Kakve veze ima slovo U sa slovom Z i zašto će Konstrakta propasti na Pesmi Evrovizije iako joj je pesma dobra, piše zagrebački pisac Miljenko Jergović, čiji tekst sa njegovom dozvolom prenosimo sa sajta Ajfelov most.
Još uvijek se na ponekoj zapuštenoj zagrebačkoj fasadi može vidjeti odavno izblijedjeli, čudni i nezgrapni slovni znak zagrebačke univerzijade. Trebalo je to biti slovo U, kao i na svakim od prethodnih trinaest studentskih sportskih igara, ali iz specifičnih razloga koji, zapravo, nisu mogli biti izgovoreni to slovo nije dolazilo u obzir. Kako je Jugoslavija bila zemlja s dva službena pisma, latinicom i ćirilicom, i kako se službeni jezik u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj mogao transkribirati ćirilicom – pa se i transkribirao kada bi knjige hrvatskih pisaca, recimo prvo izdanje Marinkovićeva “Kiklopa”, izlazile u Beogradu – tako je postojala mogućnost da U po prvi put u povijesti igara postane Y. Ali to je bilo nezgodno i ponižavajuće iz nekih drugih razloga. Na kraju, kako je i jedan i drugi znak, i U i Y, nosio neku uglavnom neizgovorljivu, ali svima jasnu i podrazumijevajuću sramotu, izmišljeno je neko nemušto i lažno slovo, nekakav znak koji ništa ne označava.
Tada sam, živeći u Sarajevu, prvi put do kraja osvijestio značenje i smisao slova U u svome podrijetlu, te paranoju kao oblik poželjnog političkog mišljenja i svjetonazora u Jugoslaviji. Zbog nečega sam se osjećao uvrijeđenim i ogorčenim. Razlog je djelovao pomalo budalasto, ali nema li svaka upravo osviještena kolektivna uvrijeđenost i ogorčenost neki budalast razlog: Hrvati su, za razliku od Srba, imali pravo na samo dvadeset devet slova abecede, a na trideseto imali su samo uvjetno pravo. Demokracija, tojest ono što će doći nakon što paranoici odumru, bit će doba kada će U biti jedno “sasvim obično slovo u abecedi” (kako ga je u Profilu, kulturnom dodatku Nedjeljne Dalmacije, jednom nazvao Ivica Ivanišević). O, kako sam se samo grdno prevario! Demokracija će, u hrvatskom slučaju, biti vrijeme kada će tolike fasade biti išarane slovom U, kada će to slovo biti ugrađeno u grbove nogometnih klubova i veteranskih ratnih udruženja, i kada će u preokrenutoj percepciji svijeta tolikim hrvatskim građanima U postati objekt najmračnije čežnje i sredstvo za svakodnevno silovanje neistomišljenika. U će postati, da tako kažemo, erektirani kolektivni falus. I sada je već izvjesno da nikada nećemo živjeti u takvo vrijeme kada će U biti jedno posve obično slovo abecede.
Često se, u naglašavanju prostaštva onih kojima je U danas sredstvo za silovanje hrvatskih građana, zaboravljaju pregoleme zasluge onodobnih paranoika za ovo sad stanje. Zaboravljaju se sve te hulje i bijednici, koji su neke obične ljude ucjenjivali jednim neizbježnim svakodnevnim slovom. Nikako slučaj slova U ne može biti usporediv s kukastim križem ili bilo kojim drugim simbolom koji je kompromitiran time što su ga koristili zločinci. Kukasti križ se može izbjeći, može se ne koristiti, ali ne samo zato što su ga nacisti učinili jednoznačno negativnim, nego više od toga zato što je to znak koji se u životu ne pojavi često. Slovo U nemoguće je izbjeći, ono se javi po nekoliko puta u rečenici. Reći ćete: ali nije svako U isto! Naravno da nije, osim u vrijeme paranoje kao temeljnog oblika političke korektnosti jednoga tobože liberalnog socijalističkog društva na zalasku, kada se U ne smije uporabiti za označavanje studentskih sportskih igara. I naravno, u vrijeme ustaške popkulturne rekonkviste, kada je U sredstvo silovanja.
Paranoik u svemu vidi znak. A kada on upre prstom, da nam pokaže, i mi ćemo, naravno, vidjeti njegov znak. Ne bismo ga sami vidjeli, ali zahvaljujući njemu – vidimo! Pa svijet onda biva premrežen i prekriven kukastim križevima i slovom U, a planine po Bosni pretvaraju se u tajanstvene piramide. Brade na licima ljudi zadobivaju neki sasvim novi smisao, i ništa više nije slučajno. Doista, kada nadležna osoba upre prstom, sve to postoji. I gotovo da se čovjek upita kako to U sam već nije vidio.
Prije dvanaest godina, dok Aleksandra Vučića još nije bilo ni na vidiku, a Beogradom je vladao opozicijski vođa Dragan Đilas, zagrebački je Končar izgubio u međunarodnom natjecanju za nove beogradske tramvaje. Tabloid Kurir javnosti je otkrio razlog: prednje i stražnje staklo na Končarevim tramvajima ima oblik ustaškoga slova U. Već ranije se oko toga snebivala javnost. Čak je i direktor Tvornice željezničkih vozila godinama ranije najavljivao mogućnost redizajna, ali sve bilo je uzalud. Srbi su bili razumljivo oprezni pred mogućnošću da im Hrvati negdje drugdje podvale U. Recimo, redizajniraju na tramvajima šajbe, a negdje u podvozju ostane neko U.
