O kritici Druge Srbije u Francuskoj
Ubrzo pošto su se početkom 1992. godine na tribinama Beogradskog
kruga pojavile ideje o Drugoj Srbiji – kao državi i društvu koji se
razlikuju od Miloševićeve Srbije, od njenog nacionalizma i njenog rata
za proširenje državne teritorije – s interesovanjem i uvažavanjem
dočekane su u inostranstvu. Veliki odjek imale su ove ideje i u
Francuskoj, pre svega zahvaljujući čuvenom časopisu Les Temps Modernes,
koji je 1994. godine, u dva broja, objavio prevode izabranih tekstova
pročitanih na tribinama Kruga, a zatim objavljenih u zbornicima Druga Srbija i Intelektualci i rat.1 Na početku teksta kojim je propratila izbor iz Druge Srbije,
glavna urednica časopisa, književnica Danijel Salnav, kaže da su
intelektualci čije tekstove časopis objavljuje „nosioci jedne misli koja
se, kada rat bude završen, neće moći zaobići ni u njihovoj vlastitoj
zemlji ni na jugoslovenskom prostoru“ (Sallenave 331-335).
Njeno predviđanje se ostvarilo, bar kad je reč o Srbiji. Ovde Druga
Srbija zaista nije zaboravljena. Međutim, Danijel Salnav nije mogla da
predvidi da će za to najviše biti zaslužni kritičari Druge Srbije, da će
u posleratnim godinama ljudi koji se smatraju predstavnicima Druge
Srbije o njoj retko govoriti, dok će joj se kritičari često vraćati.
Takođe, Danijel Salnav nije mogla da pretpostavi da će se kritičarima
Druge Srbije poslednjih godina pridružiti i neki istraživači u
društvenim naukama u Francuskoj i da će oni preuzeti glavnu tezu srpskih
kritičara: da je Druga Srbija više naštetila srpskom društvu nego što
mu je bila od koristi. A upravo to nalazimo u dve knjige, dve doktorske
disertacije: Bipolarnost srpskog društva. Nasleđe, suština ili iluzija. Beogradske manifestacije 1991-2008, čija je autorka antropološkinja Leticija Delamar (Delamare 2016) i Društvene nauke suočene sa krizom. Intelektualna istorija raspada Jugoslavije, 1980-1995, delo istoričara Agustina Kosovšija (Cosovschi 2022).
Druga Srbija kao kvazietnički entitet
Terminom bipolarnost Leticija Delmar označava razornu podelu
društva. „Za nas je“, kaže ona, „bipolarno društvo sačinjeno od dva
elementa koji se bore na život i smrt“ (Delamare 13). Jedno takvo
društvo, štaviše arhetip takvog društva, Delamar je našla u Srbiji u
poslednjoj deceniji XX i prvoj deceniji XXI veka (Isto 45) i u ovoj
knjizi ona se trudi da odgovori na pitanje da li je reč o stvarno
podeljenom društvu na dva nepomirljiva dela ili o rasprostranjenim
predstavama o takvom društvu. To ju je dovelo do Beogradskog kruga, jer
je to bila sredina u kojoj se 1992. godine pojavio termin Druga Srbija,
da označi Srbiju drugačiju od one koju je Miloševićev režim poveo u rat
za podelu Jugoslavije. Evo odličnog primera bipolarnog društva,
obradovala se Delamar. O tome je između 2008. i 2013. godine razgovarala
i sa nekoliko ljudi koji su bili angažovani u radu Beogradskog kruga,
među njima i sa mnom, ali i sa nekima koji su taj rad kritikovali. U
knjizi je objavila opširne izvode iz tako prikupljenih kazivanja.
Međutim, odgovor na pitanje o pravoj prirodi bipolarnosti srpskog
društva (da li je reč o stvarnoj ili iskonstruisanoj bipolarnosti)
Delamar je našla u autorskim tekstovima srpskih intelektualaca, pre
svega u onima pročitanim na sesijama Beogradskog kruga 1992. i 1993.
godine. „Mislimo“, kaže Delamar „da odgovor na ovo pitanje možemo naći
proučavajući tekstove koje su napisali srpski intelektualci između 1991.
i 2008. godine, posebno dve knjige koje je objavio Beogradski krug: Druga Srbija i Intelektualci i rat“ (Isto 11).
U proučavanju ove literature Leticija Delamar se umnogome oslanja na
antropologa Slobodana Naumovića. Od njega je preuzela tezu da je podela
na dve Srbije u stvari podela na dve imaginarne kvazietničke zajednice
koje se ogledaju jedna u drugoj kao u ogledalu i da je izbor između njih
nemoguć. Koliki značaj Delamar pridaje ovoj Naumovićevoj tezi pokazuje
to što se ona na nju poziva na nekoliko mesta u tekstu (Isto 54, 118,
138) i u rezimeu knjige. U rezimeu citira jednu od verzija Naumovićevog
nabrajanja atributa koje sebi pripisuju dve Srbije, ratujući jedna
protiv druge. „Mada bipolarna vizija nije svojstvena samo srpskom
društvu“, kaže Delamar, „ona ovde ima nešto originalno. Kao što piše
antropolog Slobodan Naumović, ’autohtona’, ’autentična’, ’istorijska’,
’patriotska’, ’nacionalna’ i takođe ’nebeska’ i ’pravoslavna’ Srbija
suprotstavljena je ’antinacionalističkoj’, ’pacifističkoj’, ’modernoj,
’evropskoj’, ’kosmopolitskoj’, ’civilnoj’ i ’liberalnoj’ Srbiji.
Opozicija je do te mere oštra da je iz nje nastao kvazietnički entitet
poznat pod imenom Druga Srbija, izraz koji se može prevesti kao Autre (Drugačija, I.Č.) ili kao Deuxieme (Druga, I.Č.) Srbija“.2
Radikali Druge Srbije
Još veći značaj za razumevanje navodne bipolarnosti srpskog društva,
posebno one za koju je odgovorna Druga Srbija, Leticija Delamar je
pridala sociologu Slobodanu Antoniću. Za njega kaže da je „autor koji je
ponudio jednu od najdubljih analiza Druge Srbije“, analizu koja je
„bogato i precizno dokumentovana“ (Isto 188). Od njega je preuzela
prikaz evolucije Druge Srbije, prema kome je u početku bila reč o jednoj
„u osnovi dobroj i plemenitoj ideji“, koja se u međuvremenu „izrodila u
svoju suprotnost“, jer je od hvale vredne „izvorne“ nastala
problematična „projektovana“ Druga Srbija (Antonić 2010, I). Prihvatila
je Antonićevo tumačenje da je do nesrećne transformacije Druge Srbije
došlo zato što su se nje „dočepali njeni najradikalniji zastupnici“,
jedno „radikalno jezgro“. Govoreći o ovome, Delmar je uvela jednu
zbunjujuću (bar za mene) terminološku novinu, pa se kod nje Antonićeva
„izvorna Druga Srbija“ zove „Druga Srbija lato sensu“, a ona projektovana „Druga Srbija stricto sensu“.
