<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Iz Dubravkine krojačnice

Ako su najbolji pisci ruskog realizma, kako je tvrdio Dostojevski, izašli „iz Gogoljeve kabanice“, neću pogriješiti ako kažem da su najbolje suvremene spisateljice na prostoru nekadašnje Jugoslavije izašle iz Dubravkine krojačnice. Štoviše, iz te su krojačnice izašli i mnogi čitatelji i čitateljice kojima su knjige Dubravke Ugrešić formativno odredile odnos prema literaturi

20. mart 2023, 2:02

***

Vrhunska književna krojačica i majstorica pripovijedanja. Prijateljica gubitnika, otpadnika i sanjara, suvišnih ljudi, egzilanata i migranata. Olešina i Pilnjakova družbenica. Obožavateljica kupelji, termi i toplica. Baba Jaga i meni najdraža vještica. Lisica i triksterica. Osnivačica „Crvene škole“. Sjetna nostalgičarka. Spisateljica bez brnjice. Divna gošća koja kvari štimung na jeftinim kulturnjačkim karaokama. Prvakinja persiflaže i reciklaže. Obožavateljica starih filmova i najpronicljivija kritičarka suvremenih fenomena. Tko još? Ona koja je svoju metlu zaradila posve sama. Ona koja je ženama dala književni glas i omogućila im da se prepoznaju u književnoj priči. Ona koja je ostala vjerna svojoj „nedeformiranoj optici“ i nije se, nakon svega, dala potkupiti nagradama i hvalospjevima. Ona koje je pamtila ono što su 1990-ih naredili da se zaboravi. Ona čijem brzom oku nije mogao promaći nikakav nacionalizam i koja je uistinu afirmirala književnost izvan okova nacije. Ona koja je imala snage nikome ne pripadati kako bi mogla biti bliska sa svima koji ne žele svijet mjeriti kratkim, konzervativnim aršinima. Sve to i mnogo više, sve to na bezbroj mogućih načina – bila je Dubravka Ugrešić.

***

Objavljivanje njezine Štefice Cvek u raljama života 1981. godine označava revoluciju u ovdašnjoj književnosti. Revoluciju koja nije krvava i nasilna, već takva da na nju možemo i moramo plesati. Revoluciju koja je učinila raznovrsna ženska iskustva vidljivima i važnima u književnosti. Revoluciju koja je pokazala da su ironija, humor, parodija i snižavanje autoriteta najdjelotvornija sredstva protiv dominacija, klišeja i idolopoklonstva u životu i umjetnosti. Štefica je, kako je sama napisala, „izrasla iz specifičnog kulturnog konteksta“, iz „represije“, ali „ne one komunističke“, već „iz vremena represivnog muškog književnog kanona, koji je i danas jednako čvrst i stamen“. Štefica je tako bila naša prva autentična junakinja, nesavršena i neuspješna, sentimentalna i naivna, sašivena od tako nam poznatih žudnji i razočarenja. Naša neobična tetka čije su priče o ljubavnim (ne)uspjesima predstavljale afirmaciju svih malih, ženskih i svakodnevnih priča u našim književnostima.

***

Sa Šteficom je Dubravka Ugrešić ozbiljila svoju unikatnu književnu tehniku recikliranja i montiranja, patchworka, koju je usavršila u kasnijim romanima. Rezanje i paranje, kombiniranje, umetanje i lijepljenje raznovrsnih krpica teksta jednih preko drugih i jednih do drugih. Tim je strategijama razbijala linearnu cjelovitost i opresiju konvencionalnih književnih rješenja u vremenu koje je robovalo podjelama na visoko i nisko, ozbiljno i trivijalno. Štefica je tako skrojena od šarenih krpica ljubavnih roto-romana, „kuhinjske književnosti“ i melodramskih, stereotipnih motiva koji će u njezinoj interpretaciji poprimiti posve nova značenja. Roman Baba Jaga je snijela jaje sastavljen je također od unikatnih krpica: duhovitih scena iz toplica s Bebom, Pupom i Kuklom, mitoloških i bajkovitih motiva, brojalica i poslovica. I roman Lisica primjer je vrhunskog krojačkog zanata, slobode imaginacije i kreacije; u isto vrijeme on je spisateljska potraga za pričom i priča sama.

