Povod za razgovor s Igorom Štiksom
njegova je nova knjiga ‘Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj:
jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država’, plod autorova
dugogodišnjeg bavljenja temama državljanstva i građanstva (nakon što ju
je lani objavio londonski Bloomsbury, ove je godine izašla u izdanju
zaprešićke Frakture). Višestruko nagrađivani književnik, poznat po
romanima ‘Dvorac u Romagni’ i ‘Elijahova stolica’, lani je sa Srećkom Horvatom
sastavio rasprodan zbornik ‘Dobro došli u pustinju postsocijalizma’, a
uskoro izlazi i njegova već nagrađivana drama ‘Brašno u venama’.
Možete li pojasniti svoju tezu da je državljanstvo
kao pravni odnos bilo jedan od ključnih faktora raspada Jugoslavije i
sukoba devedesetih?
Riječ je o tome da države nastaju i nestaju na osnovi
naših ideja o političkim zajednicama kojima pripadamo i tome kako bi one
trebale izgledati. Početkom devedesetih pravno postoje državljanstva
republika u kojima bi svi državljani, odnosno građani (pa i kad su
državljani drugih republika) trebali biti jednaki, dok se gotovo
istodobno širi ideja da naša politička zajednica nije samo republička
nego i, ponajprije, etnonacionalna, odnosno da se solidarnost između
građana ne bi trebala ostvarivati na temelju republičkoga ili širega
federalnog okvira nego na temelju njihove etnonacionalne pripadnosti.
Imamo sukob nečega što pravno postoji i nečega što tek nastaje i što će
značajno izmijeniti dotadašnje republičko državljanstvo u obliku
državljanstva novih država, dok će u tom procesu federalno
državljanstvo, kao što znamo, nestati. Političke elite u Miloševićevoj Srbiji i Tuđmanovoj
Hrvatskoj odigrale su dvoličnu ulogu: kad se radilo o njihovim
republikama, inzistirale su na lojalnosti svih republičkih građana i
teritorijalnom integritetu, a kad je bila riječ o drugim republikama (sa
srpske strane o Hrvatskoj i BiH, s hrvatske o BiH), sugerirale su da
politička zajednica, kroz proces raspada Jugoslavije, mora obuhvatiti
sve pripadnike etničke nacije. Tu vidimo da se, uz sve postojeće faktore
raspada Jugoslavije, pojavljuje i motivacijski faktor svakog pojedinca
koji se u tom trenutku pita gdje je njegova država, tko garantira
njegovu sigurnost i prava te kome duguje lojalnost. Mnogi su se
podijelili upravo po tom principu: neki su birali etničku lojalnost i
ustali ili protiv svojih ili protiv tuđih republika, dok su drugi ostali
lojalni svojim republikama i u slučajevima kad su im one, odnosno
nastajuće države, bile, blago rečeno, više maćehe nego majke.
Etnocentrična država i EU
Tko je danas stranac a tko neprijatelj, kako piše u
naslovu vaše knjige? S obzirom na aktualnu političku situaciju u
Hrvatskoj, bi li mogući odgovor bio ideološki koncept Tomislava
Karamarka, po kojemu je narodni neprijatelj svatko tko priča protiv HDZ-a?
Konkretna situacija u Hrvatskoj vraća nas ponovno
pitanju kako zamišljamo svoju političku zajednicu; tu vidimo sukob ideje
da svi državljani RH trebaju uživati
jednaka prava i da kao takvi ne mogu biti stranci i neprijatelji u
svojoj državi. Država je tu da im garantira sigurnost i prava, a
manjinama i dodatna kulturna i politička prava. No suočavamo se s time
da izrazito jake političke snage ne priznaju ili dovode u pitanje same
temelje na kojima počiva država, kojima suprotstavljaju neku vlastitu
ideju Hrvatske, koja u tom smislu ne bi bila republika i koja bi se
temeljila na etničkom ekskluzivitetu. Jasno je da je Hrvatska i danas
primarno etnocentrična država, što znači da je posvećena probitku i
zaštiti svoje većinske grupe, 90-postotnom stanovništvu koje se
deklarira kao etnički hrvatsko, ali dopušta, naravno, i manjinska prava
unutar ustavnog poretka.