Leticija Delmar je s odobravanjem navela i Antonićevo zapažanje da je
radikalni diskurs Druge Srbije oživljen i u punom kapacitetu
restauriran posle 2000 godine, o čemu navodno svedoči novo izdanje
zbornika Druga Srbija i Intelektualci i rat, sa novim
predgovorima koje su za ovo izdanje napisali Latinka Perović i Radomir
Konstantinović. (Delmare 197). U to vreme, primetio je Antonić, a idući
za njim i Delmar, ljudi verni „izvornoj“ Drugoj Srbiji, odnosno Drugoj
Srbiji lato sensu, povukli su se, distancirali se od njenih
radikala, sazreli, shvatili su da su Milošević i devedesete godine XX
veka prošlost, da radikalno suprotstavljanje nacionalizmu u Srbiji više
nema smisla. Stvari su se odvijale tako, objasnio je Antonić, da se
„jedan deo srpske inteligencije, suočen sa novim činjenicama, razvijao i
sazrevao, dok je drugi deo sve gorljivije nastavljao da ponavlja stare
floskule, kao da svi mi i danas živimo u devedesetim“ (Antonić 2010, I).
Oslanjajući se u potpunosti na ovaj Antonićev prilog istoriji Druge
Srbije, Leticija Delmar je zaključila da se Druga Srbija postepeno našla
na suprotnoj strani od vrednosti na koje se u početku pozivala, da su u
njoj postale dominantne neke izuzetno negativne i opasne ideje. Svaku
od njih našla je opisanu i objašnjenu kod Antonića i poređala ih redom
kojima ih je on naveo. Najpre, u Drugoj Srbiji je zacarila „logika
isključivosti“, to jest „manihejski diskurs“. Zatim, njen diskurs je
postao „elitistički“, diskurs prosvećene manjine koja s visine i s
prezirom gleda na običan srpski narod. Takođe, njega navodno odlikuju
„skepticizam“ u pogledu sposobnosti srpskog društva i naroda da se menja
i razvija, i „istorijski revizionizam“, koji je „drugosrbijanske
radikale“ doveo do zaključka da je „u Srbiji vladajuća ideologija
zapravo fašizam, da je on trajna karakteristika srpske istorije“.
Najzad, diskurs Druge Srbije je, naročito posle rušenja Miloševićevog
režima, postao i misionarski (Delamare 196-199).
Antonić je ovaj navodni elitizam Druge Srbije, praćen skepticizmom,
revizionizmom i misionarstvom, pripisao „samozvanoj urbanoj
aristokratiji iz Kruga dvojke“ i nazvao ga „beogradski šovinizam“ i
„beo-fašizam“ (Antonić 2010, I). Našavši u knjizi Leticije Delamar ovo
Antonićevo mišljenje o Drugoj Srbiji – koje ona ni jednom reči ne dovodi
u pitanje, jer je ono za nju primer „najdublje analize Druge Srbije“ –
francuski čitalac ove knjige može samo da zaključi da ako je u Srbiji
1990-ih bilo fašizma, onda ga je bilo među intelektualcima okupljenim
oko Beogradskog kruga, a ne među propagatorima i borcima za etnički
očišćenu i razgraničenu srpsku državu, među srpskim patriotama koje
pravi srpski fašisti, „beo-fašisti“ bezobrazno nazivaju fašistima. Ipak,
francuskom čitaocu neće biti lako da razume kako je došlo do toga da
skeptici Druge Srbije, uvereni da žive u nepopravljivom društvu,
prihvate optimističku ideju da je promena ipak mogućna, da je mogućno
promeniti tok srpske istorije, pa su tako od skeptika postali misionari,
to jest – kako Delamar rezimira ovo mesto Antonićeve analize – postali
„pokret koji hoće da promeni društvo protiv njegove volje“ (Delamare
201).
Ovo revolucionarno „misionarstvo“, kao program koji je Druga Srbija
navodno usvojila posle napuštanja „izvornog“ programa, ograničenog na
otpor ratu i rušenje Miloševića, Delamar nalazi i u odnosu Druge Srbije
prema manifestacijama protiv režima na ulicama Beograda 1996-97.
Utvrdila je da „diskurs Druge Srbije prisvaja ove manifestacije i
reinterpretira ih, eksplicitno ili prećutno, kao da su one tekovina
Druge Srbije“, mada je „zahtev za demokratizacijom bio mnogo širi“.
Posledica ovakvog „diskursa“ je produbljivanje opasne bipolarnosti
srpskog društva i to u trenutku kad se činilo da se ono ujedinilo protiv
Miloševićevog režima. To treba da znači da je Druga Srbija odgovorna
što manifestacije u Srbiji 1990-ih nisu bile „samo opozicija između
naroda i režima“, što je „bipolarnost koja se tu ispoljila – bar prema
tumačenjima beogradskih intelektualaca – mnogo dublja… bipolarnost
između Dve Srbije“ (Isto 243). Zato je Delamar poglavlju u kome piše o
ovim manifestacijama dala naslov „Manifestacije, ilustracija
bipolarnosti“.
Leticija Delamar je ostavila mesta i za samorazumevanje Druge Srbije,
što je nazvala „Druga Srbija njom samom“. Prenela je i mišljenja nekih
ljudi koji se smatraju njenim važnim predstavnicima, pa tako i mišljenje
da se – sem spremnosti da se ustane protiv rata u Jugoslaviji i
Miloševićevog režima – ne mogu izdvojiti ideje koje bi činile zajednički
program Druge Srbije. Citirala je Latinku Perović, koja u pregovoru za
drugo izdanje zbornika Druga Srbija i Intelektualci i rat,
kaže: „Ali, suprotstavljanje drugoj strani nije dovelo do
homogenizacije Beogradskog kruga. Na oltar njegovog jedinstva nisu
položene unutrašnje razlike, u ime njegovih ciljeva nisu žrtvovane
posebnosti. Da je bilo drukčije, Beogradski krug ne bi ni bio moguć“.
Navela je i podatak koji je iznela Latinka Perović da na pojavu knjige Druga Srbija
1992. godine nije reagovala vlast nego opozicija, i to takozvana
„umerena opozicija“. Ta opozicija je, kaže Perović, u ovoj knjizi videla
’apsurdnu i opasnu’ podelu na dve Srbije koje „treba da se sudare, pa
šta bude“ (Delamare 2009, Perović 7).
To ipak nije odvratilo Leticiju Delamar od potrage za onim što sami
predstavnici Druge Srbije nisu znali da imaju, za njenim programom,
odnosno za njenim „diskursom“, niti od toga da zajedno sa „umerenom
opozicijom“, to jest sa Naumovićem i Antonićem, u navodnom programu
Druge Srbije, koji je stvorilo njeno radikalno jezgro, otkrije izvor
razorne bipolarnosti srpskog društva 1990-ih. „Koncept Druge Srbije“,
zaključila je ona, „predstavlja najpotpuniju ilustraciju bipolarnosti
izražene u diskursu srpskih intelektualaca“ (Delmare 273).
