nije sudjelovao, nije u Sarajevu bio, niti je te knjige pisao. Kako sam danas daleko od Sarajeva, mnogo dalje nego što to sugeriraju naše fizičke razdaljine i distance, nastojim da i u sjećanjima budem daleko. Uostalom, ako zaboravim sve ono što mi se događalo prije dvadeset godina, sjećat ću se nečega drugog, nečega što se dogodilo prije tri mjeseca ili, možda, prije trideset-četrdeset godina. Nastojim zaboravljati i stoga što moja sjećanja na to vrijeme više nikako nisu bila sravnjiva sa sjećanjima drugih ljudi koji se sjećanju Sarajeva iz 1992. Netko od nas po svoj prilici ima fantomska sjećanja, dakle pamti nešto što se uopće nije dogodilo, pa je zato za mene najbolje da zaboravim i tako budem sasvim u skladu s tim jednostavnim, deklamacijskim Krležinim stihom: “Naše Ja je kao kuća stara / puna stranih pokojnih stanara”. I tako zaboravljam lica ljudi koji su bili zbunjeni time što je grad usred rata pogodio potres, ali potres nikako da zaboravim. Netko će reći da nije ni bilo potresa. Kao što ni mene u kolovozu 1992. nije bilo.
Ali ne bih ni o tom potresu, nego o jednom drugom događaju, koji se, ako dobro pamtim, zbio tih dana.
U splitskoj Slobodnoj Dalmaciji (i njezinom tjedniku koji se zvao Nedjeljna Dalmacija) u to smo doba, kao stalni ili povremeni dopisnici iz Sarajeva, radili Zlatko Dizdarević, Nedim Sarač i ja. Negdje okolo bio je i Goran Todorović, ali njega u ovoj priči, igrom slučaja, nema. Nismo bili nikakvo dopisništvo, uglavnom se čak nismo ni viđali, niti smo znali što je koji od nas napisao. Novine iz Hrvatske već nekoliko mjeseci nisu stizale u grad, nismo znali što je i kako objavljeno od onoga što smo napisali, nego smo pisali naslijepo, i slali tekstove telefaksom spojenim na satelitske telefonske uređaje.
Vodimo te na strijeljanje
I tako, jednoga relativno mirnog, vrlo sunčanog popodneva, netko mi je vrlo odlučno zakucao na vrata. Struje u našoj ulici odavno već nije bilo pa nije mogao pozvoniti. Otvorio sam, i preda mnom su se ukazala dvojica branitelja grada, odjevena, čini mi se, u crne uniforme, na kapama fino izrađeni, novi metalni grbovi s ljiljanima. Jesi li ti taj i taj, upitao je viši borac, dok je niži kiptio od bijesa. Rekoh jesam. Poći ćeš s nama, rekao je viši. Jebat ćemo ti mater, dodao je niži, vodimo te na strijeljanje, pa da onda vidimo čija je žena kurva. Bio je baš jako ljut.
U bijelom golfu, na zadnjem sjedištu već je bio Nedim Sarač. Djelovao je ozbiljno potresen. Ubacili su me do njega, i sjurili smo se prema Điđikovcu, po Dizdarevića. Sve vrijeme niži je borac bjesnio, prijetio strijeljanjem i vrtio neku priču koja mi je otpočetka bila nerazumljiva i suluda. Samo zbog te priče, nisam se uplašio. Ili, tačnije rečeno, nisam bio impresioniran prijetnjom da će nas svu trojicu uskoro strijeljati. Naime, u moju glavu tada nije išlo da bi netko mogao izgubiti glavu zbog neke mutne i blesave intrige o nečijoj ženi, koju još priča netko tko je toliko izvan sebe ili tko na taj način loše upravlja svojim riječima i rečenicama da ne samo što ga ništa ne razumiješ, nego ti je i smiješno ono što govori. Da u rukama svo vrijeme nije držao pušku pumparicu, koja u ratu, to smo već znali, služi samo kurčenju, a za koju ćemo tek saznati da je marke Thompson, jer će se po takvoj pušci prozvati raspjevani hrvatski domoljub, i da tom puškom nije razmahivao dok nas je po stoti put retorički upitao čija je žena kurva, možda bi se netko od nas i nasmijao tom čovjeku, nadajući se da bi smijehom mogao razjasniti nesporazum i pokazati mu da s tom stvari o kojoj on govori nas trojica nemamo ništa. O kako bi samo pogriješio onaj koji bi se nasmijao!
