Sutradan, u srijedu 9. ožujka, u 11 sati i 17 minuta pali se crveno svjetlo na raskrižju ulica Generala Ždanova i Bulevara revolucije u Beogradu. Službeni automobil turske ambasade drugi je ili treći u redu. Četiristo metara niže zgrada je ambasade, automobil se zaputio prema Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove. Žurno mu, s dvije strane ulice, prilaze dvojica mladića, jedan pokušava razbiti desno stražnje staklo. Ne uspijeva. Drugi puca u vozačko staklo i ranjava vozača. Prvi puca u čovjeka na stražnjem sjedalu. Puca dvaput: jednim metkom ga pogađa u rame, drugim u sljepoočnicu.
Sve ovo traje jedva tri, možda i četiri sekunde, nakon čega dvojica mladića, sada već atentatora, počinju trčati. Prati ih vika ljudi. Jedni znaju što se dogodilo: dvojica koja bježe pucala su u auto zaustavljen na semaforu! Drugi ne znaju ništa, ali i oni viču, i oni se daju u trk. Mijenja se dinamika ulice, mijenja se dinamika jednoga beogradskog kvarta, preobražavaju se prostor i vrijeme, a prizori svakodnevice najednom urastaju u povijest, onu veliku koja još uvijek ne sluti značenje događaja, i onu malu u koju se smrtno pogođenog čovjeka na stražnjem sjedištu i lakše ranjenog vozača, te dvojice mladića koji sad pokušavaju pobjeći, pa trče ulicom grada koji ne poznaju, uključujemo i mi ostali, koji u tom času, dan nakon Osmoga marta, ne znamo što se dogodilo, ali uskoro ćemo saznati, na popodnevnim i večernjim vijestima i u sutrašnjem novinama, a događaj će se, u vremenu koje je nailazi, mijenjati, transformirati i nadrastati sudbine svih aktera i ono što se doista dogodilo, pa se pretvarati u mit i u metaforu. Tako će ući u naše misli i u jezik, kao što metak ispaljen iz pištolja, nakon što probije kost, prolazi kroz čovjekov mozak, lako i meko, te ga pretvara u nešto drugo.
U tom trku niz Bulevar, pa prema Tašmajdanskom parku, sudjeluju građani, već mnogo njih. Miješaju se s onima koji nailaze s druge strane, dio su dinamike druge ulice i kvarta, i ne znaju što se događa, pa postaju statisti u nekom drugdje započetom ratu. Negdje tu je već i milicija? Ili milicije nema? Građanin – kasnije će biti rečeno: milicioner izvan dužnosti! – vadi pištolj iz džepa civilnog mantila, trči i puca s mjesta na kojem je danas predstavništvo Air Serbije, a u to vrijeme bila je tu poslovica JAT-a, Jugoslovenskog aviotransporta. Metak je Harutjuna Krikora Levonijana pogodio u leđa, oštetio mu dio kralježnice preko kojeg se pokret prenosi u donje dijelove tijela, pa je mladić ostao nepokretan ležati. Između trenutka u kojem je ispalio dva metka u čovjeka na stražnjem sjedištu i trenutka u kojem je zaustavljen u posljednjem koraku koji je u životu načinio nije moglo proći ni tri minute. Savršen je to primjer komprimiranja čovjekova subjektivnog vremena u životu: sve što se mladome Armencu, državljaninu Libanona, u životu važno dogodilo, odvija se u vremenu između trenutka u kojem grabi pištolj i puca u čovjeka na stražnjem sjedalu i trenutka u kojem zbog metka koji mu raznosi živac, i s njime nit saznanja o vlastitim nogama, pada na beogradski asfalt. Metak kojim je pogođen doslovno ga je pokosio, tako da je licem tresnuo o asfalt. Sedam zuba bilo mu je izbijeno, koji su činili protetički most, načinjen dvije godine ranije kod nepoznatog stomatologa u Bejrutu. Mladić je bio pri svijesti, krv mu je tekla iz usta, nešto je govorio. Jedan od svjedoka u istrazi tvrdi da je na čistom srpskom rekao: “Neću i ne mogu više.” Drugi svjedoci kažu kako je na engleskom rekao da je Armenac koji izvršava pravdu. Nijemi radoznalci skamenjeni nad njim stoje, ne znaju tko je ni što je, ali dotrčavaju oni koji znaju što se dogodilo, i počinju ga šutirati nogama. Spašava ga čovjek u mantilu, autoritativan, jednom rečenicom i gestom razmiče gnjevnu masu. Čučne uz mladića, i papirnom maramicom uzima pištolj koji mu je ispao iz ruke. Ništa mu ne govori, a što da mu i kaže kad ga je on upucao. Kako se osjeća taj čovjek, je li ponosan, što će misliti u vremenu koje nailazi? Ovo je 1983, ali što će o svemu ovom taj čovjek, koji je iz džepa izvadio pištolj i pucao na atentatora, misliti 1991?
