I obično kada se tako i reaguje, taxista mora da ispunjava želje mušterija. Jer mušterija je uvijek u pravu. Muzika se mijenja, a šta taksista misli u sebi prilikom promjene stanice, to samo on zna.
Sagledavajući stvari na taj način, postavite sebi pitanje, da li se taxista koji vas vozi ikada zapitao da li muzika u taksiju uopšte treba biti upaljena kada mušterija ulazi u njegov auto? Razumljivo je da je taxi mjesto gdje taxista provodi najviše vremena, drugim riječima rečeno, to je njegovo radno mjesto i njemu je svakako dopušteno da u pauzama između vožnje sebi upotpuni vrijeme. Onog trenutka kada mušterija uđe u taxi, taksista bi trebao da ugasi muziku. Pitate se zašto? Puštanjem muzike mušteriji koju taksista voli (a što ne znači da će se i mušteriji ta muzika svidjeti, jer to je jako upitna stvar) direktno znači nametanje stava taksiste i primoravanje mušerije da radi stvari koje ne želi. Pa da za te stvari još i plaća cijenu usluge vožnje. U ovom slučaju, da sluša muziku koju ne želi.
Ovakvo viđenje mušterija koja svoj stav zasnivaju na moralnim normama, svakako nije isto sa viđenjima pojedinim državnim sistemima zemalja zapadne Evrope. Oni su naravno, kao i u svemu, otišli dalje i zanemarili činjenicu da je puštanje muzike u taksiju nametanje stava taksiste, već je osnov od koga su pošli autorska prava i njihovo kršenje. Suština pitanja je ipak ista. Da li u taksiju treba da svira muzika kada se u njemu nalazi mušterija?
Finski Vrhovni Sud je 2001. godine donio odluku kojom se određuje da taksisti moraju platiti honorar na autorska prava u iznosu 22 EURA u slučaju kada u njihovom autu svira muzika dok se mušterija nalazi u taksiju.
Sve je krenulo još davne 1998. godine, kada je niži sud u Finskoj donio presudu kojom je naloženo da helsinški taksista Lauri Luotonen plati finskom Udruženju za zaštitu autorskih prava «TEOSTO» sumu od 40 euro godišnje zbog puštanja muzike u svom taksiju. Malo po malo predmet je došao na Vrhovni sud. Svoju odluku sud je zasnovao na stanovištu da se puštanje muzike u taksiju tretira kao javno. Ovakva odluka našla je svoje polazište u Finskom zakonu o autorskim pravima po kome se puštanje muzike, pa čak i maloj grupi ljudi, smatra javnim izvođenjem, ako se takva akcija može direktno povezati sa zarađivanjem novca. Zbog ovakve odluke finski taksisti izbjegavaju puštanje muzike «na svom radnom mjestu».
Analogno ovoj odluci, postavlja se pitanje da li se muzika treba puštati na bilo kom javnom mjestu koje je povezano sa zaradom, kao što su restorani, kafići, gledanje TV na javnom mjestu ili u hotelu…..??? Svakako bilo bi besmisleno o tome razmišljati, pa čak potegnuti pravni osnov navedene problematike, ali ulazeći dublje u problem činjenica je da puštenjem radija na javnim mjestima, vlasnici lokala, restorana svojim potrošačima nude besplatnu zabavu, a da za to ne plaćaju korištenje autorskih prava. Po nekom nepisanom pravilu, na takvim mjestima bi se trebala puštati muzika sa nosača zvuka u koju je uračunata cijena poreza i svih ostalih dadžbina. No ko to još radi. Pa piraterija cvjeta na sve strane. Barem u Bosni i Hercegovini.
Finski Vrhovni sud nije razmatrao situaciju da li je taksistima dozvoljeno da pjevuše ili zvižduću dok voze mušteriju.