Kako sam, hvala na pitanju, persona non grata, lice s crnih televizijskih lista i potjernica, ili u najboljem slučaju – nitko, a pomalo i ništa, za Kulturni i Informativni program ove javne ustanove, pa me već desetak godina nije ni zvalo ili spominjalo osim kad bi me trebalo pošteno izvrijeđati, pozivima sa spomenutih telefonskih brojeva nisam se ni nadao. Sve do zimus.
Upravo su me bile skolile neke čudne utvare iz vile Arko, nekoliko desetaka njih, potvorivši me, ni manje ni više, nego za suradnju sa slugama okupatora u Drugome svjetskom ratu. Okej, mislio sam, dogodi se i to čovjeku, Pinokija spopadne crvotočina, Cesarca strijeljaju kolege, Tuđmanu izmakne Nobel, pa hajde, moram i ja ponekad ugaziti u govno.
Ali onda, jednog popodneva, zazvoni telefon. Hrvatska televizija. Glas s one strane predstavi se, vrlo ljubazno, kao Ana Glavan. “Biste li nam”, pita ona, “za treći dnevnik prokomentirali vašu afericu?” Rekoh: “ne bih, jer vaš interes doživljavam kao nastavak hajke”. Nakon toga sam spustio slušalicu, pomalo već i zabrinut, jer čovjek ima itekakvog razloga za zabrinutost kada mu životne okolnosti i neprilike vlaškovuličanci formatiraju u deminutiv. Aferica, dakle, je l’ te? Jedna sasma hrvatska, pa još i književna aferica, u kojoj je upravo sudjelovalo pola – i to mahom lijevo pola – književnoga Zagreba, uključujući i skribente čijim sam se stvaralačkim talentićima javno divio, kao kakva stara razdrndana frajla, prostodušno i ponizno.
Iste večeri, u trećemu dnevniku, što ga je vodila jedna ženska koja je u međuvremenu otišla s Hrvatske televizije, pa joj ne bih imena spominjao, u prilogu u kojem sam pred nekoliko milijuna potencijalnih gledatelja, sve uz svjedočenja potresene intelektualne nejači, optužen za kolaboraciju s ratnim zločincima iz Drugoga svjetskog rata, pokazane su moje slike, i glas kojim putem telefona govorim: “Ne bih, ja vaš interes doživljavam kao nastavak hajke”. Dakle, čisto razbojnički, u udbaškome duhu, riječi kojima sam pokušao da odbijem dati izjavu, emitirane su kao izjava. Time je kod gledateljstva stvoren dodatni dojam o meni i mojoj “aferici”. Naime, tako se televizijski isljeđuju samo silovatelji, ubojice, zločinci… Nazove ih se, pa se onda u eter pusti njihov glas, premda je za Informativni i svaki drugi program savršeno irelevantno ono što su izgovorili.
Te večeri bilo mi je tako žao što osobu koja se predstavila kao Ana Glavan, i koja je i bila Ana Glavan, novinarka Hrvatske televizije, nisam poslao tamo gdje joj je tog časa bilo mjesto. I što joj nisam uputio nekoliko vrlo slikovitih spolno-seksualnih invektiva po kojima je naš jezik znamenit među drugim jezicima. Jer tada, siguran sam, moje riječi ne bi bile emitirane u programu ove javne ustanove.
Eto, to vam je, gospodo draga, i gledatelji, vaša Hrvatska televizija. Nu, točnije rečeno: njezin Informativni program, a o kulturi da i ne govorimo. Lijepo bi bilo kada bi me nova vlast lišila potrebe da manijaka, vjerojatnije manijakinju, koja me sljedeći put s tih brojeva nazove, ispsujem do koštane srži, ali ja vam baš i ne vjerujem da će se to dogoditi. Naprimjer i zato što je glas protiv te televizije, i to u dva navrata, kao intelektualka i kao predsjednica PEN centra, digla Nadežda Čačinović. Pobunila se, je li tako, zbog uredničke degradacije Zorana Šprajca. I to, gle čuda, nakon što je s HTV-a najavljeno ukidanje emisije “Peti dan”, u kojoj je gospođa Čačinović honorarno surađivala. Oprostite na indiskreciji, ali što bi se dogodilo da je ukinuta neka druga emisija, a ne “Peti dan”? Nešto mi govori da bi tada za predsjednicu PEN-a, lično i funkcionalno, sve ovo bila samo privatna aferica Zorana Šprajca.
Tekst preuzet sa www.jergovic.com