Tomo Horvatinčić, zacijelo, nije ratni zločinac, ali za ono što je neki dan učinio odgovornost redom snose društvo, vlast i država. Propeleri koji su neki dan samljeli dvoje ljudi bili su izravno ili neizravno pogonjeni energijom onih državnih i gradskih zagrebačkih institucija koje su Horvatinčiću omogućile da Varšavsku pretvori u podzemno grotlo opkoljeno kavanskim stolovima i stolicama. Bili su pogonjeni energijom gradskih ureda i ministarstava koja su mu izdala dozvolu za revidirani projekt Cvjetnog prolaza, energijom svemoćnih birokrata koji su mu dopustili da ljudima ispred balkona postavi svoje betonske čardake i oduzme im pravo na pogled. Možda dvoje ljudi ne bi stradalo da na prosvjednike protiv devastacije Varšavske nisu poslani policijski specijalci, da se tijekom jedne noći ta ulica nije pretvorila u Santiago de Chile, iz onih rujanskih dana 1973. kada je Augusto Pinochet uspostavljao fašističku vojnu diktaturu. Možda bi dvoje ljudi bilo živo da policija Donji grad nije pretvarala u zabranjenu zonu, da – po uzoru na najmračnije diktature – prosvjednicima nije zabranjivano približavanje Varšavskoj, kao da je Varšavska žena koju oni pokušavaju silovati. Možda bi dvoje ljudi bilo živo da hrvatske i zagrebačke vlasti, ali s njima i gotovo cjelokupno hrvatsko društvo, nisu odobrili i štitili Horvatinčićevo silovanje Varšavske ulice, silovanje slobode i demokracije, silovanje javnosti i javne procedure.
Nema baš nikakve sumnje da su – bez obzira na buduće nalaze istrage – za zlodjelo koje se neki dan dogodilo u moru blizu Primoštena, netko više a netko manje, odgovorni svi, izuzev Teodora Celakoskog, Srđana Dvornika, Vilija Matule, Urše Raukar i još jedva koju stotinu pojedinaca, koji su svojim imenom i prezimenom, svojim licem i fizičkim integritetom, spremno branili onaj isti princip zbog kojega je zabranjeno glisiranje u pojasu od tristo metara od obale. Odgovorni su novinari koji su pisali i objavljivali rasističke i šovinističke tekstove, potjernice na naslovnim stranicama upućene protiv Celakoskog ili Urše Raukar i njezine obitelji. Odgovorne su novine i HTV, koji su mjesecima, iz dana u dan, objavljivali domoljubne potjernice za svima koji su protiv Horvatinčićevog projekta, odgovorne su novine, jer su prestale biti društveni korektiv, pa su Hrvatskoj bili potrebni naslovi iz Corriere della Sera, da bi uopće shvatila što je Horvatinčić učinio.
Naravno, činjenica da su svi odgovorni ne relativizira Horvatinčićevu odgovornost i moguću krivnju. Radi se samo o pojašnjenju okolnosti koje su dovele do zlodjela, a sva je prilika i do – zločina. Hrvatske državna i zagrebačke gradske vlasti, nekoliko ministarstava, policijski specijalci i svi važni mediji učinili su sve da Tomo Horvatinčić povjeruje da je odabranik i besmrtnik, onaj, dakle, na kojega se ne odnose društvena pravila, norme i zakoni. A prvo što će čovjek učiniti kad ga u to uvjere, bit će da nekoga ubije ili na drugi način ojadi. Pa koliko god ne možemo imati razumijevanja za ono što je Tomo Horvatinčić učinio, i koliko god da smo sigurni da se gliserom ne bismo poslužili kao teškim naoružanjem, pokušajmo zamisliti u što bismo se sami pretvorili kad bi nas, kao što je njega, društvena zajednica, vlast i država uvjeravali u našu odabranost i besmrtnost, u to da se na nas ne odnose pravila i zakoni. Ne trebamo to činiti da bismo rasteretili savjest Tome Horvatinčića, ili da bismo prema njemu pokazivali bilo kakvo razumijevanje, nego da bi se opteretila i nekako odgovornom učinila savjest društva, vlasti i države, koji su Horvatinčića takvim stvorili. No, lakše je povjerovati u probuđenu savjest ratnoga zločinca, nego u kolektivnu savjest zajednice. Umjesto da se sama osjeti odgovornom, ona će, zatreba li to, radije linčovati dojučerašnjega idola i besmrtnika.
Preuzeto sa www.jergovic.com