U tim trenucima, dok leži na asfaltu, ustvari na kockama popločanom okretištu tramvaja broj 6, Levonijan je u tri minute svog života učinio sljedeće: smrtno je ranio turskoga ambasadora u Beogradu Galipa Balkara, koji će umrijeti dva dana kasnije, u 17 sati i 20 minuta po beogradskom vremenu, u petak 11. ožujka, jer će mu, kako je precizno navedeno u medicinskom izvještaju, “nakon kirurške intervencije uklanjanja metka, mozak nastaviti otjecati, a žile pucati, sve do konačnog smrtnog ishoda”. Nakon toga, već se na doslovno prvom koraku bijega sudario s domaćicom Zoricom Zolotić, koja umjesto da mu se sklanja s puta, ili da bježi glavom bez obzira, raskrilila se poput kakve superjunakinje, sve da zaustavi čovjeka koji je upravo ubio drugog čovjeka. Levonijan tad puca – što će njegova obrana na suđenju pokušavati da ospori! – ali metak samo okrzne ženinu glavu. Dovoljno da ga ona pusti, i da Levonijan pretposljednji put u životu potrči. No, dok ga prate povici “ubiše čoveka! držite ubicu”, ispred ulaza na adresi Bulevar revolucije 34, natrčava na Slobodana Brajovića, šezdesetjednogodišnjeg umirovljenog pukovnika JNA, s posljednjim radnim mjestom načelnika Vojnoizdavačkog zavoda. Brajović odguruje od sebe unuka, kojeg je izveo u šetnju, i Levonijana u trenutku kada je protrčavao pokraj njega lovi oko pasa, a prolaznik Milivoje Nikolić grabi ga u isto vrijeme za ruku s pištoljem. Čovjek koji bježi uvijek je barem dvostruko jači od onih koji ga gone, pa se atentator uspijeva izboriti, i ispaliti još jedan metak. Od tog će metka umirovljeni pukovnik Brajović ostati nepokretan u donjem dijelu tijela. Levonijan nakon toga pretrčava na drugu stranu Bulevara, prema parku, i biva pogođen. U te tri minute u koje biva komprimiran život jednoga dvadeset i trogodišnjeg mladića iz Bejruta, potomka pobijenih i protjeranih Armenaca, u njegov život i sudbinu bivaju nerazmrsivo i zauvijek upleteni životi i sudbine ovih ljudi: četrdesetsedmogodišnjeg Galipa Balkara, po zanimanju pravnika, rodom iz Istanbula, kojem je Ministarstvo vanjskih poslova bilo jedini poslodavac u životu, a mjesto ambasadora u Jugoslaviji, na koje je imenovan dvije godine ranije, prvo ambasadorsko mjesto i vrhunac diplomatske karijere; domaćica Zorica Zolotić, o kojoj nećemo ništa doznati, osim da je po tvrdnji iz optužnice postupala s viškom junaštva u gesti, dok se po riječima obrane slučajno našla na Levonijanovom putu, ali i na putanji metka koji je ispalio netko drugi; umirovljeni pukovnik Slobodan Brajović, kojeg je Levonijan učinio nepokretnim nepunu minutu prije nego što će i sam ostati nepokretan; pukovnikov unuk, kojemu ne znamo ime; milicioner izvan dužnosti, kojemu također ne znamo ime, koji je pucao na Levonijana. To petero ljudi, zajedno s njime, čine jednu zajedničku intimnu i obiteljsku povijest, koja potraje tri minute plus cijeli preostali život.
