Tko još nije oguglao na izvještaje iz haškoga suda, može u posljednje
vrijeme prisustvovati tv-seansama što zrače nečim demonskim: prethodno
osuđeni ratni zločinci, koji su, odležavši veći dio kazne pušteni na
slobodu, sada kao ugledni građani svjedoče u korist svoga Glavnog –
Radovana Karadžića. Dvije su krupne stvari u kojima Šefa valja na svaki
način prikazati kao anđela (posredno i sebe same): Srebrenica i
Sarajevo. Tako će Momčilo Krajišnik, koji se vratio na Pale i sada kao
ispravan građanin pokreće obiteljski biznis a u javnosti nastupa kao
nekakav nacionalni moralni iscjelitelj, ni ne trepnuvši ustvrditi kako
njihova vojska nije napadala Sarajevo nego „samo odgovarala na napade iz
Sarajeva“, kako je Karadžić „zabranio da se napada Sarajevo”, a
„militantni krugovi u Sarajevu htjeli da ga predstave kao zatočenički
logor i metu”. Demonski, zaista: nije stvarnost ono čega se sjećamo kao
vlastitoga iskustva i što je cijeli svijet vidio kao stvarnost, krv
nevinih nema nikakvu vrijednost, patnje i žrtve i razaranja su
izmišljeni. I baš sad, kada stojimo sleđeni pred strahotom još jedne
mas-grobnice, one u Tomašici!
To je, međutim, tema za neki drugi zapis; ovdje tu sliku donosim kao
memento, kao nešto što ne smije biti zaboravljeno kad se govori o
Sarajevu, osobito onda kad se o njemu moraju govoriti stvari neugodne. A
moraju, ne samo radi istinitosti, nego između ostaloga i zato što
njihovo prešućivanje na zaobilazan ali vrlo efikasan način ide naruku
goreopisanim svjedocima i njihovoj „istini“.
Jedna od takvih stvari je specifični nereflektirani nacionalizam
karakterističan za određene krugove sarajevske građanske i političke
elite, koji se pokriva eksklamativnim divljenjem antinacionalističkim
uzorima iz drugih sredina. Pokraj takvih beskompromisnih divitelja
prolaze neprimijećene i nekomentirane izrazite manifestacije
nacionalizma u vlastitoj sredini, kao nešto posve „normalno“ i
neproblematično.
Nikome, recimo, ne smeta u sred grada podignuto „Spomen-obilježje
ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva“, na čiju diskriminatornu simboliku,
koja isključuje iz pijeteta sarajevsku djecu ubijenu „na onoj strani“,
javno ali uzaludno, uz opću ogluhu, upozorava jedini profesor Enver
Kazaz.
Jezivi bezdan Kazani iznad Sarajeva, u koji su ’92/93. bacana tijela
pobijenih Sarajlija ne-Bošnjaka, stoji i danas neobilježen, a cvijeće na
to mjesto jednom godišnje, uz jednu ili nijednu tv-kameru, donese samo
Svetozar Pudarić, funkcioner SDP-a, ali kao privatna osoba. Tako je bilo
i ove jeseni.
U javnim istupanjima i tekstovima uglednih ličnosti, pod krovom i u
publikacijama najviših obrazovno-znanstvenih institucija, kao i na
stranicama novina, promoviraju se skandalozna genetska objašnjenja, poput ovih iz pera dvojice akademika, korifeja patriotske misli:
„Temeljni i iskonski razlog velikosrpske politike počiva u ubilačkom
genu njihovih zlotvora, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina
već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom. To je užasni gen
koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim
naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i
drugačijeg kad god može i u svakoj prilici. Taj gen je dovoljno otporan i
žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. (…)
Bošnjaci za sebe moraju riješiti dilemu: ili ostati živjeti sa ubicama u
svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u
Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću
ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane
i muslimane na Siciliji, oni koji su marširali na Bosfor, u samo srce
Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali.“
Ili:
„Ako se tome doda sklonost Srba za drastične postupke, kao što su
klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i ženama,
česti incestualni odnosi i seksualno iskorištavanje djevojčica i djece,
tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su došli do izraza u
ratu, i to izvorima utemeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda, koji
su masovno došli do izražaja tokom agresije i genocida kojeg su Srbi
izvršili nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995.godine.
Takve slične osobine nalazimo i kod nekih Hrvata (Hercegovina), koji u
svojoj genezi imaju elemenat vlaške etnogeneze.“
Ne treba biti previše politički pismen da bi se znalo kako je sve
opisano i citirano osnovni sadržaj repertoara svakoga južnoslavenskog
nacionalizma, ubilačkog i negativnog u sebi, negativno okrenutog spram
najbližih, sebi sličnih naroda.