Nenaučno tumačenje srpskog nacionalizma
Knjiga Agustina Kosovšija nudi istorijski i tematski pregled
tumačenja događaja uoči i za vreme rata u Jugoslaviji koja su ponudili
predstavnici društvenih nauka u Srbiji i Hrvatskoj, pre svega sociolozi,
politikolozi i etnolozi-antropolozi. U prvom planu knjige su njihova
mišljenja o nacionalizmu, o uzrocima rata i o odnosima između tradicije i
modernizacije u društvenim i političkim procesima. Međutim, čitalac
kome je poznata osnovna naučna literatura o krizi i raspadu Jugoslavije
1990-ih, primetiće da Kosovši nije uzeo u obzir neke izuzetno važne
radove srpskih i hrvatskih sociologa, politikologa i etnologa o ovim
temama. Tako su izvan njegovog interesovanja ostali – da dam samo
nekoliko primera – radovi Vjekoslava Perice, Milana Vukomanovića i Mirka
Đorđevića (o ulozi crkve u propagandi nacionalizma i rata), Srđana
Vrcana i Dražena Lalića (o nacionalizmu u sportu i navijačkim grupama),
Ranka Bugarskog, Dubravka Škiljana i Snježane Kordić (o nacionalizmu i
jeziku), Iva Žanića (o hajdučkoj tradiciji oživljenoj za vreme rata u
Hrvatskoj i BiH) i Marka Živkovića (o nacionalnom imaginarijumu u Srbiji
za vreme Miloševića). Nije se Kosovši zainteresovao ni za tekstove
jugoslovenskih i stranih autora o nacionalizmu i interkulturalnosti
objavljene u 5 knjiga koje je uredio sociolog Božidar Jakšić (Jakšić
1995, 1996, 1997, 1998, 1999), mada je Jakšić na listi jugoslovenskih
naučnika sa kojima je razgovarao u sklopu priprema za izradu teze.
Takođe, Kosovšijevu pažnju nisu privukli ni radovi sociologa,
politikologa i etnologa objavljeni u knjizi Srpska strana rata
(Popov 1996), koja inače uživa reputaciju jednog od najvažnijih naučnih
doprinosa tumačenju uloge srpske političke i kulturne elite u događajima
koji su doveli do rata i raspada Jugoslavije. Istina, on u
bibliografiji navodi engleski prevod ove knjige, ali ne i naslov
originala i naslov prevoda ove knjige na francuski, što bi se očekivalo
od autora koji se obraća frankofonskoj publici. Ostaje nejasno da li
tekstove objavljene u ovoj knjizi Kosovši ne pominje zato što misli da
oni pomena nisu vredni ili zato što ih nije čitao.
Mada je uzeo u obzir samo relativno (s obzirom na opseg teme) mali
broj izvora, bez mnogih važnih dela, Kosovši je svoju knjigu predstavio
kao „kritičko istraživanje sveta jugoslovenskih društvenih nauka,
njihove produkcije i njihovih prestrojavanja“. Štaviše, on je uveren da
njegova knjiga, kako se izrazio, „zaranja u dubine naučnog i
intelektualnog života u trenutku krize i raspada Jugoslavije i da je
njeno bogatstvo u težnji da se osvetle ne samo smrt jugoslovenskog
projekta, nego i njegov život i nasleđe“ (Cosovschi 216).
Govoreći o Srbiji, Kosovši je veliku – skoro isključivu – pažnju
posvetio intelektualcima u Srbiji okupljenim početkom 1990-ih oko
Beogradskog kruga i ideja o Drugoj Srbiji i nekim tekstovima koje su oni
objavili, posebno onima u zbornicima Beogradskog kruga Druga Srbija i Intelektualci i rat.
Tumačeći njihova mišljenja o srpskom nacionalizmu i drugim uzrocima
krize, rata i raspada Jugoslavije, i Kosovši se u najvećoj meri oslanja
na kritičare Druge Srbije, najviše na Slobodana Naumovića. Nije zato
neočekivano što je on, via Naumović, došao do zaključka do koga
je pod Naumovićevim uticajem došla i Delamar, to jest da se u godinama
uoči i za vreme rata u Jugoslaviji srpsko društvo opasano podelilo,
razbilo na dva dela, raspolutilo. Istina, on to ne zove bipolarnost, nego polarizacija, ali ima u vidu istu stvar: štetnu podelu društva na dva neprijateljska tabora.
Naumović je i Kosovšiju, kao pre toga Leticiji Delamar, pomogao da
shvati da su intelektualci koji su bili ustali protiv Miloševića u ime
Druge Srbije, različite od njegove, najviše doprineli da zavlada opasna
polarizacija srpskog društva na nacionaliste i antinacionaliste, na dve
Srbije. Ovi intelektualci nisu videli ili nisu hteli da vide ono što je
Naumović navodno jasno video: da se tu radi o dve imaginarne
kvazi-etničke zajednice, o dve sukobljene priče o njima, koje se hrane
jedna drugom. Nisu razumeli da je zadatak intelektualaca da se uzdignu
iznad tih priča – kao što je to uradio sam Naumović – da ih
dekonstruišu, da ne dozvole kobnu polarizaciju na dve nepomirljive
Srbije. „Umesto da dekonstruišu polarizaciju koja u to vreme devastira
srpsko društvo“, prekoreo je Kosovši intelektualce Druge Srbije –
„njihovi stavovi često doprinose da se ona pojača i da se održi slika
dva identiteta koji se ogledaju jedan u drugome i međusobno podržavaju“.
Sledi, očekivano, citat jedne od verzija Naumovićevog nabrajanja
atributa za koje se vezuju dve slike Srbije: „Kao što je povodom ove
istorijske podele u Srbiji primetio Naumović: ’Svaka od dve Srbije svoje
simboličke granice u najvećoj meri određuje kao da se radi o ’stvarnim’
etničkim grupama, isključujući članove one druge Srbije iz svoje
imaginarne zajednice. Na taj način je ’autohtona’, ’istorijska’,
’patriotska’ i ’nacionalna’ Srbija, i ponekad ’nebeska’ i ’pravoslavna’,
suprotstavljena ’antinacionalističkoj’, ’pacifističkoj’, ’modernoj’,
’evropskoj’, ’kosmopolitskoj’, ’civilnoj i ’liberalnoj’ Srbiji“
(Cosovschi 134).
