Đermano Ćićo Senjanović nije mogao prihvatiti odluku uprave o
preseljenju Slobodne Dalmacije iz Splita u Dugopolje, pa je u znak
protesta morao otići iz novina. Tačnije rečeno, nije mogao prihvatiti da
ga se to preseljenje ne tiče, da to nije njegova stvar, jer da Slobodna
Dalmacija nisu njegove novine. Srećom, postojao je Novi list, pa Ćićo
Senjanović na pragu šezdesete nije završio na ulici. Godinama kasnije,
prestat će, iz protesta, pisati kolumnu Stent by Stent za Novi list, i
objavljivat će dalje samo minirubriku Ajme meni, ne dužu od dvije
rečenice. Srećom, uto mu je stigla mirovina, koju je zaslužio sa 1.
siječnjem 2013. Posljednje Ajme meni izašlo je u novogodišnjem dvobroju
Novoga lista. Ako mi se netko javi, nastavit ću pisati i besplatno,
rekao je u sms poruci. Nitko mu se nije javio.
Nekoliko godina prije odlaska iz Slobodne Dalmacije, otišao je iz
Feral Tribunea, tjednika za koji se ovih dana spominje da ga je
suosnivao. Otamo je, između ostaloga, ispraćan uvredom da je policijski
doušnik. Srećom, postojala je Slobodna Dalmacija, pa Ćićo Senjanović ni
tada nije završio na ulici… Reklo bi se, dakle, da je u novinarskoj
karijeri ovaj čovjek baš imao sreće. Novine iz kojih je odlazio više
nikad ne bi uzimao u ruke. Ali svaki put bilo bi kasno, jer je srcem bio
plaćen gubitak nečega što mu, zapravo, nikada nije ni pripadalo. Ćićo
Senjanović bio je vrlo odan čovjek i nije mogao vjerovati da mu ne
pripada ono čemu se dušom predavao: Slobodna Dalmacija, Feral, Split,
SDP…
Bio je ekonomist, radio je na carini, fini kancelarijski posao. Tako
je bilo sve do pred rat, a moglo je i dalje ostati tako. Rođen u
obitelji narodnoga heroja, po kojem je dobio ime i po kojem se zvala
jedna splitska osnovna škola, odrastao je i školovao se u Zagrebu.
Perfektno je kajkao, promijenio bi intonaciju i držanje, drukčiji bi mu
bio izraz lica, drukčiji mot, i vidjelo bi se tada da je mogao zauvijek
ostati Zagrepčanin, ne bi mu ništa falilo, i bio bi isti čovjek. Mogao
je i u Zagrebu raditi na carini, fini kancelarijski posao, i biti jedan
vrlo duhovit i šarmantan ekonomist, s raskošnim repertoarom anegdota i
sjećanja na zagrebačke šezdesete. Igrao bi tenis na terenima na Šalati, a
za ljetnih bi dana na Jarunu izmislio jedan posve novi zagrebački sport
– picigin. I sve bi, zapravo, bilo po srce zdravije.
Ćićo Senjanović živio je izrazito zdravim životom. Nije pušio ni
pio, u hrani je bio umjeren, nije se na njega ni u zrelijim godinama
uhvatilo ni grama sala. Bavio se sportom, spavao i odmarao se taman
koliko treba, imao blagu obitelj, koja ga je voljela i čuvala. U svemu
je, pa čak i u radu, Ćićo bio umjeren, osim u jednome: bio je krajnje
neumjeren u svojim uvjerenjima. Iako raskošno duhovit, s mnogo
obuzimajućih životnih interesa i s vjernim, uglavnom anonimnim
prijateljima, koji su ga voljeli i s kojima se umio družiti, njemu je
stalno trebala neka grupa ljudi s kojom bi on popravljao ovaj naopaki
svijet. Trebala mu je redakcija, ustrojena kao omladinska radna brigada,
trebala mu je partija, čiji će se članovi boriti za jednakost, pravdu i
poštenje, i za one najslabije, nesretne i obespravljene. A stalno mu se
događalo da u brigadi i u redakciji on bude jedini vjernik. Ljudi lako
zamrze one koji istinski vjeruju. I svojom im mržnjom nasjednu na srce.