Drugi atentator, onaj koji je prvi pucao da razbije staklo na autu, pa je pogodio vozača auta, uspio je pobjeći. Uhvaćen je istoga 9. ožujka, malo poslje 19 sati, u Novom Sadu. Bio je brži, okretniji i snalažljiviji, imao je više sreće, bio je dvije godine mlađi, dvadeset jednogodišnji Rafi Aleksandar Elbekijan. Potrčao je prema Tašmajdanskom parku, gonjen od nekolicine razjarenih prolaznika. U jednom se trenutku okrenuo, pa je opalio, ne bi li ih rastjerao. Ali prasak metka ispaljenog iz pištolja usred vreve grada i vreve ljudskih živaca izbezumljenih i ponesenih onim što se dogodilo, ne znači ništa, ne uznemirava nikog. Nastavlja bježati, čini mu se da su gonitelji sve bliže i da ih ima sve više, pa ponovo pokušava pucati, ali pištolj se zakočio. Pokušava ga u trku otkočiti, pa se još jednom osvrće, i puca. U istrazi će reći da je htio pucati u zemlju, da zastraši progonitelje, ali metak se odbija i smrtno ranjava Željka Milivojevića, studenta strojarstva iz Inđije. Obrana će u procesu pred sudom insistirati da Elbekijan ni u kojem slučaju nije imao namjeru pucati u Željka Milivojevića, a onda i da njegov metak Milivojevića nije ni pogodio.
Pri Milivojevićevoj obdukciji, naime, sudska obducentica Snežana Veljković čini grešku, pa u protokol unosi da je projektil izvađen iz tijela ubojenog bio promjera 7 milimetara. U žalbi koju će nakon osuđujuće presude pisati Vrhovnom sudu, odvjetnik Srđa Popović – valjda i najčuveniji odvjetnik jugoslavenske epohe – naglašava da kalibar 7 milimetara ne postoji, ali da zato postoji vrlo blizak kalibar 7,65. A upravo tog kalibra je pištolj Crvena zastava, koji je dio službenog naoružanja jugoslavenske milicije. I metkom upravo tog kalibra ranjen je drugi atentator. Srđa Popović Vrhovnom sudu predstavlja verziju prema kojom je Željka Milivojevića slučajno pogodio isti onaj milicioner izvan službe. Ako slučajno nije on, onda je pucao čovjek koji istraga nije ni pokušala identificirati, a pojavio se niotkud i sjeo za upravljač ambasadorova automobila, te je obojicu ranjenika odvezao u bolnicu.