Godinama sam te iste tramvaje po Zagrebu gledao, katkad bih se njima i vozio, ali nikad nisam bio primijetio to U. Da, nakon što mi je Kurir na njega ukazao, ili nakon što se godinama ranije iz Beograda o tome povela priča, i sam vrlo jasno vidim to U. I draže bi mi bilo da ga ne vidim. Premda ono postoji samo u imaginaciji, ono je simptom stanja mašte. Fatalno je neizbježno. Ali što paranoik misli, zašto bi netko u Zagrebu dizajnirao ustaške šajbe na tramvajima? I na koji bi to način ustaškoj stvari koristilo da u znaku zagrebačke univerzijade bude normalno slovo U? Nije li ustaška propaganda upravo u prepoznavanju onoga što u samom znaku ne postoji?
U danima oko Uskrsa po julijanskom kalendaru, ili – narodski rečeno – pravoslavnog Uskrsa, planula je po hrvatskim tabloidima, regionalnim propagandnim portalima i pokojem pouzdanom mediju (od autora nepouzdanih) afera sa slovom Z. Naime, Konstrakta, srpska predstavnica na predstojećoj Euroviziji, izvanredno zanimljiva pjevačica i umjetnica iz grupe Zemlja gruva, fotografirala se iza stolića čiji drveni dio ima oblik slova Z, koje je zbog Putinove invazije na Ukrajinu i zločina koje je njegova vojska tamo počinila postalo zloglasno. Istina, metalni dijelovi stolića sugeriraju slovo N, ili su to dva pravokutna trokuta, ali drveni su dijelovi uočljiviji, naprosto zato su je riječ o drvenim stolićima.
I dok se hrvatski besposleni portali počeli radovati da će Konstrakta nakon ovog propasti u natjecanju – hoće, ali zato što joj je pjesma dobra i intelektualna – te čežnjivo zazivati da organizatori priredbe unaprijed zbog namještaja eliminiraju srpsku predstavnicu, regionalna su glasila u svemu nepogrešivo prepoznala srpski i vučićevski fašizam. Na kraju, džaba Konstrakti sva njezina pamet, džaba joj koncept, džaba suptilna zajebancija s Marinom Abramović, džaba joj pjesma i sve ono što naokolo govori i izjavljuje, kad ju je odao – namještaj. Dobro, razumio bih tu čovjek paranoika, jer doista u tim stolićima lako se prepoznaje slovo Z, ali što paranoik misli, zašto bi neki ljudi stvarnu istinu o onom što misle izgovarali baš oblikom prozora na tramvaju i stolića na fotografiji? I s kim se, osim s paranoikom, komunicira tim skrivenim znakovima?
Naravno da ni ovo nije cijela pripovijest o Konstrakti. Natjecanje na kojemu se Konstrakta plasirala na Pjesmu Eurovizije održano je u Beogradu 5. ožujka. Bio je deseti dan rata u Ukrajini, vrijeme kada su se tek učvršćivali znakovi i simboli jednoga novog doba, pa su svi na sve gledali širom raširenih očiju, prepoznajući u svemu neki znak. Za vrijeme Konstraktina nastupa, iza njezinih je leđa, kako je to već uobičajeno, tekla nekakva apstraktna koloristička animacija. I onda su se u jednome dramski vrlo naglašenom trenutku pjesme iza njezinih leđa jasno diferencirala, u preciznom horizontalnom položaju, plavo žute boje ukrajinske zastave.
Sutradan, o tome su, svaki na svoj način, izvještavali kojekakvi portali i mediji, uključujući i ove isti regionalne i hrvatske. Neki meni bliski ljudi povjerovali su, jer doista, u stopkadru, bila je to ukrajinska zastava. I sam bih u to jako rado povjerovao, ali, na žalost, nisam mogao. Osim što je i to bila puka slučajnost, osim što čovjek obično vidi samo ono što želi vidjeti, kakvog bi imalo smisla, kome bi se tako prikrivenim bojama ukrajinske zastave upućivala neka poruka? Vjerojatno onome istom kome bi se uputila mjesec i pol kasnije, stolićima u obliku slova Z. Jednim stvarnim i jednim izvrnutim.
Zlo i naopako je kada se znakovi iz svakodnevice, a pogotovu slova kao znakovi zajedničke pismenosti, opterećuju simboličnim značenjima. Još je naopakije kada su ta značenja negativna. M je slovo Mussolinija. U je slovo ustaša. ŽAP je Živio Ante Pavelić. Z je četničko zaklati. U su ustaše. Z je ruska agresija na Ukrajinu… Bit će teško osloboditi sva ta slova. A još će teže biti živjeti bez slova. Ili živjeti u svijetu u kojem pojedino slovo znači više od svih riječi koje čovjek može izgovoriti ili napisati. U glavi paranoika nijedna vaša riječ ne znači ono što biste sami htjeli da znači. A svako je slovo smrtna presuda.