Kad se oktobra 1991. rasplamsao rat u Hrvatskoj, ona je dala ostavku na mesto profesora na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u znak protesta protiv rata, ali i protiv Fakulteta koji nije našao načina da se ratu suprotstavi. Od tog trenutka, ona nije prestajala da na sebe preuzima rizik da javno i na najdirektniji način, bez ograda i bez eufemizama, žigoše tvorce i realizatore te politike u Srbiji. Pri tom je posebno naglašavala moralnu odgovornost za katastrofalne posledice rata nekih od najpoznatijih imena naše književnosti i kulture.
Knjiga „Nemoć očiglednog“ govori o tom angažmanu Mirjane Miočinović. Ona sadrži izbor njenih najvažnijih tekstova, zapisa i intervjua, koji su, između 1991. i 1997. godine, objavljeni u Borbi, Pacifiku, Vremenu, Stavu, Feral Tribuneu, na Radiju Slobodna Evropa, njenih izlaganja na sesijama Beogradskog kruga i na drugim tribinama. Skupljeni na jednom mestu i podeljeni u četiri poglavlja, oni čine celovitu knjigu, ne samo zahvaljujući tematskoj povezanosti nego i zbog jedinstvenog, prepoznatljivog autorkinog „glasa“. U stvari, tek sabrani u knjizi, ovi tekstovi otkrivaju svu doslednost, moralnu i intelektualnu koherentnost angažmana Mirjane Miočinović. Knjiga, takođe, dozvoljava da se izdvoje neki od glavnih motiva, glavnih ideja u osnovi tog angažmana.
U središtu ove knjige je pitanje mogućnosti, smisla i vrednosti ličnog angažmana u stvarima koje se tiču javnosti i društva, u trenutku kad tom javnošću i tim društvom gospodare ekstremne ideje i ekstremni ljudi. „Nemoć očiglednog“ govori o tome, svedoči o tome kako jedan čovek, kako jedna žena, odgovara na izazove ovog vremena; o tome na koji način, s kojim mislima, s kojim sumnjama, u ime kojih vrednosti, jedan profesor Univerziteta u Beogradu odlučuje da se suprotstavi plimi agresivnog nacionalizma koja u jednom trenutku sve plavi.
Ja bih u ovoj prilici izdvojio dva-tri momenta u iskustvu angažmana, u iskustvu otpora Mirjane Miočinović, onako kako ga ona opisuje i objašnjava u svojoj knjizi. Prvi momenat je saznanje da ima trenutaka i situacija kad čovek prosto mora nešto da učini, kad mora da se pobuni. I da je pobuna tada više stvar moralnog refleksa nego proračunate odluke. Za ostavku na mesto profesora na Fakultetu dramskih umetnosti koju je dala u znak protesta protiv rata i protiv nespremnosti kolega sa fakulteta da dignu glas protiv rata, Mirjana kaže: „Kako ja nisam nikakva Jovanka Orleanka, kako ne samo da nemam nikakvog smisla za „misije“, već se i klonim svakog u kome slutim tu ambiciju, ja sam to učinila iz očajanja i sasvim refleksno, onako kako bi čovek mogao da skoči u vodu da nekoga spase i onda tek shvati da ne zna da pliva.“
U vezi s tim je i saznanje da ima trenutaka i situacija kad svaki čovek mora da razmišlja i govori o najkrupnijim pitanjima, o ratu i miru, o zločinu i kazni, o rasizmu i toleranciji, kad se govor o tim stvarima ne može prepustiti nadležnima ili kompetentnima. Moralni otpor i politički angažman nisu nešto što zahteva izuzetno obaveštene, osetljive i mudre osobe, nego je za njih sasvim dovoljna i „normalna ljudska pamet“. Sumrak u kome poslednjih godina živimo može se, po mišljenju autora „Nemoći očiglednog“, opisati kao odvraćanje ljudi od toga da se oslanjaju na svoju „normalnu pamet“ i da u ime te pameti ustanu protiv demagoga i huškača na rat i mržnju. Za oporavak, kaže Mirjana Miočinović, nisu potrebni ili, u svakom slučaju, nisu dovoljni veliki duhovi i velike reči. Naprotiv, za to je neophodna afirmacija obične pameti i afirmacija slobode i dužnosti svih ljudi (građana) da tu pamet upotrebljavaju u javnim poslovima. Tada će se stvoriti uslovi da ono što je očigledno ponovo stekne moć. Njena knjiga je, kaže autorka, „neka vrsta svedočanstva o skučenim mogućnostima, ali ipak mogućnostima, koje stoje svakom na raspolaganju da iznese svoj stav“. Pri tom, nije reč samo o iskustvu koje o mogućnostima i dometima angažmana ima sam pisac knjige, nego se tu podrobno navode i opisuju primeri angažmana drugih ljudi (Filip David, Miodrag Stanisavljević, Predrag Čudić, Marko Vešović, Ljiljana Đurđić, Tvrtko Kulenović).
