Po tenisu, kao ni po bilo kojem
drugom sportu, ne mjeri se nečiji stvarni društveni i povijesni značaj,
kao što se po zaradi, naročito u našemu žalosnom vijeku, ne mjeri ičija
ljudska veličina, profesionalni uspjeh, kao ni stvarni doprinos
zajednici. Ali ako je stvarno zaradio petsto milijuna dolara, Novak
Đoković egzistencijalno je osigurao svoju obitelj i sve svoje potomke,
rođene i nerođene, dokle god mu pamet seže i dokle sežu leksemi
srpskoga, oko rodbinskih veza vrlo angažiranog, jezika.
Ta činjenica stoji između njega i
društva iz kojeg je potekao, ali i između njega i ostatka čovječanstva.
Dok većina ljudi strepi pred time od čega će ubuduće živjeti, i kako
koja svjetska ili lokalna ekonomska kriza nailazi – a ljudski se život,
primijetili ste to, sastoji od niza ekonomskih kriza – i kako prirodno
stari, čovjek se tako odriče, jedne za drugom, svojih malih, žalosnih
materijalnih želja i željica, Novak Đoković nema materijalnih želja koje
si ne može ispuniti, njegovo bogatstvo samo je simbolički ovisno o
ekonomskim krizama.
Tako to izgleda iz perspektive zajednice, a kako je iz njegove perspektive, to, bit će, samo on zna.
U vrijeme postkoronarne pustoši, dok
su se balkanska društva pomalo pribirala i izvlačila iz samonametnute
pokore, za koju su vjerovali da će ih spasiti od općeg pomora, njemu je
na um palo da organizira teniski turnir, koji će simbolično započeti u
Beogradu, nastaviti se u Zadru, pa u Banjoj Luci, i doživjeti veliko
finale u Sarajevu. Ono što je povijest nagrdila, tenis će uljepšati, ono
što politika ne može i neće, to će moći Novak Đoković. Lijepo je
zamišljati što bi sve time bilo izrečeno, u Sarajevu nakon svih jada.
Zadarska etapa bila je zamišljena kao
dar i fantastičan prilog marketingu hrvatskog turizma. U svoje ime, ali
i u ime zemlje koju predstavlja, Đoković je naumio pomoći. I sve to bez
ikakve materijalne koristi za sebe. Trošio je novac, vlastito vrijeme i
energiju na nešto što mu je, barem iz njegove perspektive, moglo
donijeti samo ljubav, dragost, barem neizrečenu simpatiju. Nevjerojatno
koliko je njemu do toga stalo.
Novak Đoković najveći je tenisač u
povijesti već i zato što među živima nema šampiona koji je bio toliko
nevoljen. Od turnira do turnira, od Wimbledona do US Opena, i od Europe
do Australije, pratimo zvižduke, povike i urlike na njegov račun, usred
servisa i nakon njegove pobjede, a da zapravo nije jasno zašto, i čime
je, recimo, zaslužio da Nick Kyrgios, huligan i kardašijan među
tenisačima, ima svoje mjesto u sportskoj rubrici svih provincijskih
novina ovoga svijeta da o Đokoviću kaže što misli. A naravno da misli
loše, jer se njegova uloga u tenisu i svodi na to da o Đokoviću misli
loše.
Roger Federer, veliki šampion, jedan
od najvećih, kao i Rafael Nadal, također jedan od najvećih, na svakom će
vražjem turniru, i pred svakim vražjim televizijskim ekranom ovoga
svijeta, imati više navijača od njega. Zašto? Zato što je Đoković
predodređen za autsajdera, pošto je iz Srbije? Može i to biti, ali samo
donekle i samo među onima kojih se ova priča zapravo i ne tiče. Nešto
drugo njega suštinski razlikuje od Federera i Nadala, nešto što se opet
ne tiče tenisa, nego se tiče ljudskih naravi.
Federer i Nadal su prinčevi,
nedodirljivi su i visoko uzdignuti nad onima koji ih gledaju i za njih
navijaju. Između njih i društvene zajednice, između njih i čovječanstva
upravo je ona na početku spomenuta razlika koja bi trebala proisteći iz
Novakovih pretpostavljenih petsto milijuna dolara. Ne postoji ništa što
je zajedničko prinčevima tenisa – ili, općenito, prinčevima bilo čega
drugog u životu – i njihovoj publici. Publika živi od njihove
nedodirljivosti, od prezira koji pokazuju prema javnosti.
