Ne samo da toga nije bilo u ovdašnjim naslovima, nego se religijska inspiracija Behring Breivika nije tematizirala ni u samim člancima. U tjednu koji je uslijedio, o svemu se pisalo – o razvrgnutom braku njegovih roditelja, o tome da je kao dječak dobio batine od nekog Pakistanca, o tome da je simpatizirao Radovana Karadžića i Winstona Churchilla – ali da je Behring Breivik bio kršćanski ekstremist, da je sebe nazivao križarom i vitezom templarom i da je inspiraciju za zločin tražio u Svetome pismu, to se u hrvatskim novinama prešućivalo.
Kad god negdje na svijetu neki musliman ubije neke ljude, hrvatske novine će ga, bez ustezanja, nazvati muslimanskim ekstremistom, islamskim fundamentalistom ili naprosto – islamistom. Neće se naglabati o tome je li mu um poremećen, niti će se njegov postupak objašnjavati terminologijom iz filmova o King Kongu. Naše novine nemaju nikakve potrebe da nekog islamista nazivaju monstrumom, jer je u medijskome jeziku, onom koji je preuzet od britanskih tabloida i Bushove ratničke terminologije, riječ islamist ionako teža od riječi monstrum. Monstrumi djeluju sami, a iza islamista stoji cijeli jedan sustav, da ne kažemo civilizacija.
Četristotinjak kilometara istočnije, u Sarajevu, izlaze novine – Avaz su jedne od njih – u kojima musliman koji ubije neke ljude nikada neće biti nazvan muslimanskim ekstremistom, islamskim fundamentalistom ili naprosto – islamistom. Štoviše, u tim će novinama izlaziti članci u kojima se izražava povrijeđenost kada se islamu pripisuje terorizam, kada se teroristi atribuiraju muslimanskim imenom ili kada ih se naziva islamistima. Time se, pisalo je bezbroj puta u Avazu, cijeloj jednoj religiji pripisuje terorizam i neposredno se sumnjiče svi njezini pripadnici. Da su u Avazu i u drugim sarajevskim glasilima u pravu kada ovako misle potvrđuje već sama činjenica da su u svim hrvatskim novinama izbjegli unasloviti religijski status Andersa Behringa Breivika.
Ali naravno, ono što će Avazu smetati kod “muslimanskih ekstremista”, jako će im se svidjeti u “kršćanskih ekstremista”. Jedva će dočekati da istaknu naslov za koji će sami reći da je uvredljiv ako ga, s muslimanskim atributom, u svojim novinama objavi netko drugi. Onim što je vrijeđalo njih, vrlo će spremno vrijeđati drugoga, čim se i sami nađu u prigodi da budu većina nad nekom obespravljenom manjinom. Jer takvim se naslovom ne obraćaju kršćanskoj Europi, kao što se ni hrvatske novine ne obraćaju kršćanskoj Europi, nego se obraćaju ljudima čija se imena i vjeroispovijesti slažu ili ne slažu sa smislom i sadržajem takvih naslova.
Kad je objavljen u sarajevskim novinama, naslov u kojem se spominje “kršćanski ekstremist” predstavlja pokušaj stvaranja reciprociteta u zlu. Ali kada se takva ili slična sintagma upadljivo izbjegava u hrvatskim novinama, tada se radi o najdubljem uvjerenju kako je zlo na samo jednoj strani. U biti, i jedni i drugi su Andersa Behring Breivika markirali na način koji bi se njemu sasvim sigurno morao svidjeti. S izuzetkom Živka Kustića, koji je o ovome napisao izvanrednu Jutarnju propovijed, nitko se u hrvatskoj javnosti nije želio pozabaviti onim što je istaknuto u Avazovom naslovu. Ili, ne daj Bože, usporediti Behring Breivikov svjetonazor sa svjetonazorom dijela hrvatskih komentatora i kolumnista (ne spominjem im imena, jer bi bilo odveć banalno i predvidljivo), pa ustanoviti da o strancima, pripadnicima drugih vjera, civilizacija i političkih uvjerenja, norveški ubojica misli što i većina naših novinskih desničara.
U sarajevskom Avazu objavljen je upravo onaj naslov koji bi djelovao katarzično da je tiskan u svejedno kojim hrvatskim novinama. Ali ono što bi u Zagrebu bilo osvješćujuće i iskupljujuće, četiristo kilometara istočno samo je tuk na utuk ili svjesna uvreda konstitutivnim manjincima koji se osjećaju kao kršćani ili pokraj kioska s Avazom samo prolaze sa svojim kršćanskim imenima i prezimenima.
Preuzeto sa www.jergovic.com