Kao posebno značajno Kosovši je ocenio Naumovićevo zapažanje da je u
Srbiji u vreme Miloševića nacionalizam bio „složena realnost“, da je
pored nacionalizma političara na vlasti i onih u opoziciji, postojao i
„narodni nacionalizam otpora spontano potekao iz najnižih slojeva
društva“. „Ovo poimanje nacionalizma kao složene realnosti u koju su
uključeni različiti akteri“, kaže Kosovši, „dozvoljava autoru da pokaže
istoričnost fenomena nacionalizma, da vrati društvo u centar uspona
nacionalizma u Srbiji počev od 1980-ih i, najzad, da prida deo
racionalnosti onim akterima koji su sve do sada predstavljani pre svega
kao predmet manipulacije lišeni sposobnosti za istorijsku akciju“ (Isto
160). Dakle, Naumović je pomogao Kosovšiju da uvidi da je svođenje
nacionalizma na plod manipulacije i svođenje društva na manipulisane
ljude jedna od zabluda Miloševićevih kritičara, posebno intelektualaca
okupljenih oko Beogradskog kruga.
Naveo je Kosovši i Naumovićevo zapažanje da se savez između
političkog i narodnog i nacionalizma ostvaruje putem instrumentalizacije
tradicije, jer „nove političke strukture ostaju nerazumljive za narod
ako se ne predstave pomoću simboličkog jezika tradicije“. Nije u tome
video protivrečnost, da Naumović, koji je u srpskom narodu pronašao
spontani nacionalizam, ovde tvrdi da tog nacionalizma ipak nema bez
manipulacije, to jest bez političke instrumentalizacije tradicije. Za
Kosovšija je to samo primer kako Naumović uspešno prevazilazi nenaučno
suprotstavljanje modernog i tradicionalnog (Isto 163).
Po Kosovšijevom mišljenju, značajan doprinos razumevanju srpskog
nacionalizma je i Naumovićevo tumačenje odnosa između Miloševića i
naroda, koje se zasniva na zapažanju da je novi srpski vođa, nasuprot
intelektualcima iz Beogradskog kruga, video i pozdravio spontani narodni
nacionalizam i sposobnost naroda za istorijsku akciju. Naveo je Kosovši
i Naumovićevo mišljenje da je susret Miloševića sa Srbima na Kosovu
1987. godine, kad im je poručio da niko ne sme da ih bije, „bio prvi
slučaj da se iz političkih krugova savetuje srpskom narodu da sudbinu
uzme u svoje ruke, uz garantovanje svake moguće pomoći“. Završio je
navod Naumovićevom poslednjom i najrečitijom pohvalom novog srpskog
vođe: „Osetio je šta narod želi, umeo da proceni kada treba izaći pred
narod, imao hrabrosti da razbije političke konvencije, ostavljao utisak
da veruje u ono što govori i nametao osećanje da je za njega vezana
istorijska misija. Narodu je bio potreban takav političar, a takvom
političaru bio je neophodan narod“ (Naumović 1994, 100, Cosovschi
160-161).
Navodeći ove Naumovićeve reči, Kosovši svog čitaoca uverava da će
pogrešiti ako mu one zazvuče kao odobravanje Miloševićeve politike. „Ovo
što na prvi pogled može da izgleda kao pledoaje za Miloševića“,
objašnjava Kosovši, „u stvari je samo nastojanje da se dokuči ’magični
trenutak’ u kome dolazi do podudarnosti interesa na kojem je izgrađen
jedan snažan društveni i politički savez“ (Cosovschi 161). On izgleda
nije imao u rukama knjigu Aljoše Mimice i Radine Vučetić Vreme kada je narod govorio
(2008), gde je mogao da se obavesti da je u vreme kad je Milošević
došao na vlast u režimskim medijima bilo mnogo sličnih pohvala
„čudesnog“ susreta novog vođe i srpskog naroda. Mogao je u ovoj knjizi
da nađe tekstove objavljene u rubrici „Odjeci i reagovanja“, koja je od
1988. do 1991. godine izlazila u listu Politika.
Danas su ti tekstovi nezaobilazno svedočanstvo o tome kako je preko najvažnijih srpskih medija (a Politika
je jedan od njih), koje su bili preuzeli Miloševićevi ljudi čim je on
preuzeo vlast u Srbiji, pripremljena javnost za njegov obračun sa
preostalim protivnicima u Srbiji i Crnoj Gori, za takozvanu
„antibirokratsku revoluciju“, odnosno za „događanje naroda“, kako je
masovne mitinge koje su krajem 1980. godina organizovale Miloševićeve
pristalice u Srbiji (pre svega u Vojvodini) i Crnoj Gori nazvao
književnik Milovan Vitezović. U sklopu tih medijskih priprema bilo je i
objavljivanje u novinama pisama čitalaca u kojima oni veličaju
Miloševića i pozdravljaju isto što i Naumović: istorijski susret novog
srpskog vođe i starog srpskog naroda. Na primer, u jednom pismu
objavljenom u rubrici „Odjeci i reagovanja“ piše da je Milošević
„izrazio dušu i mišljenje naroda, stao uz narod i deli njegovu sudbinu.
Zato je on veliki, jer je zadobio poverenje naroda“, a u drugom da „on
vjeruje narodu i sprovodi ono što traži narod… stoga narod nosi njegove
slike i pjeva pjesme“. Autor jednog pisma pita „Zašto narod vjeruje
Slobodanu Miloševiću?“ i spremno odgovara: „Zato što on vjeruje narodu i
sprovodi ono što traži narod“. Tu se može pročitati i jedno pismo čiji
autor kaže ono što će kasnije ponoviti Naumović: da je srpskom narodu
bio potreban političar kakav je Milošević. „Srpskom narodu, u ovom
odsudnom trenutku, neophodno je takvo rukovodstvo koje ne obećava ništa
osim rešavanja srpskih problema u Srbiji“ (Mimica i Vučetić 74-75).
Ne znam da li je Kosovši pomišljao da Naumovićeva teza – prema kojoj
je takozvano „događanje naroda“ u Srbiji krajem 1980-ih pre svega bilo
spontani izraz društvenih promena, a ne rezultat propagande i
manipulacije nacionalističke elite – na srpski narod prebacuje
odgovornost za događaje koji su usledili, pa tako i za zločine koje je
počinila srpska strana u ratovima 1990-ih. U svakom slučaju, u to vreme
nije polarizacija između nacionalista i antinacionalista „devastirala“ srpsko društvo, nego ga je „devastirala“ Miloševićeva politika homogenizacije
levice i desnice, crkve i kulture, vojske, policije i mafijaškog
podzemlja oko projekta takozvane Velike Srbije. Ako je tada bilo
polarizacije u srpskom društvu, to je bila podela između aktivnih i
prećutnih pristalica ratnih operacija koje su u Hrvatskoj i BiH
pokrenuli srpski separatisti, u kojima su već na početku rata počinjeni
mnogobrojni ratni zločini, i onih koji su ustali protiv rata, koji su
govorili u ime Srbije koja se „ne miri sa zločinom“, kako je rekao pisac Radomir Konstantinović, što je kratka i tačna definicija onoga što je bilo zajedničko raznim idejama o Drugoj Srbiji.
Alergičan na nacionalizam? Jesam!
