U svojoj vjeri smo čvrsti da čvršći ne možemo biti i u nadanju snažni. Ali iskreno govoreći ima tu i jedna mana, a to je da smo pomalo nestrpljivi. Ponekada u iščekivanju čuda koje treba da se desi znamo zastraniti pa polomimo pokoji spomenik kulture ili pustimo krv da nam zalijeva pašnjake – ali to je opravdano jer današnjica nije opravdala očekivanja naših predaka slavnih zbog čega imamo mišljenje da ako se ne bijemo nismo od nikakve koristi.
Vrline od predaka naslijeđene i maniri rođenjem usađeni nas tjeraju na spremnost za rad, disciplinu i odricanje. Plodnu zemlju koju naslijedismo od đedova svojih omogućavaju nam da možemo posijati nešto sjemena žita i živjeti od svoga rada. Seljački kazano nismo ni mi repa bez korijena i neizlječiva sirotinja.
Naši prinosi nas drže u ubjeđenju da smo kadri sami sebe i bez ičije pomoći izdržavati. Domaće žito nam daje potsticaj da bez ulaganja stranog kapitala u domaće tržište ostanemo stameni u izgradnji naše društveno-političke zajednice.
Mi imamo i želje i snage da se odupremo gobalnoj ekonomiji koja jede malene narode i narodnosti. Pomoću svoga rada i domaćih prinosa mi vjekovima uspjevamo da odagnamo krizu i prebolimo gladne godine, te da očuvamo integritet i suverenitet naše otadžbine. Nekada kao kmetovi a danas kao moderni radnici mi smo uspjeli očuvati svoje postojanje u okvirima globalnoga društva.
Najveći kapital koji se zamisliti može je kada u vlasništvu imaš komad livade. E onda si na konju i to onom letećem – pegazu. Sa samo jednim posađenim krompirom ili desetak ubodenih pritki na kojima vise svakojake mahunaste biljke postaješ bitan faktor domaće ekonomije. Komad voća i povrća posađeno rukom slobodnog seljaštva automatski postaje zlatno zrno hranidbenog lanca našega građanstva. Svaki pokret motike država perom prati, a svako zrno graha u statistiku tura, glavu kupusa odmjerava po glavi stanovnika, šećernu trsku po glavi šećernih bolesnika i ne može se desiti da se višak neprimjećeno izmigolji i pripadne onom koji ni prstom mrdnuo nije.
Ko ne radi strahuje od gladi a ko radi ne čini proljeće, to je filosofija domaće mikro i makro ekonomije. Zato naš poljoprivrednik živi kao bubreg u loju. Ne razmišlja o ničemu jer zašto da misli kada država taj posao savjesno obavlja umjesto njega. Nabavlja mu najkvalitetnije sjeme i jeftino đubrivo, obezbjeđuje tehnička sredstva za rad i prvoklasne stručnjake tehnologe. Kada je organizacija na nivou seljakovo je samo da ore i ne brine mnogo. Kopaj, brate, i uživaj – kaže država seljaku jer on je sa njom na Ti.
Poslije napornoga rada njegovo je da ode kući popije čašicu rakije, očijuka pokoju sa komšijom, pogleda špansku sapunicu, pojede zalogaj čorbe, izmasira svoju snajku prije spavanja – eto o čemu seljak treba da brine. Pa zar to nije san svakog internacionalnog i unutarnacionalnog seljaka, braćo slatka!
Jeste da je u govnima do guše ali to je zbog toga što je naša zemlja bogata prirodnim đubradima. Kod nas se, naime, đubrad rađaju. Još dok je u jaslicama, čim zakmeči, u nas se zna da li će beba biti seljak, radnik ili đubre.
Zemljoradnik mora da trpi smrad đubreta jer od đubreta zavisi kakvi će prinosi biti naredne godine i koliko će se kretati cijena poljoprivrednih proizvoda. Cijena rada ga ne treba zanimati jer se zna koliko kome sljeduje. Seljakovo je svako stoto žižljivo zrno, ali on se ne buni, jer je naučio da se izbori sa žižcima a uz to je i veliki patriota. Nije njemu mrsko da ždere žižak ako to u korist otadžbine čini. Što je državna kasa punija njemu je san mirniji. Zna seljak da sa đubretom treba fino i pažljivo kako bi učinak đubreta bio što efikasniji jer budućnost ove zemlje je u rukama đubreta.
Đubrivo našu zemlju vodi naprijed u progres i mi đubretu moramo vjerovati! Jedan od bitnih faktora za povećanje godišnjih prinosa jesu staklene bašte, takozvani staklenici,koji u tradiciji uzgoja pojedinih domaćih poljoprivrednih kultura imaju značajno mjesto. Najkvalitetniji poljoprivredni proizvodi upravo jesu izdanak naših staklenika.
Kao što povrće i voće moramo držati u staklenicima kako bi uslov života biljke prilagodili njihovim potrebama za toplotom, svjetlošću, vlagom i slično, isto tako i naša đubrad ima specifične potrebe. Zato smo dužni da svom đubretu udovoljimo i da ga smjestimo na mjesto koje mu i pripada, a mjesto na kojem đubrivo obitava mora da bude toplo, svijetlo, bez mnogo vlage, prozračno, komforno i s erkondišnom. Da bi se takvi uslovi stekli ono mora da bude u staklu, po mogućnosti neprobojnom – da ne širi smrada!
Zato smo mi svoje đubre uselili u najkomforniji staklenik i to etažni na čak 17 spratova. Pa da se ne kaže kako mi o đubretu ne vodimo računa. Kad već seljak crnčiti mora neka se bar, s Božjom pomoći, đubre baškari.