Popović je insistirao da je nemoguće da obducent načini toliku grešku da umjesto kalibra 9 milimetara – koji su ispaljivala obojica atentatora – u svom vještačenju prepozna kalibar 7,65 milimetara. Još je nevjerojatnije, tvrdio je advokat, da tu grešku upiše daktilograf. Doveo je u sumnju i iskaze vještaka iz beogradskoga SUP-a, koji su, protivno zakonu, balističko vještačenje proveli bez naloga istražnog suca. Ovim je obrana insinuirala da su lažirali postupak da zaštite kolegu koji je ubio čovjeka. Vrhovni sud odbio je argumente Srđe Popovića, uz ovakvo obrazloženje: “Ako se pošlo od pretpostavke da je obducent pogrešno izmerio prečnik projektila ili upisao pogrešno 7 mm umesto 7,65 mm, takvom prečniku nikako ne bi odgovarala dužina projektila od 15 mm što je obducent takođe konstatovao, jer je to skoro istovetna dužina ’duge devetke’, a projektil 7,65 mm kako je objasnio veštak, dužine je 11,7 mm.“
Sumnja je, međutim, ostala. Je li studenta strojarstva Željka Milivojevića, koji je, zajedno s drugima, nastojao životom obraniti načelo prema kojemu se na ulicama jednoga grada ne smiju ubijati ljudi, i ne smije se pucati u auto čiji putnici čekaju pred crvenim svjetlom, ubio milicioner, koji je izvan dužnosti pokušavao voditi računa o javnom redu i miru, ili ga je ubio Rafi Aleksandar Elbekijan, mladić iz Bejruta, kojeg je s Harutjunom Krikorom Levonijanom združila zajednička ideja, pa su vođeni njome došli ubiti turskog ambasadora u Beogradu? Bilo je to vrijeme u kojem nitko zapravo nije imao problem s tim što milicioneri izvan dužnosti naokolo šetaju naoružani. Heretično bi bilo i misliti o tome. Između milicionera koji s pištoljem u desnoj i papirnom maramicom u lijevoj ruci kleči uz čovjeka kojeg je ustrijelio, i štiti ga od pravedničke mase koja bi ga linčovala, i građana te zemlje, golem je jaz. Njegov svijet i naš svijet vremenski su razdvojeni, i tek će se 1991. na šokantan način spajati.
Vozač turskog ambasadora zove se Necati Kaya. Premda je naoružan golemim teškim magnumom, ni jednog se trenutka ne maša oružja. Lakše je ranjen, smrtno uplašen, zavukao se ispod upravljača i čeka da sve ovo prođe. Čuje zvukove koji dolaze od ranjenog ambasadora. Progovara li smrtno ranjeni čovjek? Krklja? Vođeni rasturenim živčanim sustavom, mišići mu se refleksno stežu i otpuštaju? Što se čuje u tom autu? O čemu misli Necati Kaya u svome smrtnom strahu, koji će ga trajno diskvalificirati za posao vozača štićene osobe, ali koji je, taj njegov strah, savršeno prirodan, mnogo bliskiji i shvatljiviji od tog bijesa, junačenja i strke slučajnih prolaznika, od reakcije milicionera u civilu, od junaštva djeda koji ostaje trajno nepokretan usred šetnje s unukom, jer je usred svoje mirne i tihe penzionerske svakodnevice doživio svetu objavu Sutjeske i Neretve, imperativ vlastitog žrtvovanja. Necati Kaya, koji će nakon svjedočenja na suđenju atentatorima iščeznuti iz povijesti i naših života, tako da ne možemo ni naslutiti što se s njim dalje zbiva, proveo je lijepo vrijeme služeći u turskoj ambasadi u Beogradu. Vjerojatno je naučio nekoliko domaćih riječi, konobari po kafanama na Skadarliji vjerojatno su ga po naški zvali Nedžad, vjerojatno je imao svoj dućan u kraju, svoje prodavače na pijaci… I onda je svega toga nestalo, a on je u velikoj povijesti i u izvještajima o atentatu jedini ostao ispod razine događaja. Nedostojan svoga magnuma 357. Ali jedini kojeg ćemo četrdeset godina kasnije do kraja razumjeti i suživjeti se s njegovim reakcijama. Na suđenju će, nesretnik, reći da nije posegnuo za revolverom da ne ugrozi slučajne prolaznike.
Onaj tajanstveni drugi milicioner izvan dužnosti, koji će ih obojicu, ambasadora i njegova vozača, njihovim automobilom odvesti u bolnicu, morao ga je pomaknuti na suvozačko mjesto. Morao mu je nešto reći, praviti se da ne primjećuje njegov strah i te suze koje će ga u očima još uvijek žive Jugoslavije trajno osramotiti, učiniti nedoraslim vlastitom spolu, eliminirati iz toga nevjerojatnog, teško opisivog epskoga muškog svijeta Beograda u pretpodnevnom satu, 9. ožujka 1983, u kojemu su se i domaćice držale kao antički heroji, a samo je on, nesretni Nedžad, bio nejunačna pizda.
