Devetog maja svijet slavi dan pobjede nad fašizmom. I Obor će sasvim sigurno uzeti učešće u bahanalisanju ,,u skladu sa mogućnostima i sredstvima“. Svaki od, gle čuda, tri puka bosanskohercegovačke nenadjebive vojske, mikroparadno će obilježiti ovaj Dan. Uz to će ići i prateće manifestacije pod kodnim nazivom ,,kad jaganjci utihnu“, gdje će se današnje oborske glavešine, uz glavešine svinja i ovaca na ražnju, prisjetiti kako su iste rotirali početkom devedesetih.
Vidi se da uz vaskoliko svjetsko licemjerje i mi pratimo trendove.
Kakav crni Dan pobjede! Kakav Dan Evrope????
Kad je maršal Žukov 1945. godine ratifikovao bezuslovnu kapitulaciju Njemačke i kada je pet godina poslije Robert Šuman, francuski ministar spoljnih poslova, predložio stvaranje transevropske zajednice, sasvim sigurno im ni u malim mozgovima početak 21. vijeka nije izgledao ovako. Ali, pustimo sad to, vratimo se Oboru, 9. maju i danima Jevrope i antifašizma. A baš toga ni zglave u čemernoj imitaciji državice! Naprotiv!
Fašizam je po svojoj vokaciji primitivni populizam, koji neizostavno koketirajući sa crkvom i mas-medijima, obećava plebsu solidan i stabilan život, sa desne strane mozga. Uz diktat Velikog Vođe.
Ako Milorad Dodik, sa svojom kamarilom, može u par dana da otvori nove prostorije RTRS-a, svog udarnog megafona, može da glumi šestog igrača i trenera- savjetnika na utakmici Igokea-Bosna, može vatreno narodu da obeća dva auto-puta, podizanje životnog standarda, obračun sa mafijom i podizanje minimalne cijene rada, dok mu raja odozdole kliče, onda se i može turiti u istu rečenicu sa Dučeom. I uopšte, nije mi jasno, čemu tolika kontroverza u poređenju bilo koje političke ličnosti sa npr. Musolinijem, Hitlerom, Staljinom, Brozom…Sve je stvar percepcije.
Nisu gore pomenuti hodali Zemljom i jeli malu djecu za doručak. Čak, perverziji za volju, svima su djeca bila draga, svi su njegovali taj štujući sportski kult nacije.
Umberto Eko je jednom prilikom napisao kako je u dječačkim danima dobio niz odlikovanja na temu literarnog štovanja fašizma i fašista u svojoj rodnoj, tada fašističkoj, Italiji. I šta sad? Ništa. Vremenski kontekst.
Stvar je u licemjernoj začkoljici gdje vas, recimo, Milorad Dodik može tužiti ukoliko ga nazovete fašistom ili nacistom, iako on teoretski koristi fašistička sredstva u političkom sportu. Ukoliko to ne imenujete, opet nikom ništa. A dok su se ovih dana novinari raskukavali na sve tastature koliko su im prava ograničena, koliko je prisutna cenzura i autocenzura, niko se nije sjetio da kaže koliko svako ponaosob učestvuje u razvoju fašizma.
Nije to nikakav neo-fašizam. Nije to ništa novo i modifikovano. Jok. Imate medije koji telale o nekoj turbo-ultra-muzičko-hepeninškoj džabani tek tako. Niko (čast izuzecima) da kaže – alo ljudi oborski, pa ovo je kult vođe, orvelovski fašizam 21. vijeka…
Takođe, svako ko ujedini ideologiju socijalizma i nacionalizma, dobije nacional-socijalizam, poznatiji kao nacizam, i tu nema zbora. Zaboli mene briga što se to danas ne zove tako, što je nečija familija u drugom sv. ratu bila antifašistička. Ono što vidimo na kaljužama Obora je demonstracija fašizma i nacizma. Ljudi koji vode ovu nesreću od zemljice imaju jasno isprojektovan cilj – uskočiti u vagon za devedesete prošlog vijeka!
Ikonografija je tu, mase spremne, ludaci na iznajmljivanje su u pripravnosti, očekuje se samo istorijski govor jednog od domaćih lučonoša pakla i replika kultne rečenice Taška Načića: ,,Ne brinite, puška je zakočena“, pa da započne šiz.
Evo jedno intimističko opažanje srži narodne i narodske. Ovih dana, privatno sam boravio u Zvorniku, susreo se sa dragim ljudima, prošeteo ulicama ovog arhitektonskog čuda na Drini, koje podsjeća na neku minijaturu Hong-Konga, sa onim soliterčinama i brdom, i opet soliterčinama na brdu. Gotovo nadrealno. Nego, put šetnje uz Drinu me nanio na razgovor sa pametnim čovjekom ribarom.
Reče on meni:
,,Vidiš, sav se naježim očekujući sutrašnju polufinalnu utakmicu Partizana sa Olimpijakosom u Parizu. Kao malo dijete sam. A nisam dijete. I čak vidim Partizan u finalu, ovo polufinale je samo zagrijavanje.“
Reče mi još kako cijeli grad, uz Đurđevo, živi za tu utakmicu.
Pitao sam ga zar nemaju prečeg posla, zar im nisu bitnije stvari, na muci, pri pameti, kako god…Čovjek mi jednostavno reče kako nema bitnijeg, srednje bitnog, manje bitnog posla…ne, nema nikakvog posla!
Na moj, već iritantni upit i konstataciju, kako se sve slavi pa je red da se proslavi i Dan pobjede, nasmješeno mi odgovori kako je na to svih ovih godina potpuno zaboravio i začudi se otkud da se sjetim tako dokonog datuma.
,,Jedino, ako Mile neće ponovo šta otvarati, pa dolazi“, zaključi, škiljeći u mene.
Kroz glavu mi je prošla jedna misao. Ovi ljudi su najbolji navijači na svijetu. Oni osim tog Partizana nemaju ništa, a pitanje je imaju li i njega. Kolege ribiči na Rajni, Elbi, Pou, Seni…imaju pored svog kluba automobil, ženu, ljubavnicu, srećnu dječicu, redovno vakcinisanu, nove gedžete za smirivanje krize srednjih godina, 1000 ojra mirovine, pa se i oni bune. Opet stvar percepcije, i malo fašizma ovaj put.
Dan pobjede je mnogo gorak, kad se zna da se ona u Oboru nikad nije zbila. Zato se ovog dana bar podsjetite koliko ste puta i na koji način bili na tamnoj strani sile i ja zajedno sa vama. Korov se prvo u svom dvorištu plijevi.
Partizan je naredne noći izgubio utakmicu.