Paul Auster umire 30. travnja 2024. u svojoj kući u Brooklynu. Posljednje što je godinu ranije objavio bili su kratki roman “Baumgartner” i reportaža “Bloodbath Nation”. Roman je, nasuprot njegovoj autorskoj maniri i stilu, sažet, sveden i stegnut, pisan u posljednji čas. I upravo takav, svom čitatelj pruža veličanstven doživljaj. Takav je i u moćnom prijevodu njegove stalne prevoditeljice na srpski Ivane Đurić Paunović. Istih mjeseci, ili samo malo ranije, izlazi i nevelika knjiga “Bloodbath Nation”, s fotografijama Spencera Ostrandera. Reportaža je upečatljiv književni žanr, ali u suvremenoj hrvatskoj kulturi ona, na žalost, postoji samo kao odavno već i zapostavljena novinska forma. U književnosti hrvatskoj nje skoro da i nema, a kada se na nju i naiđe, kod Krleže, recimo, ili u najnovija doba kod Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Barbare Matejčić, krivo je se žanrovski određuje, ili je se diskvalificira kao – publicistika. (Što je uopće publicistika u Hrvata. Prema Vladimiru Aniću i njegovu rječniku bilo bi to “pisanje i objavljivanje analitičkih, obuhvatnijih i temeljitijih tekstova (u odnosu na one u novinama) u knjigama i periodici koji obrađuju teme iz javnoga i kulturnog života”, dok je u hrvatskoj zbilji i praksi publicistika svako objavljivanje novinskih i nonfikcionalnih tekstova u knjigama, osim kada je autor dostojan da takve njegove tekstove nazovemo esejistikom, historiografijom, putopisom, memoarskom prozom itd. Istina je, međutim, da pisci koji su unutar umjetničke proze uspostavili vlastitu rečenicu i stil pišući reportaže, izvještaje ili kolumne (uzgred, kolumna nije žanr, nego je grafički opis teksta objavljenog u jednom stupcu), u pravilu ne pišu nešto što bi se moglo nazvati publicistikom.
“Bloodbath Nation” književna je reportaža o američkoj opsesiji posjedovanjem oružja. Na fotografijama u knjizi uslikana su mjesta na kojima su se, širom Sjedinjenih Američkih Država, dogodili masovni ili pojedinačni zločini, ubojstva počinjena osobnim naoružanjem. Beogradska Geopoetika je ljetos objavila i ovu Austerovu knjigu, u prijevodu Ivane Đurić Paunović. Mi je čitamo na više načina i iz više uglova. Jedan je tematski: konačno, i sami živimo u zemlji u kojoj je cijeli jedan društveni sloj opremljen osobnim naoružanjem, često i automatskim. Drugi se ugao tiče žanra i čitalačke znatiželje: dobro napisana reportaža uzbudljiv je i rječit izvještaj o epohi. Treći se ugao tiče pisca: ovo je Auster pisao krajem vlastitog života, a onda već i teško bolestan dovršavao je tekst. Premda je bio na odlasku, bavio se jednom vrlo živom i aktivističkom temom, ne misleći o tome da ga se ona osobno svakim danom sve manje tiče. Smrt mu je prilazila nenaoružana, ali on je pisao svoje, o oružju. Ovo u psihološkom smislu može biti zanimljivo. Pisac je stroj, on je mašina duše i uma, koja je svikla da radi nasuprot svim okolnostima, pa i toj čovjeku neprihvatljivoj okolnosti vlastite smrtnosti. Konačno, zar nisu upravo pisanje i čitanje najsavršenija sredstva za dosezanje besmrtnosti, barem na dosegnutoj tački razvitka ljudske civilizacije? S tim da je put kojim se krećemo na zanimljiv način izokrenut: naši dobri prijatelji i drugovi, pas, mačka ili konj, nisu svjesni svoje smrtnosti, pa su samim tim i besmrtni; ne vodi li nas književnost k tome da se vratimo konju, mački i psu?