Suđenje atentatorima većim je dijelom održano u prostorima zatvorske bolnice. Levonijan je, naime, ostao nepokretan pa nije mogao ući u sudnicu. Optuženi su izbjegli smrtnu kaznu: Levonijanu je pri donošenju presude uzeto u obzir trajno sakaćenje, zbog kojeg prema važećem zakonu smrtna presuda nije ni mogla nad njim biti izvršena. Elbekijan je, pak, u trenutku izvršenja djela bio mlađi punoljetnik – nije još bio navršio dvadeset jednu godinu. (Kao i Gavrilo Princip, skoro sedamdeset godina ranije…) Sud mu je kao olakšavajuću okolnost priznao i to što je psihijatrijskim vještačenjem ustanovljeno “da je emocionalno nezrela ličnost, labilne i egocentri-
čne afektivnosti te da je bio puki izvršilac volje prvookrivljenog”. Obojica su kažnjeni istom, maksimalnom, kaznom: dvadeset godina zatvora i trajnim progonstvom iz Jugoslavije nakon izdržane kazne. Prvostupanjska presuda donesena je na prvu godišnjicu atentata: 9. ožujka 1984.
Čudan je bio način na koji su se branili: dok je Elbekijan neprestano svu odgovornost pokušavao prebaciti na druga u zlodjelu, Levonijan je, onako nepokretan, pred istragom, a zatim i pred sudom, predstavio bajku o sebi. Elbekijan je govorio da ga je Levonijan poveo na izlet u Europu, da bi mu tek u Beogradu predstavio razloge zašto su tu došli, a Levonijan je za sebe već pri prvom ispitivanju rekao da je bogati vlasnik restorana i noćnog kluba u Bejrutu (od oko 400 kvadrata), a kroz Beograd je naišao putujući za Belgiju. Zastao je da se odmori, i slučajno je tu, na Bulevaru revolucije, ugledao tursku zastavu istaknutu na zgradi. Vidio je da je to ambasada. Tada ga je stigla misao „o onome što su Turci učinili nama Jermenima, o onome što smo mi učili u istoriji, što uči svaki mladi Jermenin, odnosno o čemu razmišlja svaki mladi Jermenin, o čemu se ispevaju pesme.“ I onda je, vođen gorkom poviješću svoga roda i naroda, umjesto da nastavi prema Belgiji, okrenuo nazad za Atenu, gdje je u jednom kabareu od nepoznatih ljudi kupio pištolje, koje je zatim prokrijumčario u Beograd, i sakrio ih ispod sjedala u podrumu disko kluba, preko puta hotela Moskva.
Kasnije je mijenjao iskaz, pritisnut Elbekijanovim svjedočenjem, pa je rekao da im je oružje i novac donio neki nepoznat čovjek, s kojim se on sastajao u caffeu hotela Moskva. Elbekijan, pak, priznao je da se već u Bejrutu učlanio u nekakvu armensku organizaciju, u kojoj je bio i Levonijan. U Bejrutu se, priznao je na kraju i to, spominjao nekakav atentat, ali on nije imao pojma kakav. Nije znao gdje ni zašto idu kada su letjeli iz Bejruta za Atenu, pa iz Atene u Budimpeštu. Zapravo su bili smješteni u Novom Sadu, jer im tamo na recepciji nisu tražili da predaju pasoše…
Obojica su, dakle, lagali, a laži bile su im istovremeno uznemirujuće naivne i nevine, i nerazmrsive. Levonijan je, pripovijedajući bajku o sebi, uspijevao sačuvati identitet trećeg čovjeka. Možda je doista istina ono što je predstavio u zaključnom svom iskazu: dan prije atentata, na sam 8. mart, dok su preko Terazija promicale drugarice s hladnim trajnama, u šanel kostimićima, s crvenim karanfilom u ruci, umotanom u šuštav plastični papir, treći je čovjek Levonijanu predao dva pištolja španjolske proizvodnje, tipa Star, kalibra duga devetka. U vrijeme atentata, izjavljuje Levonijan, treći čovjek stajao je ispred JAT-ove poslovnice, otprilike tamo gdje je bio i milicioner u civilu koji je Levonijana upucao. U ovom detalju, koji je, kao i sve drugo možda izmaštan, nešto je čulno i ganutljivo: čovjek koji ga je mogao spasiti, čovjek koji je mogao samo blago odgurnuti čovjeka koji puca, pa se lako opravdati gužvom, nije učinio ništa.