Naumovićevo navodno nepristrasno naučno tumačenje srpskog
nacionalizma kao „složene realnosti“, Kosovši je uporedio sa tumačenjem
koje je pripisao meni i predstavio ga kao primer pojednostavljenog, u
stvari nenaučnog shvatanja ovog nacionalizma. Tako sam i ja dobio
zapaženo mesto u njegovoj knjizi, celo jedno malo poglavlje pod naslovom
„Dva pogleda na odnose između politike i tradicije: Ivan Čolović i
Slobodan Naumović“. „Autor“, kaže za mene Kosovši, „gradi jednu ponekad
karikaturalnu sliku nacionalizma i analizira ga kao da se radi o
homogenom, patološkom, iracionalnom, suštinski antidemokratskom i najzad
antimodernom fenomenu, zasnovanom na manipulaciji i mobilizaciji ljudi
pod teretom društvene krize“. Otkrio je i uzroke mog navodnog
nerazumevanja prave prirode nacionalizma: „Sklonost prema karikaturi i
alergija na nacionalistički jezik često dovode autora do uprošćavanja i
prečica zbog kojih previđa složenost fenomena nacionalizma i, što je
najvažnije, naglašava manipulaciju kao glavnu dimenziju nacionalizma,
zbog čega ne vidi ulogu društva u proizvodnji njegovih političkih
formi“(Cosovschi 159). Ipak, Kosovši je kod mene našao i ponešto dobro.
Pohvalio me je da sam ukazao na važnu vezu između folklora i politike
1990-ih, za moju analizu rekao da je „primamljiva i lucidna“, a za
njenog autora da je „pažljiv posmatrač ondašnjeg kulturnog života“ (Isto
158).
Ovu, blago meni, lucidnu, ali, avaj, uprošćenu i karikaturalnu sliku
nacionalizama Kosovši je navodno našao u dva moja teksta, jednom o
političkim funkcijama folklora, iz knjige Bordel ratnika (Čolović 1993), a drugom o vremenu i prostoru u savremenoj političkoj mitologiji, objavljen u zborniku Kultura u tranziciji
(Čolović 1994). Podstakao me je da ponovo pročitam ove tekstove
napisane pre 30 godina. I odmah da kažem: ne spadaju u najbolje što sam o
ovim temama tada i kasnije objavio. Ali, njihova najveća mana, koju
zahvaljujući Kosovšiju sada jasno vidim, upravo je u tome što u njima
nema ni traga od moje alergije na nacionalizam i od moje sklonosti prema
karikaturi. Jer ja sam, za razliku od onih koji u nacionalizmu dišu
punim plućima, zaista alergičan na nacionalizam, i kad pišem o njemu
rado se služim karikaturom, ponekad satirom, a vrlo često ironijom, ali
mislim da to mojim tekstovima nimalo ne smeta da budu naučni.
Ali, eto, baš u ova dva teksta toga nema, nema ni alergije ni
karikature, a to će biti razlog što u njima nema ni lucidnosti. Oni su u
stvari pomalo zamorne analize političkog folklora i političkih mitova i
njihove uloge u Jugoslaviji 1990-ih. Vidi se da se autor načitao
relevantne literature, da mu je stalo da to pokaže i da ne ide mnogo
dalje od toga. Zato do ovih tekstova danas mnogo ne držim. Da se Agustin
Kosovši malo potrudio lako bi našao bolje primere moje alergije na
nacionalizam i sklonosti prema karikaturi u mnogim drugim mojim
tekstovima o nacionalizmu 1990-ih, o njegovim pesmama i mitovima,
odnosno, mogu i tako da kažem, o njegovom „diskursu“ i „narativu“, mada
danas izbegavam ove u međuvremenu preteranom upotrebom obesmišljene
termine. Ipak, ne zameram Kosovšiju što je umesto svega toga izabrao da
pročita ova dva kratka teksta od pre 30 godina, jer se on autorima čije
tekstove komentariše u predgovoru izvinio što je mogao da im posveti
samo malo prostora (Cosovschi 20). Štaviše, kad je reč o prostoru koji
je meni posvetio, ja mogu da budem više nego zadovoljan. Ali zameram mu
to što bar ova dva nije pažljivo pročitao, nego sad ja moram da ga
potanko obaveštavam šta tu piše, a čega tu nema.
Ono čega u ova dva teksta svakako nema, niti bi ga Kosovši našao u
drugim mojim tekstovima, je slika nacionalizma kao antimodernog,
patološkog i iracionalnog fenomena. Da je bar ova dva pažljivo pročitao,
video bi da sam od nekih od najvažnijih istraživača nacionalizma i
mesta folklora i mitova u njegovoj službi, preuzeo gledište da je reč o
suštinski modernim pojavama. Nisam se ustezao od toga da ponavljam neka
opšta mesta teorije i istorije nacionalizma. Tako sam u tekstu o
folkloru napisao da se politička funkcija folklora „javlja kao fenomen
modernog doba“ i da je folklor povezan sa „jednom modernom idejom
nacionalnog identiteta“ (Čolović 1993: 92-93).
Istina, u tekstu o srpskim političkim mitovima rekao sam da su se u
vreme kad sam tekst pisao (decembar 1993) ti mitovi „proširili preko
mere koja bi obezbeđivala ravnotežu racionalnih i iracionalnih momenata u
društvenoj strukturi“, da je „to proširenje bilo mogućno i u izvesnom
smislu neminovno u trenutku kad je nastupila jedna od najvećih oseka
racionalnosti za koju naša društvena istorija zna“, i da ostaje da se
nadamo da „ta oseka neće večno trajati i da će stvari – a među njima i
mitovi – ponovo doći na svoje mesto“ (Čolović 1994: 127). Mada ovu oseku
racionalnosti nisam poistovetio sa nacionalizmom, nego sam u njoj našao
socijalno-psihološki ambijent stimulativan za ekspanziju
nacionalističke mitologije, Kosovši mi je pripisao mišljenje da su
nacionalizam i oseka racionalnosti isto, te da je kritika nacionalizma
isto što i kritika iracionalnog u društvenog života, jer se tu krije
otrov nacionalizma. „Prema ovom autoru“, kaže Kosovši, „on (nacionalizam
– I.Č.) predstavlja ’jednu od najvećih oseka racionalnosti u našoj
istoriji, a njegovi koreni se nalaze u krizi društva. Iz tog razloga
uloga kritike upravo je u tome da ukaže na otrovni izvor nacionalizma i
da dovede u pitanje njegove simbole, u nadi da će stvari doći na svoje
mesto“ (Cosovschi 158).
Međutim, u ovom mom tekstu racionalističke kritike mitskog i
iracionalnog nema. Štaviše, u njemu takvu kritiku dovodim u pitanje:
„Kritika političke mitologije pozvana je da prepozna i objasni i
društveno korisne funkcije mitova u vremenima krize, i da razlikuje te
funkcije od efekata koje mitovi proizvode kada se upregnu u kola
ratobornih nacionalnih demagoga. Uopšte, uputno je uvažiti ulogu
iracionalnog i imaginarnog u društvenoj simboličkoj komunikaciji.
