Lika u rano proljeće 1996. godine. Snijeg se otopio, pa smo uspjeli doći do sela Trnavca u kojem je u toku II svjetskog rata osnovana prva ženska partizanska četa. U četi je bila i Jovanka, kasnije poznata kao Jovanka Budisavljević Broz. Zgodno mi je spomenuti da u takozvanoj slobodarskoj i naročito antifašističkoj Europi, u tom trenutku, nije postojala niti jedna naoružena skupina “macho” tipova muškog roda, osim na teritoriju Jugoslavije okupirane od nacifašista, koja je imala petlju uzeti oružje u ruke i javno se suprotstavila nacizmu i fašizmu. Evo spiska djevojaka i žena koje su imale petlje organizirati se u prvi partizanski ženski odred.
U spomen domu u selu Trnavac našao sam devastiranu unutrašnjost, gdje su boravili, odmarali branitelji tijekom akcije “Oluje”. Iza sebe su ostavili sve što i po cijeloj “oslobođenoj” Hrvatskoj – sreću i veselje, pa i prigodne krevete za “putnike namjernike”. Pronašao sam par metaka bojeve municije i jednu nagaznu protutenkovsku minu za – ne daj bože netko dovoljno težak bude te sreće da je nagazi!Nismo znali ali smo predpostavljali da je moguće da su neki stariji ljudi ostali sakriveni u šumama oko sela u toku akcije “Oluja”, koje smo nalazili I u drugim djelovima Like, jer nisu imali šanse priključiti se izbjegličkim kolonama.
U nekoliko dolazaka u selo obilazili smo njihovo groblje i palili svijeće na nama nepoznate spomenike, pokazujući da nismo dolaziti u pljačku napuštenih kuća kao što je bio poznati “šoping turizam” za brojne Hrvate iz obližnjeg Otočca, Gospića, iz Senja … čak i iz Zagreba su dolazili u “šoping”. Nakon drugog obilaska groblja ukazao nam se Radojica Uzelac raspitujući se koga obilazimo na groblju. Tada smo uspjeli moja ONA, naš Nešo i ja razmjeniti par riječi sa Radojicom i reći mu tko smo. Tada je pozvao svoju Anku, pa su nas pozvali u svoju kuću. Zimu su preživjeli u kući, snijeg je bio visok, nitko nije mogao doći u selo u skrovitoj dolini kroz zametene puteve, a kad se snijeg otopio sklanjali su se u šumu u svoje zemunice sačuvane još iz II rata – zlu ne trebalo, pa im opet zatrebalo 1995! Struje nisu imali, ali su imali masti, drva za loženje, krompira, kupusa… i malo rakije sačuvali su za prve goste!Pitao sam Radojicu kako su provodili duge zimske večeri bez struje, samo on i Anka i njihov ćeno.
Ćeno je bio prepametan, ni av-om se nikad nije oglasio kada su se čudni ljudi kretali okolinom. Nakon nekoliko mjeseci ćamotinje jedva su dočekali prozboriti neku riječ s ljudima… tako su se i raspričali. Možda je i šljiva -rakija pripomogla, barem meni, tako da mi je na nagovor svoje Anke, pokazao što je uradio za dugih post “olujnih” zimskih dana. Bilo mu je malo neugodno, ali na nagovor Anke pokazao mi je u drugoj prostoriji što je uradio.
Pitam ga zašto je napravio dva mrtvačka sanduka i baš ih lijepo “opajcovao”, čini mi se ariš lazurom za zaštitu drveta? Veli, donio nam sin koji živi u Sloveniji za kapce na prozorima još prije “Oluje”, pa da ne propadne napravio sam sanduke za sebe za moju Anku, ako nas nađu… Pitam kada ste se zadnji put čuli sa sinom. Prije “Oluje”, reče.
Mi imali neku kantu od mobilnog telefona, a u toj dolini nidje signala. Ide ONA okolo s tom kantom i traži signal kojeg nema. Velim, ništa za sada, vratiti ćemo se sutra sa “slastičarima”, “sladoledarima”, tako smo naime zvali međunarodne snage za “uspostavu mira, sreće i tolerancije”, oni imaju u autima antene i uređaje za komunikaciju koju mi nemamo.
SjećaTako i bi, dođoše sladoledari sa svojim djipovima, antenama, telofonima. Kada su uspjeli Anka i Radojica pozvati sina, Radojici se presjeklo grlo, glasa nema… niti aaa nije uspio izgovoriti, sreća tu je bila majka, sabrana i hrabra, a i ćeno se oglasio sretan.