Nije me prenulo to što je, barem u novinskim interpretacijama, pojednostavljenjima i kraćenjima, ta žalba više nalik političkoj deklaraciji, diplomatskome demaršu koji jedna država upućuje drugoj državi ili klistiranju nacionalne povijesti i savjesti, te beatifikaciji njezinih redom upokojenih tvoraca, nego obrani čovjeka koji, premda je bio sudionik, nipošto nije bio i kreator povijesnih zbivanja. Markač je, kao i toliki drugi, pristao da ga se pred sudom brani skoro pa kolateralno, kao sporednu ličnost i vlastite i nacionalne ratne epopeje. Najprije ćemo obraniti Tuđmanovu vlast, njegove državničke postupke i postupke njegovih prvih suradnika, a ono što ostane, neka bude Markačeva obrana. I ako kao rezultat toga proizađe efikasna obrana konkretnoga haškog optuženika, onda dobro, a ako on, ako svi oni završe na dugogodišnjim robijama, barem ćemo imati još nekoliko nacionalnih mučenika i moći ćemo reći da je haški sud antihrvatski. Ali, ne, ništa me od toga nije uznemirilo.
Ono što me je prenulo, pa zainteresiralo i za životnu sudbinu jednoga haškog osuđenika, jest tvrdnja obrane, koju prenose hrvatske novine, da su u kolovozu 1995. Srbi na traktorima odlazili iz Hrvatske, između ostaloga, i zbog “loših uvjeta života”. Ni neki drugi nabrojani razlozi nisu nastali kao djelo blistavih rasudbenih moći, recimo, kaže se da su Srbi odlazili i zbog “antihrvatske propagande”, ali tvrdnja da bi desetine tisuća, pa i koja stotina tisuća ljudi zbog lošega životnog standarda napustila svoje domove, ne ponijevši sa sobom ništa, osim izbjegličkih zavežljaja, čist je, nepatvoreni cinizam. Cinizmom ga ne čini činjenica da se radi o očitoj besmislici i laži, nego je cinična zato što se njome tvrdi kako su Srbi iz Hrvatske učinili nešto što prije njih u stvarnoj ili mitološkoj – biblijskoj ili kojoj drugoj – povijesti nije učinio ama baš nitko, osim ako nije umirao od gladi i žeđi.
Državna politika, pogotovu ako je mučena lošom društvenom savješću, ako država nije demokratska, ako je zasnovana na primatu jedne vjere, jedne nacije i većinskoga kolektiviteta, te ako iza sebe ima moćnu oružanu i svaku drugu silu, može biti, pa često i jest, zasnivana na ciničnim tvrdnjama. Loša historiografija također, kao i diplomacija koja ne raspolaže drugim argumentima, osim argumenta sile. Ciničnim argumentima mogu se pravdati pokojnici, blaženici i sveci. Cinizmom se, pred nama današnjima, može braniti svaka prošlost i preteklost, ali mogu li se argumentima cinizma braniti živi ljudi?
Cinizam u obrani kolektiva, države ili društvenoga poretka na koji ne možemo imati izravnog osobnog utjecaja, u nama obično budi unutarnji gnjev ili onu čudnu potrebu da se suprotstavimo, da se borimo za pravdu, da budemo na strani onih koji su ostali neobuhvaćeni dotičnim kolektivom i državom. Iako ga ne volimo, spremni smo poštovati argumente individualnog i privatnog cinizma, ali prema onom nadindividualnom, koji će tvrditi kako su Srbi napustili Hrvatsku jer im je bio loš telefonski signal, nisu imali vajrles i igrališta za golf, čovjek nema nikakvog poštovanja. Osim što nema poštovanja, više nije spreman da čuje ostale argumente strane koja se već poslužila takvim cinizmom, jer mu se svi, već unaprijed, čine ciničnim.
Šta mislite kako će se haškim sucima svidjeti tvrdnja da su Srbi, između ostaloga, otišli zbog “loših uvjeta života”? Kako će oni reagirati na tu vrstu cinizma? Ili oni, ipak, ni o čemu ne razmišljaju i o hrvatskim prilikama toliko malo znaju, da bi tvrdnja mogla ostati nezamijećena? Ako je istina što u novinama piše, ako opet sve nismo izmislili, a bit će, ipak, da nismo, Mladen Markač bi osobno, na duže vrijeme, mogao imati problema s lošim uvjetima života. Samo što mu, za razliku od Srba, neće biti pružena prilika da u bolji život ode na traktoru.
Preuzeto sa www.jergovic.com