Nedavno isplanirana i većinskim dijelom sprovedena evropska turneja američkog YouTuberai streamera Darrena Watkinsa, poznatijeg pod online pseudonimom “IShowSpeed”, nekoliko je puta zastala i na području bivše Jugoslavije: preciznije, u Ljubljani, Splitu, Beogradu te naposlijetku i u Sarajevu. Ovaj naizgled nevin susret poznate ličnosti sa svojim obožavateljima u glavnom gradu Bosne i Hercegovine pretvoren je istovremeno i u medijsku senzaciju i u kulturni događaj, popraćen burnim reakcijama bosanskohercegovačke javnosti sa raznih strana. Unatoč tome što sugeriše naslov, ovo nije tekst o Speedu, koliko je o činjenici da je njegova posjeta bacila reflektor na nekolicinu vrlo neugodnih istina o bh. društvu.
Skoro pa tri puna desetljeća od završetka rata u Bosni, sve jasnije postaje da je česma emocionalnog (i doslovnog) kapitala od strane međunarodne zajednice još malo pa potpuno zavrnuta. U skladu s tim, mnogi očekuju da bi BiH trebala donekle stati na svoje noge i nastaviti dalje. No, razni segmenti društva još uvijek nisu našli način kako profitirati a da to ne bude od internacionalne sadake. Činjenica da BiH nije od tolikog značaja za ostatak svijeta također kruži nad glavama stanovništva koje ignoriše da, i kroz historiju i u današnjici, nije (bilo) toliko posebno kao što o sebi misli. U tom bijelom šumu dešavanja, i najbanalnije karakteristike društva (kulturnospecifični elementi, politika, tragedije, čak i najobičnija korupcija) postaju teme vatrenih diskusija i iforsiranih lamentacija. Skoro kao da se u sveopštoj dosadi nema šta drugo ni raditi do vriskanja u eho komori i zavaravanja sebe da su tvoji problemi vredniji od tuđih.
Taj kompleks posebnosti rijetko kad baca pogled van dometa kućnog praga. Čak i kada uspije pridobiti pažnju stranca, prema njemu može zauzeti blago patronizirajući i dehumanizujući stav, često sa donekle zabluđenim očekivanjima. Bilo to šićarenje na tuđi račun, resentman koji poput živog pijeska guta sve što se pokušava osloboditi ili nešto treće, sve dalje od sopstvene avlije skoro pa se i ne razumije. Ukratko: svijet je crn privid, Bosna još crnja stvarnost. A najlakše je umisliti da si značajan u sopstvenoj niši nego shvatiti da si beznačajan u stvarnosti.
No ako vam je uvod, kao Sarajliji sve prije aftera, bio dosadan, evo nagrade za vaše strpljenje: dolazimo do Speeda.
Način na koji je bh. javnost dočekala Speedov dolazak, boravak koji je trajao – vrlo šokantno – svega nekoliko sati, te svaki detalj ovog provoda, bio je očekivan. Naravno, to ne znači i da se provod može okarakterisati kao nešto što je “prošlo dobro”. Svaki individualni segment ove posjete, koja je svim učesnicima ostavila donekle gorak ukus u ustima, na vrlo apsurdan i tragikomičan način dokazuje koliko je bosansko gostoprimstvo fragilan koncept kada se u njega malo dublje zagleda od površine.
Za highlighte ovog katastrofalnog susreta kultura izdvojit ću sljedeće anegdote.
Za Speedovog de facto vodiča po Bosni i Hercegovini (čitaj: Sarajevu i nešto malo okolo) sam je sebe proglasio lokalni YouTuberNamik Đulić Nuni. O Nunijevom vrsnom poznavanju tradicionalne bosanske kuhinje, sarajevskih javnih toaleta, historije, te kulturnih institucija, mogao bih reći svašta, no linkovi koje sam dodao na prethodne sintagme govore za sebe. Na sličan način bih mogao, ali zbog istog razloga i izbjegavam, diskutovati o njegovim veoma inteligentnim odgovorima na kritike. Ne sumnjam da bi se mogao naći bolji, a možda i elokventniji (na više od jednog jezika) vodič, ako bi ga se biralo na isti način kao što se birao dvojac Generalu Aladeenu u filmu “Diktator” iz 2012. godine. Ono što jeste sigurno, doduše, je to da se Nunijevo nastojanje da ispromoviše najobičniju i možda najbezvezniju sarajevsku pizzeriju može predstaviti kao udžbenički primjer obrnutog Streisand-efekta. Doista, velika je vjerovatnoća da bi ovo bio jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih bojkota koji bi mogao otići dalje od mjesne Facebookgrupe.
