Ivana je kolumnu napisala za hrvatski “Dnevnik”, a njene misli prenosimo u celosti.
“Što nam je donela emancipacija? Sto puta sam sebi postavila to pitanje. Definitivno određenu vrstu slobode. Možemo biti svoje, raditi poslove koji su nekada bili rezervisani samo za muškarce, same da se brinemo za sebe, da budemo na visokim pozicijama, samohrane majke, vodimo domaćinstvo, savršene majke, da uživamo u tome… Da li je to stvarno to što smo htele, jesmo li zaista slobodne i nezavisne? Ili nam to daje lažan osećaj sebe pokazujući u javnosti koliko smo jake i koliko toga možemo, a negde u dubini svog bića osećamo da smo ranjive, nežne, da nam treba pažnja i čeznemo za onim princem na belom konju iz dečjih bajki o kojem smo slušale dok smo bile devojčice.
Maštale smo kako će jednog dana doći taj savršeni princ spasitelj i svi problemi će nestati, da ćemo biti napokon sigurne u njegovom zagrljaju. Mislim da nam je ta emancipacija donela jednu veliku odgovornost i puno truda i zalaganja. Nestala je ona žena kojoj su muškarci donosili cveće, otvarali vrata, pridržavali kaput, kupovali nakit, nosili kofere i trudili se na sve moguće načine da se ona oseća dobro. Sve je to nestalo kad današnja žena sama kupuje nakit koji joj se sviđa i ona je ta koja bira muškarca i svesna je toga.
Današnji muškarci su pomalo izgubljeni, to je moj utisak. Izgubili su svoju funkciju ratnika i lovca koji donosi svoj plen i trofej u svoj dom. Zašto da nosi kad žena to može sama. Ne treba joj on za to. Zašto joj uopšte treba? Dale smo svojim muškarcima usisavač i krpu u ruke, dale smo im bočicu i menjanje pelena, brigu oko dece, stavile smo im pregaču i želimo ih pretvoriti u domaćice, pod izgovorom da sve treba biti ravnopravno, jer ako ja donosim lovu kući onda neko mora da se brine o domaćinstvu.
Da li nam je takav muškarac zanimljiv? Možda u prvo vreme, ali s vremenom se počinjemo pitati pa gde je taj mačo muškarac za kojeg smo se udale nestao. Nestao je kad smo mi preuzele mušku ulogu, mi smo svemoguće i možemo sve. Zar to nije opterećujuće? Meni lično se čini da jeste. To postaje s vremenom naporno. Mislim da bi se svaka žena volela da se opusti i skine taj teret i toliki osećaj odgovornosti koji si je sama nametnula. Želele bih da budem samo žena, nežna ranjiva, da plačem na muškom ramenu, biti samo majka koja može biti sa svojim detetom barem prve tri, a ne da ide da radi dok je dete praktički još na sisi.
Ipak bi, svaka žena, duboko u sebi volela da bude u miru bez te muške uloge koju je sama stvorila. Biti samo žena, dočekati svog ratnika lovca na kućnom pragu i pasti mu nežno u zagrljaj, znajući da je to njen muškarac, a ona se napokon može prepustiti i biti ono što jeste… Samo žena”.
Izvor: Dnevnik.hr