Vaspostavljanje racionalnosti tamo gde je ona uslov organizovanog
društvenog života ne treba pretvarati u radikalno suzbijanje svih oblika
iracionalnog. U artikulisanom modernom društvu ono ima svoje legitimno i
izuzetno važno mesto“. Ne znam zašto sam u ovom starom tekstu ovako
odmereno i takoreći blagonaklono pisao o političkim mitovima i
iracionalnom i imaginarnom u njima, kasnije je moj sud o tome bio mnogo
oštriji. U međuvremenu mi je postao blizak Gelnerov „prosvećeni,
racionalistički fundamentalizam“ (Gelner 99).
Esencijalistička redukcija nacionalizma
Kosovšijev negativan sud o mojim tumačenjima srpskog nacionalizma
1990-ih, zasnovan na površnom čitanju dva moja teksta, ne bi bio
dovoljan razlog da ga komentarišem i osporavam, da ovi moji tekstovi
autoru nisu poslužili kao primer nerazumevanja srpskog nacionalizma
svojstvenog i drugim intelektualcima koji su u Srbiji početkom 1990-ih
ustali protiv Miloševićevog režima. Sklonost karikaturi i uprošćavanju
složenih fenomena navodno je navela i druge da ne vide kako stvari s
Miloševićem i srpskim nacionalizmom zaista stoje.
Tako je Kosovši i za autore priloga koji su čitani na sesijama
Beogradskog kruga 1992. i 1993. godine, a zatim objavljeni u knjigama Druga Srbija i Intelektualci i rat,
rekao da oni „nastoje da svoj identitet izgrade suprotstavljajući ga
karikaturalnoj i esencijalističkoj slici ’nacionalističke Srbije’“, što
ih je dovelo do toga da „često pojednostavljuju složeni fenomen
nacionalizma, ne ponudivši pravo promišljanje njegove prirode i još
manje njegove efikasnosti“ (Cosovschi 134). Istina, on je primetio da
„diskurs ove platforme intelektualaca nije homogen“ i zato govori o
„nekim autorima“ priloga čitanih na sesijama Beogradskog kruga – dakle,
ne o svima – i o onome što oni „često“ tvrde – dakle, ne uvek. Ali to ga
ne sprečava da kod njih nađe odnos prema nacionalizmu karakterističan
za intelektualce okupljene oko Beogradskog kruga i ideja o Drugoj
Srbiji, odnos koji se navodno svodi na karikaturu, na esencijalističku
redukciju, dakle, na nerazumevanje nacionalizma.
Primere ovog nerazumevanja Kosovši je našao kod još nekih kritičara
nacionalizma 1990-ih. Nisu ga razumeli ni neki u Hrvatskoj i to iz istih
razloga koji su na stranputicu odveli njegove kritičare u Srbiji. Tako
je, po Kosovšijevom mišljenju, hrvatski sociolog Nenad Zakošek napravio
iste greške u tumačenju nacionalizma koje i njegov srpski kolega Dušan
Janjić. Njih dvojica su pošla dobrim putem i zaslužili Kosovšijevu
pohvalu da „nacionalni identitet ne vide kao gotovu stvar (fait accompli)
postjugoslovenske politike, nego kao fenomen koji treba dovesti u
pitanje i istorijski i konceptualno dekonstruisati“. Ali su zatim Janjić
i Zakošek s tog puta skrenuli i tako došli do pojednostavljene slike
nacionalizma, na kojoj je on sveden na manipulaciju, na antimoderan
fenomen i patološku formu politike. „Izvesne slabosti se ipak
ispoljavaju u njihovim radovima“, objašnjava Kosovši, „što njihovu
vrednost ograničava: s jedne strane, to je elitistički pristup koji se
interesuje za dominantne političke grupe, ali gubi iz vida važnost
društvenih dinamika u definisanju političkog procesa, i, s druge strane,
to je vrlo šematska modernizatorska koncepcija, prema kojoj se
oživljavanje imaginarijuma i diskursa koji određuju političku zajednicu u
etničkom i nacionalnom smislu tumači kao antimoderan fenomen,
kao nezrela, to jest patološka forma politike“. Tako je za Janjića i
Zakošeka nacionalizam ostao nerešiva zagonetka iz istih razloga koji su
mene i druge autore okupljene oko Beogradskog kruga i ideja o Drugoj
Srbiji sprečili da ga razumemo (Isto 150).
Ko su ovi ljudi, pita baba iz srednje klase
Intelektualcima okupljenim oko Beogradskog kruga Kosovši je zamerio
da su doprineli još jednoj, možda najopasnijoj, polarizaciju srpskog
društva. Kod njih je otkrio tendenciju da srpsko društvo podele na
prosvećenu gradsku elitu i neprosvećeni narod i da kao pripadnici elite s
visine sude o ulozi narodnih masa u političkim i društvenim promenama
do kojih je u Srbiji došlo uoči i za vreme rata u Hrvatskoj i BiH.
Ponudio je i objašnjenje ove navodne rezervisanosti Druge Srbije prema
seoskom narodu. Oni su navodno štitili privilegije srednje klase, koje
je ugrozila pojava novih političkih snaga u Srbiji, poteklih iz naroda.
Reagovali su, kažete Kosovši, na „dolazak na političku scenu velike mase
društvenih aktera iz naroda koje je Miloševićeva vlada htela da
zastupa, koji su često bili predstavnici seoskog ili polu-seoskog
stanovništva, dolazili iz najdubljih slojeva jugoslovenskog društva i
koji su dovodili u pitanje kulturnu dominaciju srednjih klasa iz velikih
gradova, što je postao još primetniji fenomen sa dolaskom u Beograd
hiljada izbeglica iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji su odatle
otišli zbog rata“ (Cosovschi 136).
Primere ovog prepotentnog civilizatorskog diskursa kojima
predstavnici Druge Srbije u stvari brane svoje klasne interese našao je
Kosovši tamo gde ih je pre njega, čitajući Antonića, našla i Leticija
Delamar: u tekstovima arhitekte Bogdana Bogdanovića („Ritualno ubijanje
gradova“) i sociologa Sretena Vujovića („Drugi Beograd“), koji su
objavljeni u zborniku Druga Srbija. On citira Bogdanovićeve
reči da su „gradomrzitelji i gradorušitelji… među nama“, da „primitivac
teško prima da je išta moglo biti ’pre njega’; njegova je etiologija
jednostavna, isključiva i jedna jedina, pogotovo kad je dobro
sistematski obrađena usmenim kafanskim didaskalijama“ i Bogdanovićev
zaključak da mu je, kad je reč o Drugoj Srbiji, prva briga „kako
sačuvati ono malo preteklog urbaniteta i ne dozvoliti da nas pomajmune“
(Cosovschi 135).