***

Osim toga što govori o starenju i ženskoj solidarnosti, Baba Jaga je i autoričin, književno superioran odgovor na ono što je sama proživjela tijekom 1990-ih godina. Vrhunska ironizacija vlastite vještičje i izopćeničke pozicije te izraz spisateljske ingenioznosti. A to što je Dubravka Ugrešić proživjela podrazumijevalo je dijapazon optužbi za izdaju i „trženje“ vlastite domovine u svijetu, jugoslavenstvo i jugonostalgiju kao tada najopasnije kletve. Slučaj „Vještica iz Rija“ nije uključivao, kako se danas često misli, samo jedan tekst nekolicine pojedinaca koji su u Globusu potpaljivali lomače za nepodobne žene. Slučaj je obuhvaćao mnogo više od jednog „investigacionog tima“ koji su činili ugledni ovdašnji muži: sociolozi, žurnalisti, urednici. U njega su, naime, bile uključene kulturne institucije i njihovi prvaci (tadašnji PEN-centar, DHK, novinske kulturne rubrike, državna televizija), pisci, akademici, dojučerašnji autoričini kolege i susjedi, a među tim hajkaškim društvom koje je spremno nabacivalo cjepanice našlo se i nekoliko žena: novinarki i urednica. Optužbe za nacionalnu izdaju uvijek su kolektivna stvar, one se mogu dogoditi samo u društvu koje je sistemski bolesno, a Dubravka Ugrešić iskusila je na svojoj koži što ta bolest donosi. Njezini eseji iz knjige Kultura laži – počevši od onoga „Čisti hrvatski zrak“, u kojem je pisala o purifikaciji hrvatske kulture i zbog kojeg je u jesen 1992. na nju pokrenuta hajka do razornoga „Pitanja optike“ – svjedoče o olovnom vremenu i kolektivnim ritualima egzorciranja onih koji/e misle svojoj glavom. „Razjareni sunarodnjaci“, proglasili su je tada, sama je napisala, „lažljivicom, izdajicom domovine, narodnim neprijateljem i vješticom“, jednostavno, „potpalili su lomaču“ i „autorica je, izgorjevši u vlastitoj domovini, nastavila živjeti u egzilu“. U kontekstu u kojem su konformizam, prilagođavanje i šutnja bili raširene norme ponašanja, Dubravka Ugrešić je odbila biti ono što su drugi od nje očekivali. Glasno se tada „ispisala“ iz hrvatske književnosti, piscima preko novina zaželjela „laku noć“ i odletjela sama u novi, za nju bolji svijet.

***

Egzil je Dubravki Ugrešić donio nemir i osamljenost, potrebu da pamti i osvrće se iza sebe, a o toj nostalgiji, izmještenosti i rasutosti ljudi u egzilu koji skupljaju dragulje i drangulije svojih identiteta (sama je sebe nazivala spisateljicom-kamenščicom) pisala je u romanima Ministarstvo boli i Muzej bezuvjetne predaje, možda i najboljim romanima o ovdašnjem bezdomnom iskustvu. Ipak, godine egzila donijele su nove teme i nove perspektive u njezinu pisanju, poetičko oslobođenje, kao i mogućnost da se poveže s novim čitateljima i uistinu poništi zadatosti krutih književnih geografija. Svijet je postao njezin dom, i ona se, kako je sama rekla u razgovoru u knjizi Brnjica za vještice, nije osjećala „izgubljeno u prijevodu, već oslobođeno u prijevodu“. Nitko u nas, a koliko mi je poznato i šire, u europskoj književnosti, nije s takvom pronicljivošću i razumijevanjem pisao o suvremenim migracijama, korozijama karaktera, osipanju ljudskosti i transformacijama suvremenosti, kao Dubravka Ugrešić u esejističkim remek-djelima Evropa u sepiji i Napad na minibar.