Ni od čega srce tako ne stradava kao od mržnje. Ako ne od vlastite, onda
od tuđe.
Ćićo Senjanović volio je nasmijati ljude. To ga je usrećivalo. I
volio je novinare koji dobro pišu: nije sebe vidio među njima. Drago mu
je bilo sebe gledati kao Smojinog malog, kao Sancha Panzu velikome
bardu. A kada je, stjecajem okolnosti, zašao među pisce, insistirao je
na tome da je on tu samo gost, da nema talenta ni snage da bude pravi
pisac. Prvu promociju imao je u splitskoj knjižnici, nakon izlaska
“Dorinog dnevnika”. Sjeo je u posljednji red publike i pravio se da ga
nema. Slušao je što govorim o njegovoj knjizi i bilo mu je drago, ali to
nije doživljavao kao moj govor o književnosti, nego kao niz lijepih i
kurtoaznih komplimenata. Kasnije se, s godinama, oslobodio, pa bi znao
do dugo u noć zabavljati publiku, na nastupima u Zagrebu, Rijeci, Puli,
Osijeku, Beogradu, Novom Sadu…
Njegovi apsurdistički tekstovi, lažna novinska križaljka,
kombiniranje avangardističke i eksperimentalne proze i pučkih viceva, pa
njegove lažne televizijske kolumne, a ustvari intimni dnevnik što ga je
vodio iz tjedna u tjedan, bili su vrlo čitani u svim novinama iz kojih
je potjeran. Nitko tko ga je zaposlio nije zbog toga ostao na
financijskoj šteti, niti je takve štete imao onaj tko mu je izdavao
knjige. Kao i svaki dobar vjernik, Ćićo nije pomišljao da bi mogao
naplatiti svoja uvjerenja.
Od književnosti imao je ove koristi: dobio je jednom boravišnu
stipendiju u Americi, u Ledig Houseu, negdje blizu Istočne obale. Ta
dva, ili možda tri mjeseca iskoristio je da napiše knjigu izmišljenih
razgovora sa Smojom, koji je tada već bio mrtav. Bila je to vrlo tužna
knjiga. Općenito, kao i svi dobri humoristi, Ćićo je umio pisati vrlo
tužnu prozu, tako da mi se danas čini kako su njegove najbolje priče one
uz koje se dobro plakalo. Napisao je tako i niz izvanrednih proza o
očevom odlasku, o seniliji i o umiranju. Čini mi se da je to bilo
nedavno.
Ćićo Senjanović pokušao se tvrdoglavošću izboriti protiv svih
razloga srca. Razočaran SDP-om tako je krenuo otvoreno podržavati
Keruma. Istina, u to vrijeme su Keruma ispotiha, recitirajući na
otvaranju knjižara po njegovim trgovačkim centrima, podržavali skoro svi
splitski pisci (izuzev Tomića, Galla, Dežulovića, i koga još?), ali
Ćićo je Keruma hvalio kličući mu u čast po novinama, idući tako uz nos
fetivim sugrađanima, lažnim i lažljivim ljevičarima, svim tim moralnim
vertikalama, koje mu se i sad nad grobom uzdižu poput čempresa. Šteta
što koju lijepu o Ćići Senjanoviću nisu stigli kazati dok je bio živ.
Srcu pisca to bi dobro učinilo. Srcu velikoga pisca.
Čitam na portalu mobilne i fiksne telefonije da Split bez Ćiće
Senjanovića neće biti isti grad. I sve mi se čini da je to stara vijest,
od prije pet, deset ili petnaest godina. Ćiće odavno nije bilo u
Splitu, nije se spuštao na rivu. Nije volio da mu dobacuju. Nije šetao
Marmontovom, nije ga bilo na Marjanu, nije išao na Bačvice. Zbog srca je
morao puno hodati, pa je pješačio tamo gdje je znao da ih neće sresti.
Ćićo Senjanović umro je u Splitu, u progonstvu.
Tekst preuzet sa Jergovic.com