Kakva je na ovim postsocijalističkim prostorima danas (nezahvalna) pozicija državljanina i građanina?
Već u slučaju Hrvatske i Slovenije vidimo određene
razlike. S ulaskom u Europsku uniju hrvatski su državljani postali i
europski građani; zanimljivo je da Hrvatska nije citizenship
prevela kao europsko ‘državljanstvo’ nego kao ‘građanstvo’, uvodeći time
jednu malu, ali vrlo važnu političku razliku – državljanstvo, u toj
interpretaciji, može biti vezano samo uz državu, dok se EU
smatra asocijacijom država unutar koje se mogu prakticirati određeni
oblici građanstva. Bez obzira na to (u slovenskom primjerice ne postoji
jezična mogućnost za takav manevar), europsko državljanstvo
podrazumijeva ono što smo imali i u Jugoslaviji, tj. formalno
dvostupanjsko državljanstvo, dakako s različitim obimom prava. U
primjeru Hrvatske svjedočimo još kompleksnijoj situaciji: imamo
državljane koji ne žive u Hrvatskoj, na primjer više od 500.000 njih je u
BiH, od kojih mnogi participiraju na izborima i utječu na njihove
ishode, ne nalazeći se pritom pod jurisdikcijom RH. Također, imamo mogućnost da bilo koji građanin EU-a
može u Hrvatskoj birati i biti biran na lokalnim i europskim izborima.
Oni nisu naši državljani, ali jesu građani s jasno definiranim pravima.
Dakle proces redefiniranja političke zajednice i dalje je u tijeku.
Sumiramo li sadržaj vaše knjige, mogli bismo
zaključiti da model etnocentrizma koji je vodio dezintegraciji
Jugoslavije ni danas nije napušten, dapače, s dolaskom nove vlasti
ponovno je aktualan?
U Hrvatskoj zasad imamo retorički građanski rat između
onih koji smatraju da treba spasiti republiku kao takvu i onih koji
smatraju da je treba uništiti time što ćete razbijati državne ploče na
ćirilici ili mijenjati Ustav, pa onda i državljanstvo, a sve kako bi i
pravno definirali pitanje pripadanja, stvarajući pritom velik broj
stranaca, onih koji su ‘gosti’ i onih koji bi kao takvi trebali otići.
Konačno, i političkih neprijatelja, što uglavnom podrazumijeva
lijevoliberalni i lijevi spektar društva. Tako danas slušamo različite
varijacije ustaškog mota ‘Ili se pokloni ili se ukloni’. Cilj takve
politike je ostvarenje ne samo etničke nego i političke homogenizacije
putem eliminacije civilnog sektora i opozicije. Drugo, mi nemamo
konsenzus oko toga kako treba izgledati naša politička zajednica, a čini
se, podvlačim, da imamo vrlo suprotstavljene ideje o tome kakvo bi
društvo trebalo biti ili kakav ekonomski sistem želimo. Jasno je da
ekstremno desna opcija, uz etničku i političku isključivost, zastupa i
radikalni kapitalizam. Njoj se vrlo stidljivo suprotstavlja civilni
sektor, kulturna scena i manje ljevičarske organizacije s
antikapitalističkim idejama i zagovaranjem neke vrste socijalizma u 21.
stoljeću. Ono što je u većini država temeljni sukob, to da se politička
zajednica dijeli na one koji su za i one koji su protiv kapitalizma i
traže mu alternativu, kod nas je gurnuto u drugi plan. Ne smijemo
zaboraviti i na dimenziju ne samo formalne nego i materijalne
jednakosti, jer je ona fundamentalna za svaku političku zajednicu.