S druge strane, sugestivni komentari travel influencera à la Robert Dacešin da se Speedu nije pokazalo kojekakvo „pravo Sarajevo“ nisu nimalo manje apsurdni. Štoviše, pokazuju koliko mnogi promotori turizma ne znaju skoro pa ništa o tome kome bi trebali promovisati BH-znamenitosti, i kako mu objasniti kulturno-specifične pojmove. IShowSpeed je, pobogu, dijete i doslovno (lik je ’05. godište, zamisli to) i u karakteru: njegova simpatičnost leži u činjenici da radi iste blesave stvari koje bi radila mnoga djeca, i da je sve to u svojoj suštini bezazlen humor. Tu nema šanse da se upadne u visokointelektualne diskusije o „pravom Sarajevu“ i kojim god drugim praznim floskulama – pogotovo sa Amerikancem koji ima više pratitelja nego bh. državljana – jer ta situacija ne zahtijeva dubokoumne analize niti velika očekivanja.
Susreti Speeda sa drugim lokalnim ličnostima također su izazvali jednu dosta urnebesnu instancu Schadenfreude. Prost smijeh izaziva sama vizija Sajfera koji Speedu daje kojekakvu nebitnu nagradu za uspjeh singla, za kojeg se ne sjećam da sam ga ikad čuo – čak ni protiv svoje volje. Pored toga, naravno, vizija Jale i Bube kako jedva čekaju na svojih nekoliko minuta sa Speedom, jer im ipak featovi sa trećeklasnim njemačkim reperima nisu ostvarili popularnost van regije. Ono šta se podvlači ovdje, doduše, jeste kako ove javne ličnosti ne razumiju da je jedan Amerikanac, kojemu je posao igranje video igrica i vrištanje u kameru, popularniji od svih njih skupa – i ima puno više utjecaja u svijetu nego oni kao skupina u sopstvenim mahalama. Da budemo ozbiljni, govorimo o tipu svjetskog celebrityja po čijem je standardu Dino Merlin neki nasumični indie muzičar. Činjenica i da je nakratko preuzeo špartlu i okrenuo koji ćevap možda govori i da je više doprinijeo lokalnom stanovništvu nego već pomenute individue.
Ova veoma čudna interakcija pojedinaca nije prošla ni bez bespotrebnog, pretjeranog moralisanja od strane besposlenih đuturuma. Dok su se neki zgrozili nad samom činjenicom da se posjeta održala dva dana prije obilježavanja tridesete godišnjice genocida u Srebrenici, drugi su posegnuli za usporedbom sa – od svih ljudi – Mekkijem Torabijem. Koliko god shizofreno bilo porediti te dvije ličnosti, te reakcije više govore o tome koliko se urezalo u bosansku podsvijest sjećanje na Torabija. I najočigledniji šarlatan je nezaboravan ljudima koji nemaju puno doticaja s ostatkom svijeta – pogotovo u državi u kojoj je dolazak bilo kojeg stranog celebrityjapoput retrogradnog Merkura, te se zbog toga po automatizmu pretvara u spektakl i dio kulturne baštine.
Možda je mnogima prizor zbog kojeg im se ledila krv u žilama bilo gledanje dječurlije kako idu po Baščaršiji i deru se “Speed” toliko glasno da su se svim sarajevskim dilerima tog dana odsjekle noge. Tugovanje boomera i njihov patronizirajući stav prema omladini teme su na stotine drugih tekstova koji se mogu naći putem Google pretrage. Ne bih da otvaram još jednu klišeiziranu diskusiju o generacijskim raskolima. Samo ću skrenuti pažnju na nešto što je dosta primjetno kod interakcije Speeda sa svojom stvarnom grupom obožavatelja: ta djeca, za razliku od drugih segmenata bosanskohercegovačkog društva, razumiju šta se tamo ustvari dešava. Ovo za njih predstavlja susret sa javnom ličnošću koju prate, te su, kao milioni druge djece u drugim državama, jedva dočekali priliku za ovaj meet-and-greet.I za njih i za Speeda to je samo to, i ništa više, jer djeca doista razumiju ko je ustvari osoba koju prate – izvor bezazlenih šala vrlo prikladnih vremenu u kojem žive, sa dodatnom prednošću toga da njihov svjetovid nadzire kulturgeto BiH.
U sve više umreženom svijetu, valjda bi se trebao očekivati veći odjek na dolazak međunarodnih ličnosti nego, recimo, da se vrtimo u krug sa licima u kulturgetu koji se sve više smanjuje. Dolazak IShowSpeeda u Sarajevo razotkrio je dosta problema sa mentalitetom Bosanaca i Hercegovaca, pogotovo jer mnogi uopšte ne razumiju njegov značaj niti kako se sa tim nositi – sve što bi, recimo, bilo potrebno društvu u 21. stoljeću. Utjecaj strane kulture doista razbija kulturnu kolotečinu u kojoj se bh. društvo vrti u krug. Masa djece koja je Speeda dočekala u Sarajevu mentalno je bila najspremnija za taj susret. Možda se još uvijek uče vezati pertle, ali su barem, za razliku od raznih nunijai boomera, ukapirali koga tačno dočekuju.
Izvor: naratorium.ba