Između 1972. i 1992. proizvedeno je 217.682 pištolja ovog modela. Star Bonifacio Echeverria bila je čuvena baskijska manufaktura malog oružja, osnovana 1905. U stečaj je otišla 1997, u vrijeme kada su širom svijeta masovno propadale tvornice njezine veličine. Gdje su na kraju završili pištolji iz kojih je pucano tog 9. ožujka? I što policija radi s oružjem kojim je počinjen neki zločin?
Obrana dvojice armenskih atentatora u Jugoslaviji 1983. bila je, iz niza razloga, vrlo osjetljiv advokatski posao. Najprije, bio je to jedini atentat na nekog diplomata, i jedina politički inspirirana likvidacija nekoga stranca u povijesti Jugoslavije. Zemlja je imala dobre odnose s Turskom, koji su održavani i u vremenima u kojima su turske vlasti sustavno progonile tamošnje, inače prilično brojne komuniste. O armenskom progonu iz 1915. godine, za kojeg je gotovo sasvim zbrisana zajednica od dva i pol milijuna ljudi, uglavnom okupljenih oko Armenske apostolske crkve, dakle katolika, u našim se novinama, uglavnom, nije govorilo. Kao što se, uostalom, o tome nije govorilo ni u novinama diljem zapadne Europe. I malo kome je, osim potomcima prognanih Armenaca koji su bili najaktivniji i najglasniji u Francuskoj, bilo u interesu da se Turke i turske vlasti uznemirava pričama o tim strašnim događajima koji su se odvili u sjenci Velikog rata. Nije pretjerano ustvrditi da je europsko, a naročito jugoslavensko sjećanje na stradanje turskih Armenaca bilo svo to vrijeme čuvano između korica jednoga vrlo uzbudljivog i dobro napisanog romana. Njegov autor je Franz Werfel, bečki židovski pisac, rodom iz Praga, dijarist u čijem je dnevniku jedna vrlo ganutljiva epizoda posvećena tamnovanju i mučeništvu mladobosanskog atentatora Nedeljka Čabrinovića, iz kojeg ću jednog dalekog dana, nakon što postanem pisac, posuditi frazu za naslov: “nezemaljski izraz njegovih ruku”. Werfelov roman, u originalu objavljen 1933, nosi naslov “Četrdeset dana Musa Daga”. Njezin srpskohrvatski prijevod tiskan je u dva toma, 1954. i 1955. godine. Izdavač bila je sarajevska Svjetlost, prevoditelj s njemačkog Stevan J. Milović. Kao urednik oba toma potpisan je čuveni bosanski pisac jevrejske teme, i čuveni pisac Bjelava i Sepetarevca, Isak Samokovlija. Na zalistu drugog toma, uz ostale podatke, stoji da je knjiga “štampana u Štamparskom zavodu ‘Tipografija’, Zagreb”, te da je “štampanje završeno januara 1955.” Malo je vjerojatno da je Samokovlija u rukama držao drugi tom “Četrdeset dana Musa Daga”, jer je umro 15. januara 1955.