Kako komentirate huškačko pismo predsjednice države
Kolinde Grabar Kitarović upućeno Miloradu Pupovcu, u kojemu je naglasak
stavila na ‘golemu većinu hrvatskih državljana čije nacionalne osjećaje
vrijeđaju performansi, novinarske ili umjetničke slobode i satira’ onih
koji tobože ne vole svoju zemlju? Što ćemo s tim ‘nenarodnim’ trnom u
predsjedničinu oku?
Predsjednica je već imala ozbiljnih problema s
korištenjem pojmova ‘državljanin’ i ‘građanin’ prilikom svoga
tuđmanovskog obraćanja ‘Hrvatima i Hrvaticama’, koje je i kod nje imalo
etnički, a ne državljanski sadržaj. Kod nje vidimo još jednu veliku
opasnost, kad vrlo jasno izražava ideologiju o kojoj smo govorili: ako
su već u državljanstvo pripušteni oni koji ‘državi hrvatskog naroda’
etnički ne pripadaju, ako su u njemu i oni koji se ne slažu s tom
‘golemom većinom’ za čijeg se trbuhozborca proglašava, onda je takvima
bolje da šute. Nama ostaju čuđenje, skandaliziranje i manji protesti,
nešto što neće zaustaviti i ustavni i politički inženjering kojemu
svjedočimo, a čije bi posljedice mogle biti isključivanje iz građanstva
velikog broja onih koji se s takvom politikom ne slažu, dok će se
pojedinci svojim odlaskom iz zemlje sami isključiti iz takve političke
zajednice. U upravo nastajućem savezu antifašističkog tipa, koji bi
morao spojiti i liberale i ljevičare, treba jasno reći kakvu zajednicu
želimo. Ako će biti kapitalistička, naša politička zajednica neće
opstati kao republika. Ona će reproducirati upravo ovakve fašistoidne
pojave, koje su jedini jamac očuvanja socijalne hijerarhije i duboke
klasne podijeljenosti. S druge strane, desnica je i dalje u
državotvornom procesu, on za nju nije gotov sve dok ova zemlja ne bude u
potpunosti etnički profilirana, a po mogućnosti i teritorijalno
proširena.
Kapitalizam rastače društvo
Platformu antifašističkog tipa možemo možda naći
među nekoliko hiljada kulturnih radnika koji i dalje traže smjenu
revizionističkog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića?
Jedino priznanje koje se Hasanbegoviću
može odati jest to da je vrlo koherentan i konzistentan u svojim
stavovima i da se tek nedavno, ambivalentnom retoričkom osudom ustaškog
režima, donekle udaljio od svojih intimnih stavova; genocidna politika
fašističke manjine za njega je tek, kako je podlo rekao, ‘moralno
posrnuće’ i to cjelokupnoga hrvatskog naroda. On je doveden da radi na
ostvarenju državotvornog projekta jer doista smatra da u javnom prostoru
ne može biti opozicije i da je kultura izvorište ljevičarenja,
neprijatelja poretka kojemu teži, pa je u misiji njegove eliminacije.
Maske ne samo da padaju nego ih neki, poput njega, ni ne nose. No
najveći problem je politički pokret koji ga je izbacio na površinu: u
situaciji smo da gledamo fašističke marševe i postrojavanja u glavnom
gradu, da su na najvišim pozicijama ljudi koji otvoreno prizivaju
Endehaziju i njezine institucije kao svoj ideal. Ipak, njihov ideal nove
Endehazije bio bi, vjerujem, ponešto drugačiji: podrazumijevao bi
etničku homogenizaciju s eventualno većim teritorijem (ako jednom
prođe), uz relativnu snošljivost spram manjinskih ostataka i ne tako
manjinske grupe onih koji drugačije misle, ali ne i u javnom prostoru –
dakle možda može državljanstvo, ali ne i građanstvo. Istodobno, ovakav
katastrofalni kapitalizam, koji je kod nas uvela i sprovodi ta desnica, u
potpunosti rastače društvo. I tu je paradoks: veliko retoričko
domoljublje ide ruku pod ruku s uništenjem vlastite države i društva
kroz kapitalističku transformaciju.
