“Odlazim u Australiju i ne vraćam se više. Ako mi porodica i samo
nekoliko prijatelja bude previše nedostajalo, potrudiću se da dođu kod
mene i posete jedan od najlepših kontinenata na svetu.” To je
ovonedeljna izjava folk pevačice Dušice Grabović, tačnije isečak iz
njenog oproštajnog pisma fanovima koje obaveštava da napušta Srbiju i
odlazi u Australiju.
Mislili smo da iz
Srbije odlaze uglavnom IT stručnjaci i medicinske sestre, a da folk
pevačice, kao nekadašnji gastarbajteri, kupe pare u inostranstvu tokom
svojih radnih vikenda za mikrofonima od Montreala, preko Oberstdorfa, pa
sve do Johanezburga. Njima je profesija omogućila da subotom večeraju u
Beču, a ponedeljkom doručkuju u Beogradu ili gde već u domovini.
S druge strane, ako
mladi IT stručnjaci i medicinske sestre odlaze odavde, pa zašto ne bi i
“stručnjak i medicinska sestra za iseljeničku dušu”.
Te naše migracije
imaju dug vek. Ona čuvena majstorica, fudbalska utakmica između
Jugoslavije i Španije za Mundijal 1974. u Nemačkoj, igrana je u
Frankfurtu što je tada bio domaći teren. Bili su to ljudi koji su
verovali da će se vratiti samo da naslažu lovu i sazidaju kuće, ali se
mnogi od njih nikada nisu vratili, pa njihovi unuci i unuke vikendima
troše đonove uz muziku naših folkera u iznajmljenim halama Skandinavije,
Nemačke, Austrije, Švajcarske…
Devedesetih je došlo
do sledećeg talasa iseljavanja uglavnom urbane omladine koja nije želela
da okonča u oranicama Slavonije, Like, Bosne ili u bedi Slobodana
Miloševića. I tadašnje beogradske demonstracije spominjale su da je
Beograd svet, ali oni skeptični su i dalje odlazili. Posle 5. oktobra
poenta je bila da se stvore uslovi da bi mladi ostali u Srbiji. Čak je i
večno zabrinuti Dobrica Ćosić uputio pismo mladosti Srbije da ne
odlazi, ali to se nije desilo i mladi su nastavili sa iseljavanjem.
Pamtimo bilborde privatnog univerziteta Megatrend na kome je preko
velike fotografije Londona pisalo “Završi Megatrend i pali”.
Istog dana kada je
objavljeno pismo oproštaja folk pevačice, u medijima se našla vest da su
se članice EU saglasile da je zasad, u očekivanju napretka u reformama u
Srbiji, “dovoljno da se otvore dva poglavlja” u pregovorima o članstvu s
Beogradom. I zvaničnici Srbije nisu krili razočaranje otvaranjem samo
dva poglavlja jer smo bili spremni za najmanje tri. Kada će se Srbi
kolektivno useliti u Evropu i dalje je nepoznato, ali demografski podaci
sve više ukazuju da će to možda biti nebitno kada nas zapravo bude
ostalo sasvim malo, a do tada će i dalje važiti ono — da ko zadnji
izađe (iz Srbije) ugasi svetlo.