Za intelektualca to znači da skrupule profesionalne kompetencije ne mogu da opravdaju uzdržavanje od izražavanja mišljenja o stvarima za koje navodno nismo stručni.
Ova dva momenta, spontanost moralnog otpora i pozvanost, kompetentnost svih građana da o krupnim stvarima iskažu svoje mišljenje, stiču se u trećem momentu angažmana o kome ovde govori Mirjana Miočinović. A to je vera u humanističku podlogu i demokratski smisao tog angažmana. Naime, otpor nacionalizmu i ratu, s obzirom na to da se javlja takoreći spontano i da ne zahteva neku posebnu kompetenciju, trebalo bi, kako u prvom trenutku misli autorka ove knjige, da je stvar običnih, normalnih ljudi. On bi morao biti nešto rasprostranjeno, onoliko koliko su rasprostranjeni obični i normalni ljudi. Njena ostavka na mesto profesora, kaže Mirjana Miočinović, „pripada fundusu elementarnih moralnih postupaka“.
Ali ona se, čim je sama učinila nešto što je smatrala normalnim i običnim, suočila sa činjenicom da je njen postupak uglavnom dočekan kao ekstravagantno, bizarno, čak i skandalozno preterivanje. Nasuprot tome, i u isto vreme, kao normalno i svima prihvatljivo postalo je govorenje i ponašanje najekstremnijih, profašističkih demagoga. Tako je Mirjana Miočinović, najpre uverena da je samo obična i normalna građanka, posle izvesnog vremena morala da kaže i ovo: „Ličim sebi na one medicinske slučajeve koji ulaze u leksikone: bizarni su, retki i potpuno irelevantni sa stanovišta lečenja primarne bolesti.“
Kao da su normalno i nenormalno, banalno i ekstravagantno međusobno zamenili mesta. U toj tački se razmišljanje pisca „Nemoći očiglednog“ dodiruje sa idejom o „banalnosti zla“ koju je Hana Arent izrekla komentarišući suđenje Ajhmanu u Jerusalimu. „Problem sa Ajhmanom“, kaže tu Arent, „u tome je što ima mnogo njemu sličnih, a koji nisu ni nastrani ljudi ni sadisti, ljudi koji su bili, a i sad su, užasno normalni“. Banalnost zla je druga strana „ekskluzivnosti dobra“, što je morala da iskusi Mirjana Miočinović i još neki od nas koji se bune tražeći da budemo dobri i normalni, kao sav ostali svet.
U toj situaciji autorka ove knjige razmišlja na dva načina. Jedan bi se mogao nazvati optimističkim. Normalni moralni refleksi su potisnuti i postali su retki zbog toga što su režim i njegovi pomagači nametnuli naopak sistem vrednosti. Ali taj režim neće večno trajati i ima nade da će jednog dana normalna normalnost, ako tako mogu da kažem, biti opet uspostavljena.
Za tako što, po Mirjani Miočinović, nije neophodna neka naročita edukacija, edukacija za demokratiju. „No, naš osnovni zadatak“, kaže ona, „(oprostite mi zbog ove aktivističke terminologije) bio je, i biće, pokušaj da se u ove naše prostore vrati osećanje za običnu ljudsku meru pameti i morala, za normalno osećanje ljudske odgovornosti, čak i za događaje koji su izvan naše volje i moći“.
Ali, na drugim mestima ove knjiga optimizam ustupa mesto skepticizmu. Takvo jedno mesto nalazimo pri kraju knjige, u jednom tekstu iz 1996. godine. „Naime, kada su jednog kriminalca zapitali kako stoje stvari u njegovom poslu, on je odgovorio: ‘Mala bara puna krokodila’. Ovom se pitoresknom slikom može označiti jednako politička, socijalna i kulturna situacija. Sačuvana je samo neka vrsta animalnog vitalizma i jedino se uz njegovu pomoć može opstati na površini. Naravno, može mi se reći da je to gotovo planetarna pojava, da je to oblik ljudskog ponašanja koji je, na nesreću, najrasprostranjeniji i da je osrednjost ne samo svuda vladajuća no i svuda jednako neprijateljska prema stvarnim vrednostima.“
Ovaj skepticizam ne seče sasvim krila optimizmu Mirjane Miočinović. Njen otpor, mada nije postao zarazan, kako se ona nadala, ipak nije bio uzaludan. Doneo joj je, kaže na jednom mestu, više novih prijatelja nego neprijatelja. „I to me“, priznaje ona, „ispunjava radošću“.
Izlaganje na promociji knjige Mirjane Miočinović „Nemoć očiglednog“ (Beogradski krug i AKAPIT, 1997) u Centru za kulturnu dekontaminaciju 25.9.1997. Preneto iz knjige Ivana Čolovića „Dubina. Članci i intervjui: 1991-2001“, Samizdat B92, 2001. Knjiga „Nemoć očiglednog“ doživela je drugo, dopunjeno izdanje 2014. u ediciji Transkripti CZKD.