Postaje li politička borba nužnost?
Desnica je transparentna s obzirom na tri stožera na
kojima želi temeljiti svoju vlast: želi održati kapitalistički poredak i
služiti kapitalu koji će financirati političke elite, eliminirati
opoziciju u izbornoj utakmici ali i unutar društva (ondje gdje je još
ima, a to su neprofitni mediji, kultura i sveučilišta) te suzbiti pobunu
policijskim aparatom i tajnim službama. Istodobno, valja militarizirati
društvo kako bi se kroz pojačanu ulogu vojske, koja može i policijski
djelovati, onemogućio širi otpor. Plan je jasan i zahtijeva političku
borbu na koju, moram samokritički reći, dobar dio našega kulturnog,
društvenog i sveučilišnog sektora nije spreman. Ta bi borba bila teška,
ali je jedina koju naša generacija, i radi onih koji iza nas dolaze,
mora voditi. Nužnost političkog angažmana na obrani osnovnih principa na
kojima počiva republika je veća nego ikad ako se uopće jednom želimo
naći u poziciji da se bavimo uređenjem svoje političke zajednice, i to
ne po pitanju etničkog sastava nego po pitanju (ne)jednakosti.
Drugim riječima, ljevici bi trebalo vratiti primat
nad nacionalnim državama? Poslužimo se riječima grčkog ekonomista
Kostasa Lapavicasa koji kaže da je Europa propala i da je ne treba
spašavati te da ljevica mora pronaći način predlaganja progresivnih
ekonomskih i socijalnih politika koje redefiniraju nacionalno.
Republiku Hrvatsku stvorila je ljevica kroz Drugi svjetski rat. Kao
što desnica ima svoj omiljeni primjer u nacifašizmu kako stvari trebaju
izgledati pa se pokušava približiti tom idealu, ako ga ne i u potpunosti
ostvariti, za ljevicu danas mora biti relevantno da antifašistička
borba nije počivala isključivo na tom anti, već i na jasnom odgovoru na pitanje: Što ćemo raditi kada zemlju oslobodimo? U knjizi govorim da je tajna uspjeha Tita
i komunista koji su predvodili taj pokret bila u tome da su kao
manjinska politička snaga odmah dali tri vrlo jasna i drska obećanja:
oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika, rješenje
nacionalnog pitanja i socijalna emancipacija. Pa nisu pozivali radnike i
seljake da ginu zato da bi ponovo živjeli kao nepismeni ljudi u svojim
selima niti da se žrtvuju da bi nakon toga služili kapitalu. Jasno je
kako je socijalna emancipacija bila temeljno obećanje na osnovu kojeg su
dobili rat: napravit ćemo zemlju u kojoj će svatko imati pravo na
zdravstvo, obrazovanje, stanovanje i na osobni razvoj.
Kako vidite scenarij migrantske krize: Europa je
pala na ispitu, a izmjenama zakona o nadzoru državne granice u Hrvatskoj
se omogućuje da vojska čuva granice?
Ideja EU-a zadobila je
tri udarca od kojih će se teško oporaviti. Najprije smo u grčkoj krizi
mogli vidjeli autoritativno nametanje rješenja Ciprasovoj vladi, što je mnoge dubinski razočaralo. Potom, nehumano ponašanje prema izbjeglicama i potpuni nedostatak solidarnosti unutar EU-a.
I konačno, nakon terorističkih napada u Parizu, proces totalne
sekuritizacije najprije Francuske, a onda i ostalih zemalja. Vidjeli smo
Uniju s kojom se doista jako teško identificirati. To nas dovodi do
drugog problema o kojem govori Lapavicas.
To je pozicija koju treba dobro promisliti jer ne mislimo nacionalno
isto u Grčkoj, Škotskoj ili u Hrvatskoj. Europa je gotova, ali i
nacionalna je država gotova. To bi bio moj dodatak Lapavicasu.