U godinama poslije rata više puta sam pisao o tome Sarajevu koje
obožava Krležu, Konstantinovića, Latinku Perović, Bogdana Bogdanovića,
Filipa Davida, Kovača, Kiša, Matvejevića, Feral Tribune, Srđu
Popovića. To je, bez sumnje, elitno Sarajevo; predstavljaju ga njegovi
uzorni građani koji sami sebe doživljuju kao ljubitelje kulture,
umjetnosti i književnosti, kao kozmopolitske i emancipirane duhove
slobodne od provincijalnosti, nacionalizma i zatvorenosti, mnogi od njih
i u formalnome smislu pripadnici intelektualne, akademske i političke
elite: profesori, umjetnici, književnici, novinari, lijevo-građanski
političari itd.
U toj percepciji spomenuta imena se slave i citiraju, na njih se
poziva kao na uzore i ikone, stajaća mjesta, uvijek kada se povede govor
o borbi protiv nacionalizma, o primjerima intelektualno-moralnoga
dostojanstva i neovisnosti, o principijelnosti, dosljednosti i
kritičnosti, kada se odaje hvala bespoštednom razbijanju nacionalnih i
historijskih mitova. Gesta je to kojom se sarajevski hvalitelji, ponosni
i ispunjeni, identificiraju sa spomenutim ličnostima, i tako
deklariraju i legitimiraju: mi krležijanci, mi konstantinovićevci, mi
feralovci, mi antinacionalisti, mi protivnici mitova i mitomanije…
Ne trebam kriti i osobni motiv: dugo je i malenkost pisca ovih redaka bila među omiljenima, sve dok u krugovima napokon nije primijećeno da o svim
nacionalizmima piše s jednakom kritičnošću, to jest, da ne prešućuje ni
ovaj lokalni, sarajevski. (Možda zato što su mu svi jednako svoji, što
ih sve doživljuje kao vlastitu muku.) Od tada ljubavi je nestalo, što je piscu dosta dobra donijelo.
Način da se istinski bude krležijanac, konstantinovićevac, feralovac
samo je jedan: ponašati se i javno djelovati u svojemu konkretnom
prostoru i ambijentu onako kako se Krleža, kako se Konstantinović, kako
se Feral ponaša i javno djeluje u svojemu. Logika je
nemilosrdna: sve drugo samo je idolatrija, izravno suprotna onomu što
znače navedeni uzori. Ili nešto gore, neko lukavstvo uma: umjesto da
sami budemo kao Konstantinović, hvalimo se da nam je
Konstantinović uzor, i tu prestaje sav naš napor. Ostaje blaženi
komoditet, završili smo posao: „mi smo konstantinovićevci“, „mi smo
krležijanci“, zar je potrebno još nešto.
Figurativno govoreći, sve dok se sarajevska ljubav za Krležu (autora, na primjer, ubitačne Hrvatske književne laži) ili Konstantinovića (autora slavne Filosofije palanke) izvikuje deklarativno a ne biva ovjerena i pokazana adekvatnom i ekvivalentnom sarajevskom, bosanskom, bošnjačkom književnom laži i filosofijom čaršije,
sve dotle ova silna ljubav prema antinacionalizmu neće biti drugo nego
jedna vrsta mimikriranoga vlastitog nacionalizma. Zato isto Sarajevo
koje na svoju zastavu rado stavlja Krležu i Konstantinovića nije u
stanju proizvesti vlastite pandane onome čemu se ritualno divi, a kada
se u njemu i pojave autorefleksivni glasovi
krležijansko-konstantinovićevskoga tipa, koji registriraju i osvjetljuju
manifestacije toga domaćeg nacionalizma, redovito doživljuju ili
marginalizaciju i društvenu izolaciju, ili ih se prokazuje kao
otpadnike.
Kada je u Sarajevu predstavljan digitalni arhiv Feral Tribunea, pisao sam kako je snaga Ferala
bila između ostaloga u radikalnom odbijanju kompromisa s patriotskim
sentimentima ili obzirima iz registra nacionalne-vjerske-političke
korektnosti, te kako Feral u tomu nije popustio nikada, čak ni u
ratu, kada je patriotizam bio ideološki (a bogme i egzistencijalno)
ultimativan stav, ali istovremeno i najunosniji biznis, a i pokriće za
najgnusnija zlodjela. Situirajući to u današnju sarajevsku situaciju,
pitao sam se: je li, takav, Feral ovdje uopće moguć?
Patriotizam, ljubav prema (vlastitom) svetom i napaćenom Narodu i
Nacionalnom Identitetu, žudnja za Državom – komu danas ovdje još pada na
pamet izvrtati na naličje te Uzvišene Osjećaje i Ciljeve, prokazivati
ih u njihovoj ispraznosti, u njihovoj zloćudnoj a organskoj sprezi s
potiranjem čovjeka i njegovoga malog ali jedinog života! Kad bi danas
još izlazio Feral Tribune, njegov odgovor na sarajevsku fascinaciju Feralom mogao bi biti: lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti.
Ivan Lovrenović