Novak Đoković nije princ, jer njega
uz zajednicu i ukupno tenisko čovječanstvo vezuje njegova potreba da
bude voljen. Kao i potreba da se uvijek, na svakom mjestu, u svakoj
gesti i postupku iskaže kao dobar čovjek. I kada pokušava govoriti
kineski, i kada pleše nasred teniskog terena, i kada izigrava ludu i
zabavljača, i kada imitira teniske šampionke, i kada pjeva, on svoju
publiku – i, na neki način, sve ljude na svijetu – nastoji uvjeriti da
je dobar čovjek. Samo dobri ljudi se tako svojski trude da ostanu
smiješni i kad su u nečemu najbolji na svijetu. Nije političar, tako da
mu nije stalo da ga izaberu između svih drugih. Nije mu stalo ni da bude
moćan, ali bi, eto, htio da bude voljen. Uz to što u toj potrebi da svi
u tebi vide dobrog čovjeka, i da te vole, ima nečega mesijanskog, time
ćeš najgore iziritirati rulju. Koliko god šutjeli o tome, upravo o toj
iritaciji govori temeljna pripovijest kršćanske civilizacije, ne
usuđujem se reći koja, vi ćete to sami znati. Dobar čovjek, koji nije
iskao ništa osim ljubavi.
Novak Đoković imao je trideset i tri
kada je došao u Zadar. Uza se je doveo veselu skupinu tenisača, i u njoj
Grigora Grišu Dimitrova, Bugarina i odličnog tenisača, koji je izgleda
bio malo prehlađen. Ali živimo u vrijeme kada ima prehlada i prehlada, i
kada čovjek više ne smije ni glasno kihnuti, u strahu da će ga
razapeti. Griša je, međutim, kihnuo i sve je otišlo dođavola.
Turniru je nazočila cjelokupna
državotvorna Hrvatska. Podržavši Đokovića, oni su podržali hrvatski
turizam, kao i iluziju da je njihov Stožer capakovao epidemiju i dohakao
virusu. Đoković je htio pomoći svima u Hrvatskoj, a oni su to, naravno,
iskoristili. Da Bugarin Griša nije kihnuo, bio bi to najveći
marketinški uspjeh u povijesti hrvatskih turizama i demokracije. Ali
marketinška je pamet i inače takva: između uspjeha i katastrofe razlika
je u tome hoće li netko slučajno kihnuti.
I što se onda dogodilo? Novak Đoković
ne samo da je bio kriv za (navodni) krah hrvatskog turizma, nego je od
vazda odgovorne hrvatske inteligencije, koja ne skida maskice s gubica, i
zaboravlja da se još u ožujku, travnju i svibnju na sav glas capakovalo
da rečene maske ne služe ničemu osim “psihološkom efektu”, proglašen za
neodgovornu budaletinu. A nepoznati mu je grafiter na splitskome zidu
poručio isto što će meni na jednome virtualnom zidu poručiti bivši
predsjednik i aktualni član Uprave Hrvatskog PEN Centra, neka što prije
crkne od covida-19.
I tako je, na prvi pogled
katastrofalno, završio pokušaj Novaka Đokovića da pomogne zemljama koje
doživljava svojim, i da ih pokaže svijetu kao drage i miroljubive, kakav
je, uostalom, i sam. Naravno da ovo neće biti njegov posljednji
pokušaj, i naravno da će Novak i ubuduće raditi iste stvari. Jer čovjek
ne može protiv vlastite naravi. Veliki novci, kao ni velika nesreća, kao
recimo rat, ne samo da ne mijenjaju čovjekovu narav, nego samo dodatno
naglašavaju njezine temeljne osobine. Dobre ljude učine još boljima,
loše još mnogo gorima. A one koji nisu ni dobri ni loši, kakvih je
uvijek i svugdje najviše, navede da se ponašaju onako kako ih voda nosi.
Njima je najlakše, njima je uvijek dobro, jer novcem mogu kupiti sve.
Gledano s kapitalističkog stanovišta, oni su, i kad nemaju novaca,
materijalno bogatiji od Novaka Đokovića. Njegova narav je takva da žudi
za onim što se ne može kupiti ni za petsto milijuna dolara, za onim što
se, zapravo, ne može kupiti ni za kakve novce ovoga svijeta. To je
razlog što ga ne vole oni kakvih je posvuda većina
Arhiva: 30. 06. 2020.
Tekst je preuzet sa jergovic.com