Ovu neobičnu, epski raskošnu i vrlo potresnu knjigu započinjem čitati neutvrdivog dana, mjeseca ožujka 1983. Nakon što su se već nekoliko dana po novinama, na televiziji i na radiju širile krajnje šture, strogim i neodređenim administrativnim jezikom sastavljene, vijesti o atentatu na turskog ambasadora, Nona je odnekud iz drugoga reda police s knjigama izvukla “Četrdeset dana Musa Daga”. Viđao sam ta dva sveska, ali ranije me nisu privlačili. Ne sjećam se kojim mi je riječima preporučila Werfela. Uopće ne mogu zamisliti što je rekla. Mojoj Noni, Olgi Rejc, ne bi na um palo da pokuša opravdati ili obrazložiti ubojstvo jednog čovjeka. U osveti je prokletstvo, pogotovu u onoj nasumičnoj. A zar svaka osveta nije nasumična i zar je uopće moguće osvetiti se nekome tko je tvojim bližnjima jednom davno učinio zlo? Osvećujući se, čovjek obično ubije nekoga bližnjeg, ili samoga sebe. Galip Balkar dvojici je armenskih mladića mogao biti otac.
Ali svejedno, postojao je neki razlog zašto je pomislila da bih trebao pročitati Werfela. Možda je taj razlog bio banalan: da čitajući nešto što mi je ona dala shvatim da nisam pokusao svu pamet ovoga svijeta?
Turski zločin nad Armencima u godinama pred beogradski atentat pomalo ulazi u europsku svijest. Dijelom i zato što su sedamdesete i osamdesete vrijeme rađanja žive svijesti o genocidu i o likvidaciji cijelih naroda i njihovih jezika (s turskim je Armencima nestao i njihov jezik, koji se dijelom razlikovao od istočnoarmenskoga, kojim se govorilo u današnjoj Armeniji…), a dijelom je svijest o ovom zločinu bila posljedica konfiguriranja političkih odnosa Zapada i Turske. Na kraju, u rađanju svijesti o zločinu važnu ulogu odigrali su širom svijeta umjetnici armenskog podrijetla, ali i armenski demonstranti i atentatori. Koliko god Levonijan i Elbekijan djelovali tragično neozbiljno, njihov je zločin u Jugoslaviji doveo do neočekivanog uozbiljenja u odnosu i saznanju o Armencima i armenskom pitanju.
Zanimljivu je ulogu u tome odigrao i drugi advokat u obrani na suđenju atentatorima, Veljko Guberina. On je u opširnoj žalbi republičkom Vrhovnom sudu vrlo podrobno izložio pripovijest o stradanju Armenaca iz 1915, i o posljedicama koje to stradanje ima po porodičnu, kulturnu i političku svijest današnjih Armenaca. Vrlo je zanimljiv bio i odgovor Vrhovnog suda: “I po oceni Vrhovnog suda Srbije nije bilo nužno izvoditi i dokaze predlagane tokom postupka i žalbama, kojim bi se, po stavu žalilaca, dokazala stradanja Jermena i nepravde koje su im kroz istoriju činjene i koje se čine, budući da je bitno subjektivno uverenje optuženih u vezi tih okolnosti. Nema sumnje da optuženi duboko veruju u istorijsku prošlost svog naroda te kako im se na teret ne stavlja krivično delo vezano za motiv, koji bi bio obeležje dela, suvišno bi bilo posebno utvrđivati i te činjenice.” Doista bile bi ljekovite ove riječi da ih se jugoslavenski svijet u cjelini, kao i svaki pojedinačni narod i republika u tom svijetu, držao godinama koje su nakon ovoga uslijedile. Nije bitno što se doista dogodilo 1915, smatrali su suci Vrhovnog suda Srbije, nego je za procjenu počinjenog djela bitno što su atentatori osjećali i kakvim su mislima bili vođeni 1983. godine.