Pomajmune? Da, to je zaista napisao Bogdanović, ali to nije gruba
metafora koju je on smislio da bi dočarao sudbinu stanovnika razorenih
gradova, kao što bi čitalac Kosovšijeve knjige mogao da pomisli, nego
citat iz Kur’ana. Naime, Bogdanović ovde govori o „kletvama zapisanim u
Kur’anu da će svi gradovi sveta biti porušeni, a neposlušni gradovi
pretvoreni u majmune“. I tom kletvom završava ovaj tekst, svoju verziju
„lamenta nad Beogradom“. „Ako, dakle, i nas proglase za zatečenu,
nezdravu i nedovoljno srpsku populaciju“ – piše ovde Bogdanović – „ako
se odluče za fundamentalno rasni i nacionalni preporod gradova, onda će
sve nas koje ne uspeju zauvek proterati (a na tome i te kako predano
rade), onda će nas, kao što svete knjige i preporučuju, pretvoriti u
majmune“ (Bogdanović 47-48).
Ovde je možda još važnije primetiti da Bogdanović, kad govori o
„primitivcima“ i o „ubicama gradova“, oni, po njegovom mišljenju, ne
dolaze iz srpskog naroda u normalnom stanju. Da bi se oni pojavili,
moralo je da se nešto desi sa psihom srpskog naroda, da se ona
„poremeti“. Rušitelji gradova, kaže Bogdanović, izronili su „iz dubina
poremećene narodne duše“. S druge strane, oni nisu divlji vandali, nego
„velemajstori rušenja“ u ime ideja, u ime ambicioznih programa. „Jer od
kada je sveta i veka“, podseća on, „gradovi se ruše u ime ’čvrstih
ubeđenja’ i vajnih viših, najviših, najstrožih moralnih normi, verskog
klasnog i rasnog reda“ (Bogdanović, 60). Dakle, kad je reč o „ubicama
gradova“ poniklih na srpskoj strani, moglo bi se reći da su oni u stvari
štitili interese srednje klase, da su im nacionalizam i rat služili da
učvrste svoj dominantni položaj u postkomunističkoj Srbiji.
U Vujovićevom tekstu Kosovši se zadržao na autorovoj konstataciji da
dve trećine stanovnika Beograda čine doseljenici sa sela i iz palanki,
da su oni formirali stilove života koji „urbane seljake udaljavaju od
urbaniteta u smislu učtivosti, uljudnosti, pristojnosti, a bez toga
teško može biti demokratske političke kulture“ (Vujović 88, Delamare
244, Cosovschi, 135). Da li zbog toga urbani Beograd s prezirom dočekuje
došljake? Možda se primeri takvog dočeka mogu negde naći, ali ne u ovom
Vujovićevom tekstu. Naprotiv, on naglašava da „nijedan socijalni
prostor nije toliko povoljan za evoluciju svake vrste kao što je
velegrad“ i očekuje da će Beograd, zajedno sa onima koji u njega dolaze
iz seoskih sredina, nastaviti da „stremi urbanitetu u smislu plemenitog
gradskog ponašanja obrazovanih ljudi čija je osnovna vrlina
tolerancija“. Jer Vujović stanovnike grada, građane, ne posmatra kao
društvenu klasu, suprotstavljenu drugim klasama, nego kao zajednicu u
socijalnom, verskom i kulturnom pogledu različitih ljudi, koje je grad
naučio toleranciji i međusobnom uvažavanju. Vujović je, kaže, „pre za
više drugih Beograda nego za jedan drugi Beograd: za heterogenost, a ne
za homogenost“ (Vujović 89).
Pošto je ovako predstavio glavni motiv koji je navodno pokrenuo
intelektualce Druge Srbije protiv naroda željnog promena, stranice koje
je posvetio toj temi Kosovši je završio citirajući reči neke beogradske
baba koja je na pitanje „ko su ljudi koji su se pojavili kad je
Milošević došao na vlast“ odgovorila, „tja, to su neki drugi ljudi, nisu
kao mi. Mi kod kuće govorimo engleski i sviramo klavir“(Cosovschi 136).
Međutim, događaji koji su usledili kad je počeo rat u Hrvatskoj nisu
predstavljali pretnju za ovu beogradsku babu, ali su bili vrlo opasni za
neke druge babe, posebno za one u nekim vojvođanskim i slavonskim
selima sa etnički mešovitim stanovništvom. Jer u ovom ratu, kao i u ratu
koji će zatim buknuti u Bosni i Hercegovini, nije došlo do klasnih nego
do etničkih sukoba, čiji je cilj bio stvaranje etnički homogenih
teritorija.
O tome kako su se ti sukobi odvijali u Vojvodini piše Dragan
Veselinov u tekstu „Iseljavanje iz Vojvodine“, koji je pročitao na
jednoj sesiji Beogradskog kruga posvećenoj temi „Druga Srbija“: „Sada u
Vojvodini militantne srpske izbeglice proteruju sremačke Hrvate iz
njihovih kuća i otimaju im imovinu. To se događa u Hrtkovcima,
Platičevu, Nikincima, Rumi, Beški, Slankamenu i drugim mestima. A u
Baranji ljudi iz Šešeljeve fašističke stranke, u koju po svom ponašanju
izgleda da spada i vlast tzv. Srpske republike sa sedištem u Kninu,
ubijaju i proteruju iz svojih domova Hrvate i Rusine“ (Veselinov 82).
Jedan od glavnih razloga što se ovo događalo u sremskim selima bio je u
tome što se Miloševićev režim trudio da izbeglice drži podalje od
velikih gradova, dozvoljavajući im da se eventualno zadrže na njihovoj
periferiji, tako da ih babe u centru Beograda nisu mogle ni videti.
Korespondencija
Preispitujući ulogu Beogradskog kruga i ideja o Drugoj Srbije u
događajima koji su obeležili rat i raspad Jugoslavije 1990-ih, Leticija
Delamar i Agustin Kosovši došli su uglavnom do istih zaključaka: da su
intelektualci koji su ustali protiv Slobodana Miloševića pogrešno
razumeli nacionalizam koji ga je učinio novim srpskim liderom, da su u
kritici nacionalizama bili isključivi isto koliko i nacionalisti, i da
zajedno sa nacionalistima, ako ne i više od njih, snose odgovornost za
radikalnu bipolarnost, to jest polarizaciju srpskog društva, do koje je navodno došlo 1990-ih i koja i danas blokira njegov razvoj.
Da će Delamar i Kosovši ovako nešto zaključiti moglo se očekivati,
jer su se oboje u svojim istraživanjima u najvećoj meri oslonili na iste
naučne autoritete, na Slobodana Naumovića i Slobodana Antonića,
preuzimajući argumente kritike kojoj su ova dvojica izložili
intelektualce pobunjene protiv Miloševića i srpskog nacionalizma.
Čitajući njihovim očima tekstove i izjave ovih intelektualaca, Delamar i
Kosovši nisu ni mogli da tu vide nešto drugo. Zbog toga u ovom mom
osvrtu na njihova tumačenja Druge Srbije najviše ima osporavanja
argumenata koje su oni preuzeli od Naumovića i Antonića. Podstakli su me
da se vratim nauci ove dvojice njihovih maîtres à penser.
