<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ilija Trninić: Kako je propao rokenrol ili pet mjeseci rata u Ukrajini

22. juli 2022, 9:05

Svijet se promijenio. Više ne liči na onaj od prije dvije i po godine, prije pandemije. Upravo kada smo mislili da će se vratiti na staro, sukob na istoku Evrope donosi nešto što nema privilegiju baš svaka generacija da doživi – radikalnu promjenu poretka i nove vrijednosti i prioritete.

Pet mjeseci intenzivnog sukoba u istoriji nije dug period, ali ovakvog i tamo gdje se „tare“ civilizacija o civilizaciju, domnijelo je promjenu kakvu ne pamte mnogi naraštaji prije nas. Ne ulazeći u opravdanost i favorizaciju prema nekoj od sukobljenih strana, rezultat rata u Ukrajini dovešće do sljedećeg:

·         Globalizacija kakvu smo živjeli i pamtili proteklih trideset godina u takvom obliku više neće postojati;

·         Neoliberalni kapitalizam odstupa od svog kursa i, čini se, moraće promijeniti svoju strategiju i suočiti se sa suženim područjem svog geografskog djelovanja;

·         Evidentan je kraj svih oblika postmodernističkog koncepta u svim sferama života i oblastima izražavanja.

·         Stvaraju se nove monetarne oblasti, dolar kao svjetsko platežno sredstvo gubi bitku pred novim valutama, tržište dobija neke nove „kontrolore“ dok se Smitova „nevidljiva ruka“ povlači sve dublje prema Zapadu a svjetske berze Zapada polako padaju u sjene nekih drugih sistema poslovanja koja dolaze sa Istoku.

Nakon pet mjeseci sukoba, ne nazire se kraj, ne vidimo pobjednika, nema nagovještaja rješenju. U međuvremenu, Ukrajina stiče kandidatski status za pristupanje Evropskoj uniji kao i susjedna joj Moldavija. Pomalo neuobičajeno da se upravo sada raspravlja i daje privilegija nekoj od zemalja koja gubi suverenitet nad svojom teritorijom da dostiže standarde i usklađuje procedure sa EU.

Da li nam je Evropa dala jasnu poruku da je neophodan sukob i ograničen suverenitet nad svojom teritorijom da bi se došlo do EU? I Moldavija je u sličnoj situaciji: centralna vlada ne upravlja cijelom teritorijom jer je istočna teritorija zvana Pridnjestrovlje (Transnjistria) već trideset godina u „zamrznutom sukobu“. Pravo je čuda kako ta pokrajina koja je orijentisana prema Rusiji do sada nije ušla u otvoren sukob što ne znači da neće uskoro da se i tamo čuju pucnji bilo iz pušaka okrenutih prema Moldaviji ili prema Ukrajini. Podsjetimo se da autonomna oblast unutar male Moldavije, Gagauzija, takođe ima secesionističke pretenzije koje su početkom devedesetih prošlog vijeka bile izražene, demonstrirane i jasne.

Promjene i posljedice petomjesečnog sukoba koje se već sada snažno osjećaju uvlače se tako duboko da se osjete u frižideru i šporetu svakog stanovnika planete. Zbog straha za egzistenciju ne primjećujemo ugroženost onog što nas odvaja od životinja i čini nas ljudima – ljudskih prava. Najveća tekovina ljudske civilizacije rezultirala je netom nakon najvećeg sukoba u istoriji ljudske civilizacije. Nakon Dugog svjetskog rada, umne svjetske glave, cijeneći dostojanstvo svakog pojedinca, integritet svake ličnosti, zaštitu, napredak i razvoj svakog tijela i svake duše koja je tada živjela i koja će živjeti, izradile su i usvojile Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima cijeneći da je to „Magna karta za cijelo čovječanstvo“. Sukob Rusije i Ukrajine pokazao je kolika je krhkost čovječanstva i u ovom domenu. Brza svrstavanja prema sukobljenim stranama bez kritičkog pristupa i osvrta, opravdanje i jednih i drugih u svojim akcijama i težnjama daju osnovu za etiketiranje i diskriminaciju svake vrste. Zapadni svijet je brzo osudio Rusiju proglašavajući je agresorima a Rusi olako nazvaše Ukrajince nacistima.

U svjetskim medijima se stiče utisak da su Rusi „s lanca pušteni“ i tamo ih treba vratiti a da su Ukrajinci nacisti i treba im tretman kao prema Njemačkoj '45. Možda je očekivano da se u tačkama sukoba tako poima i tretira neprijateljska strana ali brine što se po dubini, u ovom slučaju prema Istoku i Zapadu, diskriminišu stanovnici i pripadnici naroda zaraćenih strana samo zato što su državljani ili porijeklom Ukrajinci ili Rusi. Zabrinjava da su u Rusiji  već u prvom mjesecu sukoba Ukrajinci prikazani kao nacisti. Kao da su iz istorije izbrisani ukrajinski odredi Crvene armije koja je porazila fašiste poratnih godina Drugog svjetskog rata. Kao da su svi Ukrajinci sljedbenici jednog vođe i jedne politike. Da je to bila greška govore izvještaji sa terena gdje brojni Ukrajinaci imaju simpatije prema braći Rusima a među zvaničnicima ukrajinske politike postoje oni koji su rusofili.

Takođe, na Zapadu je oskrnavljeno, zabranjeno i diskriminisano sve što je rusko. Mnogi su u javnosti osuđivani samo zato što pričaju ruski i pišu ćirilicu. Stvorila se slika da je svaki Rus odgovoran za dešavanja na istoku Ukrajine i politiku zvanične Moskve, gdje god da živi.

Niti su Ukrajinci nacisti niti Rusi krvoločni vukovi! Ima Rusa koji su dobrovoljno i sa krvoločnim motivima ušli u rat protiv Ukrajine – a koja vojska takvih nije imala?! Ima Ukrajinaca koji se idolopoklone nacističkim vođama, simbolima i vrijednostima nacizma – a u kojoj državi takvih nema?! Pitanje je broja i procenta učešća takvih u opštoj populaciji jedne nacije.

Ono što me posebno zaintrigiralo jeste svrstavanje civilnih, aktivističkih, ljudskopravaških  organizacija koji djeluju pod pojmom „Antifa“ da na sukob gledaju kroz crno-bijeli vizir gdje je bijelo zapadno a crno istočno. Takve organizacije ne osudiše simbole, tetovaže i obilježja koja su nosili „pro-naci“ odredi u Mariupolju. Nisam imao priliku da čujem javnu osudu od antifašističkih pokreta, organizacija i pojedinaca Zapada fašističku ideju upotrebu nacističkih i fašističkih znakova. Kao što se lako posezalo za pojmom i kvalifikacijom fašizma, tako se lako odstupilo od vrijednosti koje su promovisale nediskriminaciju, prava, dignitet i zaštitu svakog pojedinca bez obzira da li je na Istoku ili Zapadu.

Svijet se vratio nekoliko koraka unazad, ustuknuo je pred Univezlrzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, relativizovao je globalističke vrijednosti i tekovine, relativizovao je toleranciju ili sve zarad tolerancije.

Što bi moj drug Hazim K. Rekao: „Živimo u svijetu svekolike inverzije".

Tako je i rokenrol propao... kada su oni koji su ga voljeli odstupili od njegovih vrijednosti i okrenuli se folku jer se od njega više zarađuje.