Auster nikad, na žalost, nije imao svog hrvatskog prevoditelja. Na njegovim se knjigama smijenilo desetak i više kompetentnih i savršeno nekompetentnih prevoditeljica i prevoditelja, te nekoliko uglavnom vrlo aljkavih nakladnika, sve dok ga, čini mi se oko 2011. sasvim nisu prestali objavljivati u nas. Grehota je to, ne samo zato što je riječ o jednom od najznačajnijih pisaca našega doba, nego i zato što je Auster jedna od onih pozicija i figura koje nedostaju, makar i kao uzor i potka, suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ispomaganje briljantnim srpskim prijevodima Ivane Đurić Paunović ne može nadoknaditi Austerovo nedostajanje unutar hrvatske kulture, a još manje iluzija da svi znaju engleski, pa će Austera čitati u originalu. Uostalom, prijevodi važnih književnih djela ne rade se zbog onih, ili samo zbog onih koji ne znaju strani jezik. Značajna djela se prevode, jer je to jedini način da se integriraju u hrvatski jezik. A što je neka kultura manja, književnost skrajnutija, a jezik što joj je slabije frekventan, to je potreba za prijevodima veća…
“Naciju okupanu krvlju”, kako glasi naslov srpskog prijevoda, otvara “Beleška autora”, koja glasi: “Fotografije koje prate reči o ovoj knjizi jesu prizori tišine. Tokom dve godine Spenser Ostrander je u nekoliko navrata putovao širom zemlje da bi fotografisao više od trideset mesta na kojima je, u poslednjih nekoliko godina, pucano u ljude. Na slikama je uočljivo odsustvo ljudi, kao i to da na njima nigde na vidiku nema oružja. Ili makar traga oružju. To su portreti zgrada, često sumornih, ružnih objekata u neupadljivom, neutralnom američkom krajoliku, zaboravljenih građevina u kojima su ljudi, koristeći puške i pištolje, počinili jezive masakre, čime su one nakratko zadobile pažnju nacije, a zatim pale u zaborav sve dok se Ostrander nije pojavio sa svojim objektivom i transformisao ih u nadgrobne spomenike našeg zajedničkog bola.”
Prema procjeni Istraživačkog instituta Dječje bolnice Philadelphije, piše Auster, stanovništvo Sjedinjenih Država posjeduje oko 393 milijuna komada vatrenog oružja, ili više od jednog komada po svakom muškarcu, ženi i djetetu. Svake godine od rana zadobivenih vatrenim oružjem strada 40.000 Amerikanaca, što je jednako stopi smrtnog stradavanja u svim američkim prometnim nesrećama. Od tih 40.000 tisuća smrti, pola otpada na samoubistva, što opet čini polovinu svih američkih samoubojstava u jednoj godini. “Kad se tu dodaju ubistva počinjena vatrenim oružjem, situacije kada su policijske snage pucale iz vatrenog oružja i ubile nekoga, prosječan broj iznosi više od stotinu metkom pogođenih Amerikanaca dnevno. Osamdeset hiljada ranjenih i četrdeset hiljada mrtvih, ili stotinu dvadeset hiljada poziva hitnoj pomoći i slučajeva u urgentnim centrima na svakih dvanaest sekundi jedan, ali cena nasilja u kom se korisni vatreno oružje daleko prevazilazi izrešetana i okrvavljena tela samih žrtava, i preliva se na očaj koji tada zadesi njihove porodice, njihove rodbine, njihove prijatelje, saradnike, ljude iz njihovog susedstva, njihove škole, njihove crkve, njihove sportske klubove, čitavu širu zajednicu – bezbrojne brigade života dotaknutih životom jedne osobe koja živi ili je živela među njima – što znači da se broj Amerikanaca koji su direktno ili indirektno obeleženi nasiljem izazvanim oružjem svake godine svakako može iskazati u milionima.” (Pročitajte ovu rečenicu još jednom, i vidjet ćete zašto ovo nije publicistika, ni u mišljenju, ni u diskursu, ni u stilu i pripovijedanju.)
