Nikolina Pišek bila je žena jednog meni dragog čovjeka. Ali taj
čovjek nije se zvao Vidoje. Nekako drukčije se zvao, sad nije ni važno
kako, i možda sam, misleći na njega, čitao koješta od onog što se o ovoj
ženi godinama pisalo po žutim novinskim stranicama i na još i mnogo
žućim portalima. Ili je istina, ipak, ta da me zanimaju tračevi o
nepoznatim ženama i muškarcima, jer se iz tih tračeva ponekad izrodi
nešto što više govori o zajednici i o živome životu, nego sve one velike
i ozbiljne vijesti koje izvještavaju o stradanju svijeta? I dok sam
tako zavirivao u život Nikoline Pišek, kao što zavirujemo u osvijetljene
prozore iza kojih stanuje netko tko nikad do kraja ne navuče zavjesu,
nisam uspio primijetiti da je ta žena ikada ikome učinila zlo. Ili da je
o nekome nešto ružno rekla, pa da su to prenijeli svi portali.
O
tome sam počeo misliti nakon što joj je umro muž. Vijest su opet
prenijeli svi portali. Umro je, kažu, jedne noći na masažnome stolu.
Izvještaji s njegovoga beogradskog sprovoda preplavili su zagrebačke
medije. Vodeće agencije slale su svoje fotografe da slikaju nad
otvorenim grobom, da traže lica poznatih i da iza mondenih sunčanih
naočala love suzu u oku ožalošćene. Fotogalerije izašle su na našim
najjačim portalima, tako ugledni hrvatski mediji najbolje demonstriraju
svoju moć, a vodeći novinari crnih kronika upregnuli su se da razotkriju
pozadinu smrti čuvenoga hrvatskog zeta. Pritom, ni po čemu taj nesretni
čovjek nije bio važan. Za života nije stvorio nikakvo značajno djelo.
Kao što ni srpska snaha Nikolina ni po čemu nije trebala biti javna
ličnost. Jednom davno radila je kao televizijska voditeljica, ali nitko
se zapravo ne sjeća koje su to bile emisije i kakva je bila u tom poslu.
Trebali su njih dvoje biti anonimni i dobrostojeći par, o čijem životu
nikada neće izvijestiti nijedan medij. Možda im se sviđalo da budu
popularni? Možda na taj način ljudi ponekad nadoknađuju nesrazmjer
između životnoga djela i stanja na žiro-računu? No, kako god bilo,
Nikolini se vrlo gadno, u nekom vrlo osjetljivom životnom trenutku,
razbila o glavu njezina popularnost. Premda ništa ružno nije učinila,
niti je o ikome išta ružno rekla. Ili, možda, ipak jest učinila nešto
što je, iz perspektive svijeta stvorenog od ovakvih medija, itekako
ružno?
U nesigurna vremena, u tijesnim i malenim društvima, koja
se svode na prostoprošireni komšiluk, u zemljama bez žive kulture i
ozbiljnih medija, ženska ljepota opasna je stvar. Iza ženske ljepote
moralo bi stajati tvrdo srce, velika pamet i oružana pratnja, pa da
krhko ljudsko čeljade ne završi kao žrtva. Nikolina Pišek u tom je
smislu baš bila nezgodno lijepa. I to je, kako već biva u tijesnim i
malenim društvima, u nesigurna vremena i u posvemašnjim komšilucima,
značajno obilježilo njezine socijalne veze i kontakte. Vidoja je uzela
za muža, jer se Vidoje, vjerojatno, zaljubio do ušiju. Vjenčajući se
učinila je nešto što mi se veoma svidjelo u tom izazivanju sudbine i
privlačenju komšijskog i komšilučkog prokletstva: prozvala se Nikolinom
Ristović. U neka normalna vremena, u nekom širem i po svemu većem
društvu, tamo gdje se svaka ljepota lakše nosi i podnosi, ništa čudno ne
bi bilo u tome što je žena Pišek postala žena Ristović. Bila bi to
filološka ili antropološka igrarija bez dubljeg smisla i bez javnih
razloga. Postoje žene i muškarci koji pri udaji i ženidbi mijenjaju
prezimena, pridodaju jedna, odbacuju druga, ili skupljaju i gomilaju
prezimena kao što se ordenje skuplja, a postoje i oni koji takvo što ne
čine. Kod nas, međutim, na Balkanu, biti Pišek pa postati Ristović
pitanje je stava. Opasan je to stejtment. Pogotovo za nekoga tko neće
moći tražiti spas u vlastitoj fizičkoj ružnjikavosti, u običnosti i u
zaboravu. Ime je u tijesnim društvima čovjekova sudbina. Postajući
Ristović, u Zagrebu postaješ manjina. Ako matematički, a ne po srcu,
izračunavaš koordinate vlastitoga života, nužno ćeš ostati Pišek.
Nikolina je postala gotovo andrićevski književni lik promijenivši ovdje
svoje prezime.