Tokom marta brojni čuveni vanjskopolitički komentatori u beogradskoj Politici, Vjesniku i ljubljanskom Delu pišu važne feljtone, kronike i komentare o turskom zločinu nad Armencima 1915, i o njegovim refleksima na naše vrijeme. Kao da najednom više ne vode računa o jugoslavenskim državnim interesima u Turskoj i u svijetu, ili su doista novine postale toliko slobodne da se može na takav način pisati. Šestog dana po atentatu, 15. ožujka, u tjedniku Danas izlazi tekst Mihajla Ničote, o kojemu će se u službenoj Informaciji Saveznog sekretarijata za inostrane poslove od 18. ožujka ovako govoriti: “U članku, između redova provejava simpatija prema jermenskim teroristima i neka vrsta opravdavanja i objašnjenja da se njihove akcije učine razumljivim.” Uprava za štampu SSIP-a ocjenjuje da je ovakvo pisanje izrazito štetno, te da je autor posve prešutio “da je atentat bio usmeren protiv dobrih jugoslovensko-turskih odnosa”, kao i to da Jugoslavija “bezrezervno osuđuje svaki terorizam”. Ovo posljednje je, naravno, bilo savršeno tačno. Jugoslavija je, doista, bezrezervno osuđivala svaki terorizam, kao što će ga, uostalom, četrdesetak godina kasnije osuđivati Europska Unija, Sjedinjene Američke Države ili Hrvatska. Problem, koji će se pokazati nerješivim, u tome je što svaka zemlja ili svaka vlast sami za sebe određuju što jest a što nije terorizam, tako da ni 1983. ni 2023. nije postojala država ili vlast koja nije “bezrezervno osuđivala svaki terorizam”.
U vrijeme atentata državni vrh SFRJ, predvođen predsjednikom Predsjedništva SFRJ Petrom Stambolićem i saveznim sekretarom za inostrane poslove Lazarom Mojisovim, u Indiji je, na Sedmoj konferenciji Pokreta nesvrstanih. O događajima u Beogradu obaviješteni su tajnom službenom depešom, u kojoj, pored ostaloga, stoji da je jedan od dvojice atentatora teško ranjen u pucnjavi s “našom patrolom milicije”. Neobično je da se milicioner za kojeg se u novinama govori da je bio “izvan službe”, koji iz džepa kišnog mantila vadi pištolj, u službenom izvještaju tretira kao dio milicijske patrole. Ali 1983 je, i mi živimo u čudnoj zemlji, pa ćemo, ako se ne iselimo negdje daleko, zauvijek živjeti u takvim čudnim zemljama, u kojima se istina o nekim događajima, čak i u tajnim službenim depešama, uvijek prilagođava pripovijesti, a ne stvarnosti onoga što se zbilo. Jugoslavija je zemlja iz fikcije, i možda nikad nije postojala.
Dan kasnije, u četvrtak, Konferencija nesvrstanih i dalje traje, a drugu Stamboliću na stol dolazi novi telegram, upućen njemu lično. U tom telegramu član Predsjedništva Jugoslavije Lazar Koliševski, zajedno s “ostalim drugovima”, predlaže da se Željku Milivojeviću, poginulom studentu strojarstva, i Slobodanu Brajoviću, postradalom umirovljenom pukovniku JNA, dodijele ordeni narodnih heroja, “da bi se time istakla podrška opštenarodnoj odbrani i društvenoj samozaštiti”. Ne zna se zašto ovaj prijedlog na kraju nije prihvaćen, ali ukazom Predsjedništva SFRJ ovako su podijeljena odlikovanja sudionicima ovih događaja: ambasador Galip Balkar posmrtno je odlikovan Ordenom jugoslavenske zastave s lentom, Željko Milivojević posmrtno Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, pukovnik u penziji Slobodan Brajović Ordenom jugoslavenske zvijezde s lentom, dok je neimenovani pripadnik milicije odlikovan Ordenom za hrabrost. Vijest je objavljena u beogradskoj Politici, 18. ožujka. Republika Turska je Milivojevića i Brajovića odlikovala Zlatnim medaljama časti s lentom, a neimenovanog pripadnika milicije Medaljom za hrabrost.
Jergovic.com