***

Iskustvo odlaska iz svoga grada, življenja u inozemstvu i borbe za svoje mjesto u književnome svijetu u kojem iza nje nisu stajale ni institucija, ni država, ni nacija, dodatno je učvrstilo, čini mi se, njezino osjećanje pripadnosti transnacionalnoj književnosti. I sve se njezine knjige na neki način kritički odnose prema etničkom ekskluzivizmu, ovdašnjim narcizmima malih razlika i sistemskoj ucijepljenosti nacionalnih supstanci u život i literaturu. Priznavala je samo književni pasoš: pripadnost po izboru, poetici i ljubavi, birajući sama za sebe društvo u kojem će boraviti. A to društvo, ako ćemo po istini, u Hrvatskoj nisu bile akademije, društva pisaca, katedre, velike medijske kuće. Štoviše, tijekom svoga 30-godišnjeg (ne)prisustva na postjugoslavenskoj javnoj sceni ona je odabirala često manje, neovisnije i etičnije subjekte (poput njezina prvog izdavača beogradske Fabrike knjiga ili današnjih Mama i Frakture).

***

Kakav je odnos ovdašnje kulturne i medijske scene bio prema Dubravki Ugrešić ilustrira i ovaj detalj. Kada je njezin roman Lisica dobio nagradu Tportala za najbolji roman objavljen u 2017. godini – a ta korporativna, a ne državna nagrada, zapravo je jedino priznanje koje je Ugrešić dobila za svoje pisanje u posljednjih 30-ak godina u Hrvatskoj – vodile smo razgovor u zagrebačkoj Booksi. Mnogi su mediji tada šturo popratili vijest o nagradi, a jedne tiražne dnevne novine nisu učinile niti to, već su autoričinu sliku stavile na zadnju stranicu, u križaljku. Smijali smo se toj bizarnoj križaljci te lijepe večeri, iako stvar nije bila komična, nego bolno simptomatična.

***

Posljednjih je godina Dubravka Ugrešić u svojim tekstovima i nastupima često govorila o ženskoj strani književnosti, rigidnosti muškog kanona i ukorijenjenoj podčinjenosti. Slavna je njezina rečenica: „Novac za kupovinu metle zaradila sam sama. I letim sama.“ Također, često je iskazivala interes za mlade spisateljice i solidarnost s nekim novim generacijama, sretna da su, kako je rekla, „mladi umjetnici sve spremniji uzeti umjetničku sudbinu u svoje ruke i ne zahtijevati da država, ma kakva bila, bude njihov sponzor, medijator i agent“. Kad smo prošle godine na našem portalu objavili tekst „Tko su naše književne majke, bake, prethodnice“ i kada je više intervjuiranih spisateljica spomenulo upravo Dubravku Ugrešić kao svoj spisateljski uzor, poslala sam joj mailom link na taj tekst. Bilo joj je doista drago takvo što pročitati. I zato, ako su najbolji pisci ruskog realizma, kako je tvrdio Dostojevski, izašli „iz Gogoljeve kabanice“, neću pogriješiti ako kažem da su najbolje suvremene spisateljice na prostoru nekadašnje Jugoslavije izašle iz Dubravkine krojačnice. Štoviše, iz te su krojačnice izašli i mnogi čitatelji i čitateljice kojima su knjige Dubravke Ugrešić formativno odredile odnos prema literaturi.