Nacionalna država nema suverenitet, Hrvatska je ekonomski slabija od
mnogih korporacija, ona je u krajnjem slučaju svoj suverenitet predala iNATO-u i EU,
i upravo su je te desničarske elite (bez većeg otpora tzv.
socijaldemokrata) orobile od osnovnih resursa reprodukcije društva
ponudivši je globalnoj prostituciji na svjetskom tržištu kao jednu malu i
ne baš pretjerano važnu zemlju. Nacionalna država mora biti
redefinirana i spram globalnog kapitalističkog sistema i spram
raspadajuće odnosno transformirajuće EU
koja će završiti u nekoj vrsti teško shvatljive, višestupanjske
organizacije gdje će se neke države integrirati više, druge prihvatiti
svoj periferni položaj dok će treće ispasti iz igre, a neke nikad neće
biti ni primljene u tu igru. U trenutku kad se borimo protiv fašizacije
događa se redefinicija osnovnih političkih jedinica s kojima smo dosad
računali: poddržavni entiteti, nacionalne države, višenacionalne unije,
transnacionalne asocijacije, globalni akteri. U tom kontekstu neka nas
ne čudi što se pokušava redefinirati i nacionalno, što u stvarnosti
često biva na etnički način: zatvaranjem u plemensko, hijerarhijsko,
nestrpljivim ograđivanjem bodljikavom žicom, militarizacijom i logikom
horde koja se bori protiv drugih hordi za Lebensraum.
Ne krije li se u primanju zahtjeva Bosne i Hercegovine za članstvom u EU
istovremeno i očajnički potez Unije kojim se, uza sve probleme s kojima
je suočena na svim razinama, želi stvoriti slika kako je pristup
europskim integracijama još uvijek snažan? Zlobnici bi rekli: evo BiH
spašava EU od propasti. Kako iz pozicije
vašeg privremenog zavičaja, onog otočkog, jer trenutno živite u
Edinburgu, vidite najavljeni referendum oko ostanka Velike Britanije u EU?
Vratimo se zakratko na Lapavicasa koji iz svoje perspektive ne može u potpunosti razumjeti Škote koji žele ostati u EU
i smatraju da je to za sada bolje rješenje, iako su socijaldemokratski i
lijevo nastrojeni, nego biti isključivo podvrgnut torijevskoj
Engleskoj. U tom smislu je jako teško dati odgovor na pitanje treba li EU rušiti ili spašavati jer će na različitim mjestima ono biti različito shvaćeno. Moj nedavno preminuli prijatelj Aleš Debeljak
jednom je uzviknuo u Hotelu Evropa u Sarajevu: ‘Jebeš zemlju koja Bosne
nema; jebeš Europu koja Bosne nema’. Mislim da je to dobar komentar na
performans predaje aplikacije BiH Uniji, odnosno, kako ste rekli,
pokušaj Bosne da spasi EU kao takvu.
Možda su ovi u Briselu stvarno shvatili da im je dosta nameta i da bez
Bosne nema selameta. Šalu na stranu, moja kritika funkcioniranja
institucije EU ne može se samo tako
suprotstaviti želji nekog bosanskohercegovačkog građanina za stabilnošću
i mogućnošću nesmetanog putovanja i koji spram katastrofalne situacije u
kojoj živi ne vidi EU kao dodatnu
katastrofu već vjerojatno kao mogućnost za barem – mir, ako ništa drugo.
Možda bi državljanstvo na tri stupnja oslabilo etnička trvenja i u
krajnjem slučaju BiH smjestilo u širi okvir u kojemu bi zemlja puno
bolje funkcionirala. Ne budimo stoga cinični prema onima u BiH koji
priželjkuju europsku integraciju, ali svakako ono što se ipak mojim
zemljacima mora reći jest da ih tamo ne čekaju ruže već, dapače, možda
samo mogućnost da se unutar redefiniranog pravnog okvira borimo zajedno.
Izvor Novosti