Jedva da je dva sata do tamo, prvo onom autocestom do Karlovca, i zatim preko Korduna, kroz izranjavljene i opustošene krajeve, raseljena pa nanovo naseljena sela, mimo Srba i Hrvata, sve do malenog graničnog prelaza, koji će uskoro postati – daj Bože pa privremena – granica Europe. Istina, na tom putu, u ta dva sata, više je danas krvave povijesti, više mraka i ljudske nesreće, pejzaža i sudbina rasutih na sve strane svijeta, od Karlovca i Zagreba, do Beograda, Novog Sada i Niša, pa Njemačke, Švedske, Kanade, Australije, Amerike, Novoga Zelanda, gdje god danas žive, i gdje god gaje potmulu i zuboboljnu zavičajnu mržnju, s pravom uvjereni kako im je učinjena neka nepravda, predratni Kordunci i Kordunaši, Hrvati i Srbi; više je u ta dva sata, danas, svega teškog i mučnog, nego što je prije rata bilo u onih pola dana, koliko se putovalo od Sarajeva do Cazina.
A onda od granice do Cazina kratak put, koji, opet, i nije tako kratak, jer se, prolazeći njime, prelazi još jedna, unutrašnja granica, ona koja muklo i gluho razdvaja Kladušu od Cazina i Bihaća. Na toj granici nema carinika, nije zabilježena na geografskim kartama, ali jest u sjećanjima ljudi i po grobljima i mezarjima. Takve su granice, možda, i teže, jer su trajnije i mučnije ih je preći, nego sve administrativne i međudržavne granice.
Cazin se, putniku iz bliske zagrebačke daljine, danas čini kao lijepa, skromna, uredna i čista krajiška čaršija. U novoizgrađenoj gimnaziji razgovor s profesorima i učenicima. Djece je mnogo, ali su tiša i pristojnija nego što smo bili mi prije trideset godina. Mi smo bili obijesni naraštaj zreloga i bogatog jugoslavenskog socijalizma, a ovo su djeca rođena u ratu. Profesori su ih vodili u Zagreb, na Interliber, i u Hrvatsko narodno kazalište, na monumentalnu trosatnu adaptaciju Tolstojevog Rata i mira. Naravno, samo one koji su htjeli ići, jer u pozorištu, kao ni u vjeri, prisile ne smije biti. I nakon što je Rat i mir završio, iste večeri vraćali su se kući u Cazin. Autoputem do Karlovca, a zatim kroz tamu i noć Korduna. Ne znam zašto, i to je vjerojatno predrasuda, ali čini mi se da se Tauferova predstava bolje vidi gledana na ovaj način, i da su je tačnije mogli vidjeti i upamtiti ti cazinski gimnazijalci, nego sva zagrebačka, premijerna i metropolska publika. U autobusu, u ta dva sata imalo se o čemu misliti.
Profesori su redom sjajni. Profesorice vedre i komunikativne, a muškarci blago suzdržaniji. Onako kako to treba biti, i kako jest kod našega svijeta. Mjera njihova truda da se popravi svijet – ne globalni, kosmički i planetarni, nego naš maleni, siromašni, lokalni svijet – neusporediva je s bilo čime iz moje svakodnevice. Živim među nezadovoljnim i mrzovoljnim ljudima, kojima je stalno netko nešto dužan i koji se uvijek osjećaju od nekoga prevareni, od susjeda i komšija, od Europe, Amerike, Svijeta, i koji svakodnevno iščekuju onoga tko će im pomoći, riješiti sve njihove životne probleme, poput Mesije ili Mahdija, i napokon im omogućiti da žive kao sav normalan svijet. A ovdje, u Cazinu, ili barem u cazinskoj gimnaziji, sve moraju sami. Nikoga oni, čini mi se, ne čekaju, jer su daleko, pa nekako i znaju da im nitko upomoć neće doći. Od Sarajeva su daleko jer su putevi loši, a ni kilometara nije malo. Od Banje Luke su daleko, jer trenutno nema načina da Banjoj Luci budu blizu. Od Bihaća su daleko, jer je i Bihać daleko od Sarajeva i Banje Luke. A od Zagreba su daleko, jer u Zagrebu i ne znaju da na ovome svijetu, sasvim blizu njih, postoji jedan Cazin. I naravno, Zagreb je u toj stvari na gubitku, taman onolikom gubitku koliki je dobitak cazinskih gimnazijalaca koji su, zahvaljujući poduzetnosti svojih profesora i efikasnosti školskoga direktora, ali i zahvaljujući svijesti jedne pogranične čaršije o tome što znači život na granici i što znači biti od sviju daleko, putovali sve do Hrvatskoga narodnog kazališta i do Tauferovog Rata i mira. Šteta je, zaista šteta, što se u Zagrebu za sve to ne zna, jer kad bi se znalo, koješta bi se u tom velikom, bijelom gradu moglo naučiti od malog Cazina. A najprije bi se dalo naučiti to što znači biti daleko od svih i nastojati izbjeći sudbinu provincije i svake provincijalne isključivosti. Kada bi se to u Zagrebu znalo, ne bi tako dramatično teško bilo toj metropolici s ruba Europe, niti bi se bez prestanka očekivala pomoć od većih i jačih, pomoć koja naravno nikada neće stići, nego bi ljudi i tamo činili sve da se onima s druge strane granice pokažu boljima nego što zapravo jesu. Od Cazina do granice skoro da je jednako daleko kao od Zagreba do granice. Paradoksalno je, međutim, to da su u Cazinu, ili barem u cazinskoj gimnaziji, bolje osvijestili svoju pograničnost, nego u glavnom gradu Hrvata, u njegovim ključnim političkim i kulturnim institucijama. Ono što je Cazin za slučajnog prolaznika na Jelačić placu, to je Zagreb za slučajnoga Nijemca, Austrijanca ili Čeha.