Uostalom, Zlatko i Nedo nisu znali da ja u Nedjeljnoj nisam napisao da je nečija žena kurva, kao što ni ja to nisam znao za njih dvojicu…
Štab, Stožer, Baza
I tako, uz prijetnje strijeljanjem, kojima se povremeno priključivao i onaj sabraniji borac, valjda ne bi li druga smirio, dovedeni smo u “Bazu”, koja se također nalazila tu negdje u blizinu, u tadašnjoj Njegoševoj ili u Sutjesci. Tu je započelo službeno ispitivanje, za vrijeme kojega se vrlo brzo pokazalo o čemu se ustvari radi. Naime, jedan novinar Slobodne Dalmacija, kojeg smo svi znali od prije rata, jer se vrzmao po Sarajevu, iz Kiseljaka je napisao članak, kao da ga piše iz opkoljenog grada, i u tom je članku ustvrdio da žena Jukinog zamjenika Kruške u Sarajevu drži kupleraj. A Kruško što bi drugo, nego da se raspita tko je taj sarajevski dopisnik Slobodne Dalmacije, i umjesto da nađe jednog, našao je čak trojicu. On je bio taj oniži, bijesni branitelj, čija je priča zvučala smiješno i koji je smatrao da bi bilo najadekvatnije da nas se strijelja. Zadržao je takvo mišljenje i nakon što se ispostavilo da se nijedno od naših imena ne poklapa s imenom koje je potpisano pod tvrdnjom da mu je žena kurva. Jednostavno mu sve to nije išlo u glavu, i u nekom višem smislu bio je u pravu, premda nije predlagao najcjelishodniji način razrješenja situacije. Tog trenutka on bi, vjerojatno, bio sklon strijeljati sve novinare u gradu i na svijetu, jer šta je uopće novinarstvo ako se pišu i objavljuju takve stvari?
Na kraju, presudio je komandant Juka Prazina, s kojim je uspostavljena veza, jer je boravio na Igmanu. Naredio je zamjeniku Kruški da se smiri, što njemu nikako nije išlo, a novinari neka se razvezu kućama i neka im se daju “Paketi”. I tako smo s finim pakovanjima humanitarne pomoći, s Paketima, napustili Bazu. Danas riječ paket opet znači nešto drugo, a riječ baza je zauvijek izgubila ono značenje koje je imala u tih nekoliko mjeseci koliko je Juka bio sarajevski heroj. Armija je u to vrijeme imala Štab, HVO je imao Stožer, HOS je imao Glavni Stan, a Juka je imao Bazu.
Godinama kasnije, kada je mrtvo Jukino tijelo pronađeno negdje pokraj autoputa, čini mi se u Holandiji, bilo mi ga je žao. Na svim stranama već je bio izdajnik i razbojnik, mrtav i prije svoje zemaljske smrti, ali ja sam tada već imao na umu da mi je Juka Prazina jednom poštedio život. To onoga augustovskog dana još uvijek nisam znao, jer nisam imao pojma kako glupo, i zbog kakvih sve gluposti, civili ginu u tom ratu. Zar bi Kruško bio najgori da je strijeljao trojicu novinara zato što mu je ženu netko proglasio kurvom? Čak i da je preživio rat, a nije, ne bi samo zbog toga završio u Haagu.
I to ću, nadam se, uskoro zaboraviti.
Ili sam već i zaboravio? Naime, sad mi se čini da je priča drukčije išla. Nije Ž.G, tako se, naime, novinar Slobodne zvao, napisao da Kruškina žena u Sarajevu drži kupleraj, nego je, sad mi je sinulo, napisao da Kruško drži kupleraj. A njegova žena je za to vrijeme “izmještena” živjela negdje na Makarskoj rivijeri, pa ga je bijesno nazvala, kada je članak objavljen u Slobodnoj, i priupitala ga šta on to po Sarajevu radi dok nje nema…
Naše Ja je kao kuća stara
Ali svejedno što je istina i koja je od ove dvije verzije tačna. Prošlo je dvadeset godina i ništa i nitko nije onakav kakav je tada bio. Nema Juke, nema Kruške, a nema više ni nas, jer nam se u međuvremenu dogodilo to da nam se i sjećanja počnu mimoilaziti i međusobno suprotstavljati. Zato i jest najbolje zaboraviti sve što se može zaboraviti. A ono što se ne može, to treba, ako je ikako moguće, pripovijedati sebi i drugima sa što više vedrine i naivnosti. U nas se upravo po vedrini i naivnosti privatna sjećanja razlikuju od kolektivnih, fantomskih sjećanja. Kao u pjesmi “Naše Ja je kao kuća stara”, punoj lakrdijašenja, kao da ju nije spjevao Krleža, nego Bora Đorđević, dok je i on još umio biti vedar i naivan, dok se nije sjećao kolektivno:
Naše Ja je kao kuća stara
puna stranih pokojnih stanara.
Probudio se mrtvac, hoda praznom sobom,
nad gradom plače kiša ko nad grobom.
Tjeskobno jutro, polumračan stan,
u kucaju sata kuca kišni dan.
Ko toplo ptičje krilo pahuljasti san,
u sobi cvate miris, svilen kao lan.
Preuzeto sa prijateljskog Radiosarajeva