***

Dubravka Ugrešić bila je i rusistica, i to ne samo zvanjem i poslom (do 1993. bila je zaposlena na zagrebačkoj rusistici i zajedno s Aleksandrom Flakerom – koji ju je 1990-ih otpisao zbog njezine „deformirane optike“ – objavljivala čuvene Pojmovnike ruske književnosti). Njezino shvaćanje književnosti formiralo se upravo u čitanju nekih od najblistavijih, ali i najviše progonjenih ruskih pisaca. Njezine su knjige prepune referenci na Pilnjaka, Olešu, Babelja, ruske avangardiste. Njezino poimanje književnosti bilo je, poput njihovoga, slobodno od robovanja autoritetima, veličinama i strahovima. Kako je napisao jedan od pisaca čijoj je družini duhovno pripadala, Jevgenij Zamjatin, a ona to citirala u Lisici, književnost „stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici, a ne plaćeni i dobronamjerni činovnici“.

Kada danas mislim o Dubravki Ugrešić, pokušavajući restlove sjećanja o spisateljici koju sam voljela ukrojiti u ovaj in memoriam, vidim je, nakon svega, u veselom društvu. Među onim hereticima i sanjarima kojima je uvijek željela pripadati. Među gubitnicima koji jedini nastanjuju svijet velike književnosti. Vidim je konačno slobodnu od nacionalizama i šovinizama, glupe ozbiljnosti i ozbiljne gluposti, onako kako je i ona sebe voljela vidjeti, sudeći po jednom eseju, meni najdražem, iz Evrope u sepiji. I čujem je, evo, kako govori:

„Da, pogodili ste, spadam u gubitnike. Nikolaj Kavalerov je moj brat… Da, ja sam njegova sestra. Sve me odaje, teško da to mogu sakriti. Promatram svijet kroz njegove naočale. Lijena sam kao on, zavidljiva kao on, a i stvari me ne vole: svaki čas me zgrabi za rukav neka kvaka, svaki čas me opale po njušci neka vrata. I ja, kao i Kavalerov, mrzim moćnike iz dna duše. Privlače me prodavači magle i opsjenari tipa Ivana Babičeva, lašci, šibicari, ulični prodavači magičnih sredstava za čišćenje mrlja, gutači vatre i propovjednici koje svi zaobilaze kao da su kužni, a oni samo govore istinu. O, da, promiskuitetna sam, ako se to tako može reći, lako me možete zamisliti u krevetu s Nikolajem Kavalerovim i Ivanom Babičevim… Krevet je golem, spaja se s horizontom, svi se baškarimo, niste u stanju ni zamisliti koliko nas ima! Tu je Oblomov, i Don Kihot, koji se bori s jastucima misleći da su vjetrenjače, tu je i Ema Bovary, i Oskar Mazerath, i Molly Bloom, i Humbert Humbert, i Margarita, i Stephen Dedalus, i Tess D’Uberville. Tu su mnogi autori i njihovi likovi, tu smo i mi, njihovi vjerni čitaoci, svi smo tu, lješkarimo na golemu krevetu pod vedrim nebom. Naša lica ispisuju manifest živ, nemiran i ljeskav poput ribljeg mrijestilišta. Mi smo na dnu, a negdje visoko, visoko iznad nas šumi vrijeme („Tada sam prvi put čuo šum vremena. Vrijeme je letjelo iznad mene. Gutao sam suze uzbuđenja“, kaže Kavalerov), huči moderan svijet. Pa ipak, nešto mi govori da će ovaj krevet s gubitnicima, od kojih je svaki zagrlio svoj jastuk kao slamku spasa, trajati dugo, a ovi gore, oni su prolazni kao kiša i sunce koji prospu po nama duge, kao vjetar koji raznosi po nama zlatno lišće, kao sniježak koji nas prekrije poput mekog prekrivača, pa se istopi…“

Katarina Luketić je publicistica, književna kritičarka, urednica u medijima i izdavačkoj kući Pelago te nezavisna znanstvenica. Autorica je knjiga "Balkan: od geografije do fantazije" i "Balkanska predavanja: šest prijedloga za iduće desetljeće".

kritika-hdp.hr