Paul Auster svoju reportažu piše tako što nastoji obuhvatiti ograničen, ali dovoljno reprezentativan broj slučajeva. U nju, međutim, upisuje i vlastiti slučaj – o njemu je ranije već pisao – navodeći da je njegova baka tako ustrijelila njegova djeda, što je proizvelo traumu i potiskivanje, koje se prenosilo s koljena na koljeno, sve dok pisac gotovo slučajno nije otkrio što se zapravo dogodilo. U radikalno podijeljenom američkom društvu, među onima koji su za ograničenje ili zabranu posjedovanja oružja, i onima koji posjedovanje oružja doživljavaju kao ustavno pravo i temeljnu slobodu, Auster je, očekivano, jedan od protivnika oružja. Nikad u životu nije imao pištolj niti pušku. I “Nacija okupana krvlju” u tom smislu je radikalno antitrumpovski tekst, ali kako se istinski pisci razlikuju novinara i političara – ili, kako bi se to u nas reklo, od “publicista” – upravo po svom interesu za perspektivu nekoga tko je na drugoj strani, ili za izuzetke od općeprihvaćenih pravila, tako je najupečatljivija epizoda u knjizi posvećena liku koji se ne uklapa u stereotip.
Riječ je o slučaju koji se zbio 5. studenog 2017, u baptističkoj crkvi u gradiću u Teksasu, u koju ulazi dvadesetšestogodišnji sitni probisvijet i razbojnik, svojedobno izbačen iz svih škola, i počinje redom ubijati ljude. Ubit će ih, na kraju, dvadeset i pet, a mrtvih bi bilo više, da ga u susjedstvu nije čuo pedesetšestogodišnji vodoinstalater, otac troje odrasle djece, tradicionalist iz farmerske obitelji koja je tu već generacijama, koji se od malih nogu učio pucačini i pripada onom društvenom sloju koji je apsolutno vezan za pravo na posjedovanje i nošenje oružja, kao za temeljno američko ljudsko pravo. Čovjek je iz soške uzeo svoju automatsku pušku, i izašao van da vidi što se zbiva. Uspio je zaustaviti ubojicu u njegovom pohodu. Ustrijelio ga je, nakon međusobnog puškaranja. I postao je, makar nakratko, savršeno skromni junak nacije. Premda je žalio što nije ranije izašao, jer bi tad više ljudi ostalo živo, svoje dubinsko iskustvo sažeo je u riječi koje Auster citira: “Mi nismo sazdani da drugoj osobi oduzmemo život. To je nešto što nas oštećuje. To je ono što nas menja.” I rekao je da se nikad u životu nije toliko isplakao kao prvog tjedna po događaju. Bio je to normalan čovjek, izuzetak među nenormalnim. Ali, sa stanovišta književnosti, on je, ipak, najzanimljiviji.
Ovako izgleda Austerov robot tipičnog američkog ubojice: “Počinioci najvećeg broja masovnih ubistava jesu usamljeni mlađi muškarci, povremeno i nešto stariji, na početku srednjeg doba, retko, veoma retko (gotovo nikada) žene (kao u slučaju gnevnog bivšeg muža u Albukerkiju, oni to postaju u mračnom unutrašnjem skrovištu ličnog osećaja nepravde i ozlojeđenosti, gde mesecima trule, čak i godinama, a zatim metastaziraju u univerzalnu mržnju koja onoga koji puca nagoni da ubije svakoga ko ima i najmanje veze sa njegovom osnovnom metom. To je ono po čemu se razlikuju masovna ubistva usled ozlojeđenosti od onih jedan na jedan: po spremnosti onoga koji puca da oružje uperi prema neznancima i pokosi ih bez ikakvog drugog razloga osim zadovoljstva koje oseća zbog ubijanja – što je upravo ono što većina ljudi ima problem da razume, bilo da smo za oružje ili protiv oružja, ili negde između to dvoje. Zašto bi pobogu neko hteo da ubije ljude koje ne poznaje, naročito ako mu oni nikada ništa nažao nisu učinili, i verovatno bi mu pomogli da se uspravi kad padne, ili bi mu dali dolar kad bi im rekao da je gladan?”
Ove Austerove riječi i rečenice mogu biti zanimljive i važne čitatelju koji nema iskustvo pisanja: kako se piscu iz onog što je faktografska izvjesnost, iz onog što se, dakle, dogodilo, rađa nastavak, koji se tiče onog što bi se moglo dogoditi. Pisac je autor usporednih pripovijesti. Uz ono što se dogodilo, vazda teče i nešto što je moglo biti, ili što će tek biti. Uz stvarno vrijeme, vazda se, što usporedno, a što u suprotnom smjeru, razvijaju vremenski tokovi nekoga samo njemu poznatog svijeta. Ima toga, naravno, i kod ljudi koji nisu pisci, ali to kod njih traje s prekidima i u stalnim diskontinuitetima.