Srećom, propao je plan da se s plakata u kampanji ‘Kupujmo domaće’ smiješi cijela federalna vlada. Da je prošla ideja, morali bismo trpjeti sve one face kako se smiješe i nagovaraju nas da kupujemo domaće i to još srcem. Bez para naravno.
I tako, opet ispada smiješna ova zemlja, jer samo kod nas marketinški, komunikacijski i svi drugi stručnjaci vjeruju da na poticanje svijesti o kupovini domaćih proizvoda može utjecati političar s čijeg lica građani mogu isčitati samo afere.
Tako bi nas primjerice federalni ministar trgovine, Milorad Bahilj, koji nam je poručio da nas ne treba zanimati što njegova obitelj radi u službenom automobilu, trebao osvijestiti i natjerati da kupujemo domaće.
I federalni ministar kulture i sporta, Salmir Kaplan, koji je po domaći razbio službeni automobil i nikada nije odgovarao za to, koji se provozao do Njemačke na boks-meč domaćim parama, bi nas mogao nagovoriti da kupujemo samo domaće.
I Desnica Radivojević, čovjek koji ne zna je li se potpisao ili nije, bi nas trebao nagovoriti da kupujemo srcem iako je on, po domaći, kupljen foteljom. Ministar financija Ante Krajina, koji nema doticaja s novcem, ali ima s molbama za nove kredite, bi nas trebao uvjeriti da novcem, kojih nemamo, kupujemo domaće. I da odigramo po domaći lutriju u kojoj se po domaći zapošljava rodbina.
I ministar za pitanje branitelja, Zukan Helez, za kojeg se u rodnom gradu priča kako trguje po domaći s rješenjima za vojne mirovine, isto bi se smiješio za kupovinu srcem. Vjekoslav Čamber, ministar koji se ne sjeća da je kupio službeni automobil u vrijeme kad je federalna vlada najavila štednju bi nas trebao nagovoriti na domaće proizvode iako je on kupio, pa zaboravio strano vozilo. Svjestan rada i socijalne politike, po domaći. I ostali ministri, ništa više simpatični od primjera domaće vladavine, trebali su dati svoj obol u kampanji. Ali, srećom, nisu.
I federalni premijer Nermin Nikšić trebao se naći u ulozi prodavača, pa nam poručiti da kupujemo domaće i da kupujemo srcem, ali se nešto poremetilo u marketinškom mudrovanju. Možda jer se kupovalo srcem, simbolom stranke ministra koji nas s ekrana i plakata nagovara na kupovinu, a ne cvijetom, simbolom premijerove stranke.
Ovako, palo je sve po plećima federalnog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, zapovjednika Civilne zaštite Federacije BiH i potpredsjednika stranke sa srcem, pa je uz sve titule priložio i titulu nagovarača i glumca.
Jer naši marketinški i komunikacijski stručnjaci, u čijim uredima najviše posla imaju računovođe, koji trebaju prikriti ono što dizajn ne može, smatraju da čovjek s bezbroj afera može biti veliki poticaj za kampanju.
Isti onaj čovjek koji smatra da je bolje uložiti novac u plakate negoli u poljoprivrednu proizvodnju. I to sve po domaći, sa srcem u stranom trgovačkom lancu nudeći vodu, koja i ne izgleda kao neka od domaćih voda.
Samo u Bosni i Hercegovini može proći pod normalno kampanja sa zaštitnim likom u čovjeku koji je sam priznao da njegove poticaje istražuje policija i čiji su poljoprivrednici sami priznali da nisu poljoprivrednici. S likom čovjeka, u čijoj su se firmi napatili za bonove svi oni koji su proizvodili domaće s uvezenim smećem iz drugih zemalja.
Bilo bi tako i da nas nagovaraju s drugih razina, viših i nižih, iz drugih stranaka i opcija da kupujemo domaće. I svaki plakat izazivao bi gađenje jer nikog od njih ne zanima domaće, nego samo njegovo i jer nitko od nas ne može kupiti novcem jer ga nema. Srce je ionako za druge stvari.
Tekst je preuzet sa portala Bitno.ba