Nisu se nakon sprovoda smirile komšilučke strasti. S
velikim interesom, sa smrtožderskim interesom, hrvatski mediji prate
razvoj situacije u udovičkoj obitelji. Nikolina opet ni o kome ništa
ružno ne govori, ona opet nikome nije ništa ružno rekla, ali kako se
nitko od nas nije vjenčavao s roditeljima niti obiteljima svojih
ljubavi, tako je Nikolina ostavši bez muža ostala i bez njegove
obitelji. Svekar njezin, djed njezina djeteta, mnogo je zainteresiraniji
za mrtve stvari koje su ostale za njegovim sinom, nego za živima koje
je sin volio. Ta okolnost silno je erotizirala naš tijesni komšiluk.
Kone su oduševljene stradanjima i nesrećom Nikoline Ristović, te iznose
po društvenim mrežama i po portalima svoja mišljenja, premda ni o čemu
nisu pitani, niti je Nikolina Ristović i od koga javno zatražila sućut,
empatiju, razumijevanje. Lijepa i svima daleka, ona žali muža. I sad bi
je trebalo svući u blato, pa je po mogućstvu golu uvaljati u svinjce
naših fejsbuka.
Pa tako čitamo po tobože ozbiljnim informativnim
portalima i ovakvo što: “Novac od trgovine Arkanovim ratnim plijenom
nikada nikome nije donio sreću i blagoslov, pa nije mogao ni Nikolini”.
Kaže to žena koja se rastala od Luke Rajića i zatim sasvim slobodno
uzela prezime bosanskih kraljeva. Gospođa zna, ono što znamo i mi, da se
ratni plijen smije spominjati samo kada je riječ o neprijateljima. A
domaći ratni plijen pod zaštitom je duboko korumpiranog, dijelom i
otvoreno kriminalnog hrvatskog sudstva, pa će nas gospođa tužiti usudimo
li se kamione nevažećih jugoslavenskih dinara, što ih budući naš tajkun
prevozi u Bosnu i Hercegovinu, tu zemlju mrtvih kraljeva, također
proglasiti ratnim plijenom. Stoga, naravno da mi to nećemo učiniti. Kao
što nećemo mudrovati ni o kraljevskim prezimenima kao ratnom plijenu.
Nego ćemo o svemu tome šutjeti grobnom šutnjom, te samo konstatirati taj
denuncijantski bijes nad jednom udovicom. Čudno je, međutim, i
vrijedilo bi to znati, zašto ta hrvatska Arpadovićka o Arkanovom ratnom
plijenu nije štogod rekla dok je Vidoje bio živ, ili barem prije nego
što je Vidojev otac počeo javno zlostavljati sve ono jedino živo što mu
je za sinom ostalo. Ali nije Vidojev otac tema, niti on ikako može biti
tema javnih razmatranja. Ljudi su jadni, bijedni i nesretni dok
pokušavaju spasiti svoju imovinu, ili ono što bez ikakve osnove smatraju
svojom imovinom, od onih koje bi trebali voljeti, ili bi ih barem
trebali poštovati. Vidojev otac nije podoban da bude književni lik ni u
jednoj priči. Od njega bi se, i od njemu sličnih, trebalo u životu
kloniti. Ali lako je to reći. Nitko ne može biti siguran da mu neki
takav neće biti svekar, punac, otac, brat. I bilo bi glupo, kad već ne
bi bilo podlo, ženi prigovarati da se udala za sina nekoga takvog
čovjeka.
Uživanje u tuđoj nesreći, naslađivanje tuđim gubitkom,
najrašireniji je oblik ponašanja u tijesnome i neprozračenom društvu,
kakvo je naše. Tako se živi u orijentalnim balkanskim komšilucima i u
mediteranskim malomišćanskim susjedstvima. Nevolja je udarila na
Nikolinu Ristović i sad nam je lakše, jer je mogla udariti i na nas. A
sad, eto, neće, jer među nama postoji jedna takva dežurna nesretnica. U
svakoj varošici i mahali, u svakom zaseoku, ima barem po jedna takva,
koja će na svojim krstima ponijeti sve naše nesuđene nesreće. To je ona
Đekna, iz genijalne serije Živka Nikolića. A to je, eto, i Nikolina
Ristović. U ekstatičnom uživanju u njezinoj nesreći postoji nešto od
praznovjernog straha pred neizvjesnošću vlastite nesreće. Zato i gospođu
koja Nikolinu denuncira kao arkanovicu u biti valja razumjeti. I ona se
plaši neke svoje nevolje, pa onda zaziva Đeknu i Đekninu vječnu i
beskrajnu patnju.
No, srećom, vječnost u digitalno doba traje
kratko. Mnogo kraće nego u našem epskom iskustvu, kojemu je posvećena
metafora Živka Nikolića. Nikolina Ristović još neko će vrijeme patiti
zbog naših zlih mahalskih naravi, a onda će po svoj prilici napokon
iščeznuti u blaženoj anonimnosti, gdje će sretno živjeti sa svojom
djecom i s nekim tko će je stvarno voljeti. Zaslužila je da tako i bude.
Ali nikako zbog svoje ljepote, nego zato što nikome nije učinila
nikakvo zlo, pa je i prezime birala čista srca.