Biti daleko od svih, to znači brinuti se sam za sebe. U Sarajevu i Zagrebu može se u svemu ići mimo svijeta, jer znaš da će netko doći, da će pomoći, popraviti, kreditirati. I u Banjoj Luci se može ići mimo svijeta, i u Bihaću pomalo, možda, ali u Cazinu to nikako ne bi išlo, jednostavno zato što su svi drugi daleko i nikoga ne bi bilo briga. Kao što nikoga, recimo, ne bi bilo briga kad cazinski srednjoškolci ne bi otišli u kazalište, tako nikoga ne bi bilo briga kada Cazinjani ne bi imali ama ništa od onoga što imaju svi drugi koji su nekome ili nečemu blizu. Zato se, eto, građani počinju brinuti sami za sebe. I to je onda ono što ih razlikuje od provincije i od provincijalaca. Jer provincijalci vazda očekuju pomoć od nekoga iz neke stvarne ili imaginarne metropole, a kako takva pomoć ne stiže, trajno se osjećaju kao žrtve.
Nevečer smo išli u motel Stovrela, pili, jeli i razgovarali, uglavnom o ozbiljnim stvarima. Ima ljudi s kojima se čovjek može sit ispričati, a da ne izgovori i ne čuje ništa trivijalno, ili tačnije rečeno, ništa što služi samo tome da prođe vrijeme ili da se ljudi jedni pred drugima pokažu pametnijim i jačim nego što jesu. Recimo, profesor njemačkoga uvjeravao me je u veličinu i superiornost ruske književnosti, a ja sam se pozivao na posljednje dvije rečenice iz Mannova Doktora Faustusa… Razgovarali smo kao što dva oduševljena automehaničara razgovaraju o zvuku, ritmu i tonu automobilskim motora. Ni zbog čega drugog, osim zbog čistoga zadovoljstva.
Neću spominjati imena Cazinjana s kojima sam se tog dana družio. Oni znaju koji su, a drugima to ne treba biti važno. Ali ću spomenuti ime jednoga učenika.
Popodne, nakon što je okončano druženje u gimnaziji, išlo se na Ostrožac, na jednu od onih starih, utvrđenih gradina kakvih ima, na vrhovima brda, širom Europe i Mediterana, gdje god se štitila i branila neka granica. A ovuda je oduvijek prolazila nekakva, svejedno kakva, kolika i čija granica. Na rubu ostrožačke utvrde poručnik Lothar von Berks je, nakon sudjelovanja u vojnoj akciji zaposjedanja Bosne, sagradio veličanstveni mali dvorac, i savršeno ga uklopio u cjelinu bedema. Von Berks se pobrinuo i za restauraciju i očuvanje utvrde, a svojim je novcem obnovio i davno izgorjelu ostrožačku džamiju. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Ostrošcu je jedno vrijeme boravio i Vrhovni štab. Pred sljedeći, ovaj naš, rat, Von Berksova vila bila je rezidencijalni objekt. U ratu je teško oštećena i opustošena i tko zna kada će se i kako steći novac za njezinu obnovu. To Cazinjani ne mogu sami, a svi koji bi im mogli pomoći su daleko…
Ali od ljepote Ostrošca, ljepša je i važnija bila priča o utvrdi i o Von Berksovoj vili, koju mi je tu, na licu mjesta, pričao jedan gimnazijalac. Nije to bila obična priča po školskom zadatku, dobro naučena lekcija iz povijesti ili demonstracija interesa i dara za bavljenje prošlošću. Puno više od toga, bila je to jedna odlično ispričana priča, bez mitova i mistifikacija, koja je imala svoj razlog na tom mjestu i u tom danu, početkom ove mlake i vlažne zime, tu blizu granice. I kao što se divimo mladom pijanistu ili violinistu, pred kojim je velika glazbena karijera, ja se divim njegovoj priči i ne pokušavam je ponoviti. Ono što je u njoj sadržano, moglo se naučiti iz knjiga, ali način se ne da naučiti. S njime se, s tačnošću u načinu pričanja neke priče, čovjek rađa.
Mladi pripovjedač ostrožačke kratke povijesti zove se Muhamed.
Sutra ujutro ponavljam putovanje, samo u obrnutom smjeru. Pri povratku, razdaljina između Cazina i Zagreba čini se još kraćom. Prije granice s Hrvatskom i prije Velike Kladuše, vozim se pokraj Pećigrada. Za taj sam toponim prvi put čuo u jesen 1978, kada je moj ujak, da nam učini uslugu, autobusom putovao sve do Pećigrada da nam otamo doveze našega tek uplaćenog fiću. Tamo je bilo skladište Crvene Zastave i tko bi sam došao po svoj auto, ne bi morao mjesecima čekati na red prije nego što mu fiću iz Kragujevca isporuče u Sarajevo. Drag mi je bio taj autić. Vozio sam ga 1991. na njegovu posljednju vožnju. Pamtim mu registarske oznake: SA 128-299.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.radiosarajevo.ba