Da nije možda kasno za polemiku sa negativnim mišljenjima o Drugoj
Srbiji od pre 10 ili čak od pre više od 20 godina? Bilo bi kasno, da ova
mišljenja nisu do danas ostala aktuelna i uticajna. U međuvremenu, u
javnosti u Srbiji ustalila se vrlo ružna slika Beogradskog kruga i Druge
Srbije. Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića, na vlasti od 2012.
godine, i najveći deo opozicije, koji se s njom takmiči u pravovernom
nacionalizmu, pripisuju takozvanim Drugosrbijancima razna antisrpska
shvatanja i osećanja. To su uglavnom ona koja su Naumović i Antonić
navodno otkrili, opisali i objasnili u formi naučnih tekstova. Međutim,
njihova kritika Druge Srbije, koliko je meni poznato, u srpskoj
akademskoj javnosti nije problematizovana, nije osporavana. Takođe, nisu
se pojavili neki drugi prilozi proučavanju uloge koju su u događajima
1990-ih imali intelektualci okupljeni oko ideja Druge Srbije. Trideset
godina posle ovih događaja, i dalje nemamo kritički prikaz istorije
otpora nacionalizmu i ratu u Srbiji i mesta ovih intelektualaca u tome.
Dakle, kad je reč o srpskoj istoriografskoj i uopšte naučnoj
literaturi o Beogradskom krugu i Drugoj Srbiji, Leticija Delamar i
Agustin Kosovši imali su na raspolaganju Antonićeve i Naumovićeve radove
i malo šta drugo. Razume se, time se ne može objasniti to što su oni
preuzeli zaključke ove dvojice autora, ne dovodeći ih u pitanje, zbog
čega njihove knjige, mada je reč o odbranjenim doktorskim tezama, ne
donose skoro ništa novo kad su u pitanju tumačenje otpora ratu i
nacionalizmu u Srbiji 1990-ih i uloge Druge Srbije u tome. Za njih se
taj otpor svodi na ono što su u njemu našli Naumović i Antonić:
nerazumevanje srpskog nacionalizma i na tom nerazumevanju zasnovano
opasno produbljivanje „arhetipske bipolarnosti“ (Delmar), odnosno „devastirajuće polarizacije“
(Kosovši) srpskog društva. Dakle, ništa novo, osim činjenice da su
argumenti srpskih kritičara Druge Srbije prihvaćeni u dve doktorske teze
odbranjene poslednjih godina u Francuskoj. To se događa u vreme kad u
nekim sredinama u toj zemlji i drugim evropskim zemljama jačaju zahtevi
da se reafirmišu vrednosti desnice, nacionalizama, nacionalnog
identiteta i suvereniteta i da se toga radi kritika tih vrednosti
preispita, relativizuje i odbaci kao jednostrana i za naciju štetna.
Kritika Druge Srbije u današnjoj Francuskoj s tim zahtevima
korespondira.
Bibliografija
Antonić, Slobodan, „Izvorna i projektovana Druga Srbija(I), Pečat, Beograd 2. mart 2010.
Antonić, Slobodan, „Izvorna i projektovana Druga Srbija(II), Pečat, Beograd 12. mart 2010.
Bogdanović, Bogdan, „Ritualno ubijanje gradova“, Druga Srbija. Deset godina posle, 1992-2002, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd 2002, 59-61.
Cosovschi, Agustín, Les sciences sociales face à la crise. Une histoire intellectuelle de la dissolution yougoslave (1988-1995), Karthala, Paris, 2022
Čolović, Ivan, „Vox populi – vox naturae“, u: Bordel ratnika. Folklor, politika i rat, Biblioteka XX vek, Beograd 1993, 85-94.
Čolović, Ivan, „Vreme i prostor u savremenoj političkoj antropologiji“, u: Mirjana Prošić Dvornić (ur.): Kulture u tranziciji, Plato, Beograd 1994, 121-128.
Delamare, Laëtitia, La Bipolarité de la societé serbe: Héritage, essence ou illusion? Les manifestations belgradoises 1991-2008. EHESS, Paris 2016.
Gelner, Ernest: Postmodernizam, razum i religija. Prevela sa engleskog Silva Mežnarić. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2000.
„Les intellectuels et la guerre. Les oposants de Belgrade“, Les Temps Modernes No 578, juillet-novembre 1994.
Jakšić, Božidar (ur.): Interkulturalnost u multietničkim društvima, Forum za etničke odnose, Beograd, 1995.
Jakšić, Božidar (ur.) Ka jeziku mira, Forum za etničke odnose, Beograd, 1996.
Jakšić, Božidar (ur.), Granice – izazov interkulturalnosti, Forum za etničke odnose, Beograd, 1997.
Jakšić, Božidar (ur.), Interkulturalnost versus rasizam i ksenofobija, Forum za etničke odnose, Beograd, 1998.
Jakšić, Božidar (ur.), Interkulturalnost i tolerancija, Republika i Biblioteka XX vek, Beograd, 1999.
Mimica, Aljoša i Vučetić, Radina, Vreme kada je narod govorio. Odjeci i reagovanja u Politici, 1988-1991. Drugo, popravljeno i dopunjeno izdanja. Institut za sociološka istraživanja, Beograd 2008.
Naumović Slobodan, „Upotreba tradicije. Politička tranzicija i
promene odnosa prema nacionalnim vrednostima u Srbiji 1987-1990“, u:
Mirjana Prošić Dvornić (ur.), Kulture u tranziciji, Plato, Beograd 1994.
Naumović, Slobodan, „Identity Creator in Identity Crisis: reflections on the Politics of Serbian Ethnology“, Anthropological Journal on European Culture, 1999, 8(2), 39-128.
Naumović, Slobodan, „The Social Origins and political Uses of Popular Narratives on Serbian Desunity“, Filozofija & Društvo, 26, 2005, 65-104.
Naumović, Slobodan, Upotreba tradicije u političkom i javnom životu Srbije na kraju 20. i početkom 21. veka, Institut za filozofiju i društvenu teorije i IP Filip Višnjić, Beograd 2009.
Popov, Nebojša (ur.), Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju, Republika, Beograd 1996.
„Une autre Serbie“, Les Temps Modernes , No 570-571, janvier-fevrier 1994.
Sallenave, Daniele, „Des intellectuels courageux et solitaire. Le
Cercle de Belgrade“ u: „Une autre Serbie“, Les Temps Modernes No
570-571, janvier-fevrier 1994, 3.
Salnav, Danijel, „Hrabri i usamljeni intelektualci. Beogradski krug“, preveo Sreten Vujović, u: Druga Srbija. Deset godina posle, 1992-2002. Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd 2002, 331-335.
Veselinov, Dragan, „Iseljavanje iz Vojvodine“, Druga Srbija. Deset godina posle, 1992-2002,Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd 2002, 82-83.
Vujović Sreten, „Drugi Beograd“, Druga Srbija. Deset godina posle, 1992-2002, Helsinški odbor za ljudska prava, Beograd 2002, 87-91.
Peščanik.net, 12.01.2023.