Na Međunarodni dan sreće, koji se obilježava 20. marta, svake godine iznova postavljamo isto pitanje – šta je zapravo sreća i zašto nam tako često izmiče?
“Sreća je ono što nam izmiče dok je pokušavamo uhvatiti”, misao bliska učenju Viktor Frankl podsjeća nas na važnu istinu: sreća nije cilj koji direktno dostižemo, nego posljedica života koji ima smisao.
Ipak, čini se da smo kao društvo napravili upravo suprotno. Živimo u uvjerenju da će sreća doći.
Kad završimo još jednu obavezu.
Kad riješimo još jedan problem.
Kad postanemo “dovoljno dobri”.
I dok čekamo, život prolazi.
U isto vrijeme, sreću ne samo da čekamo, mi je jurimo, oblikujemo, uređujemo i pokazujemo. Pretvaramo je u sadržaj. U dokaz. U standard. A istina je jednostavna i pomalo bolna:
što je više pokazujemo, to je rjeđe zaista živimo.
Kao psiholog i porodični psihoterapeut, važno mi je odmah reći: u redu je da se razlikujemo u tome šta je kome sreća. Ne postoji univerzalna formula niti jedan ispravan način življenja. Onog trenutka kada počnemo nametati kako sreća treba da izgleda, gubimo kontakt sa sobom. A upravo to danas radimo.
Društvene mreže su stvorile novu definiciju sreće – onu koja mora biti vidljiva, stalna i savršeno upakovana. Sretni ljudi tamo nemaju sumnje, nemaju konflikte, nemaju umor. I kada svoj stvarni život uporedimo s tim slikama, neizbježno dolazimo do zaključka: nešto sa mnom nije u redu.
U terapijskoj praksi slušam drugačije priče. Priče ljudi koji “imaju sve”, ali ne osjećaju ispunjenost. Priče žena koje se smiju na fotografijama, a u sebi nose usamljenost. Priče roditelja koji vole svoju djecu, ali su iscrpljeni i krivi jer nisu stalno sretni. I ono što im najčešće kažem je – problem nije u vama. Problem je u slici sreće koju pokušavate dostići.
Dodala bih i jednu važnu dimenziju koja se često zanemaruje: sreća nije ista za svakoga. Za nekoga je sreća mir u kući i stabilna rutina. Za nekoga sloboda i mogućnost da bira i mijenja. Za nekoga osjećaj pripadnosti i bliski odnosi. Za nekoga profesionalno ostvarenje i osjećaj doprinosa. Za nekoga jednostavni trenuci – kafa u tišini, šetnja, vrijeme bez pritiska. I svi ti oblici mogu biti jednako vrijedni. Nijedan nije “ispravniji” od drugog. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da postoji jedna univerzalna verzija sreće koju svi moramo dostići.
Sreća nije obaveza. Nije standard.
Nije stanje koje traje. Sreća je mnogo tiša nego što mislimo. To je osjećaj da smo negdje dobro. Da smo viđeni.
Da možemo biti ono što jesmo, bez potrebe da to dokazujemo.
Sjećam se jedne klijentice koja je svakodnevno dijelila slike “sretnog života” – putovanja, partner, osmijesi. A na terapiji je govorila o praznini i nerazumijevanju u tom istom odnosu. Nije lagala druge – pokušavala je uvjeriti sebe da živi ono što misli da treba. Iz ovog primjera jasno vidimo da zamka nije u tome što nismo sretni, nego u tome što mislimo da moramo biti.
Možda je baš Međunarodni dan sreće prilika da zastanemo i prestanemo mjeriti svoj život prema tuđim standardima. Jer sreća ne dolazi kada je dostignemo. Dolazi kada prestanemo da je dokazujemo.
U trenutku mira.
U odnosima koji nas hrane.
U životu koji ima smisla – baš onakav kakav jeste, za nas.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut