Mnogi rusku invaziju na Ukrajinu opisuju kao početak novog hladnog
rata, nalik starom po akterima i ideologiji. „U borbi između demokratije
i autokratije, između suvereniteta i gubitka samostalnosti na kraju će
pobediti sloboda“, istakao
je predsednik Bajden u televizijskom obraćanju na dan kada su ruski
tenkovi ušli u Ukrajinu. Ali mada se Rusija i zapad ne slažu u mnogim
principijelnim pitanjima, ovo nije repriza Hladnog rata. Ovo je
geopolitički 21-ovekovni sukob za postizanje globalne prednosti. Ako ima
mesta poređenju, ovaj trenutak je sličniji prilikama u Evropi pre Prvog
nego nakon Drugog svetskog rata.
Geopolitika – nemilosrdna borba za kontrolu nad zemljama, lukama,
gradovima, rudnicima, prugama, naftnim poljima i drugim izvorima
materijalne i vojne moći – vekovima je upravljala ponašanjem glavnih
sila. Primeri su Gibraltar, Perl Harbur, rudnici dijamanata u Africi,
naftna polja na Bliskom istoku. Ambiciozne svetske sile, od Rimskog
carstva pa nadalje, uvek su kretale od pretpostavke da će preuzimanje
kontrole nad što je više mesta moguće – silom, ako je potrebno – biti
najsigurniji put do slave.
Za vreme Hladnog rata, u vladajućim krugovima se smatralo
nepristojnim da se iznose tako neskriveno utilitarni motivi. Umesto
toga, obe strane su fabrikovale uzvišena ideološka objašnjenja za svoje
žestoko rivalstvo. Doduše, čak i tada su najčešće prevladavali
geopolitički faktori. Na primer, Trumanova doktrina, taj rani primer
hladnoratovske ideološke okrutnosti, smišljena
je da opravda pokušaje Vašingtona da odbije sovjetske napade na Bliskom
istoku, u to vreme glavnom izvoru nafte za Evropu (i prihoda za
američke naftne kompanije).
Danas visoki zvaničnici još uvek koriste ideologiju da opravdaju
predatorske vojne postupke, ali postaje sve teže prikriti geopolitičke
namere u međunarodnim odnosima. Ruski napad na Ukrajinu najsuroviji je i
najočigledniji primer, ali teško da je jedini. Već godinama Vašington
teži da parira kineskom usponu jačanjem američke vojne moći u zapadnom
Pacifiku, čime je izazvao niz kontramera Pekinga. Druge velike sile,
uključujući Indiju i Tursku, takođe teže da prošire svoj geopolitički
domašaj. Ne iznenađuje stoga da će rizik od rata na globalnoj šahovskoj
tabli verovatno rasti, što znači da razumevanje savremene geopolitike
postaje sve važnije. Počnimo od Rusije i njene težnje za vojnom premoći.
Borba za prevlast na evropskom bojnom polju
Vladimir Putin invaziju pravda ideološkim razlozima tvrdeći da je
Ukrajina veštačka država nepravedno odvojena od Rusije. Takođe kleveće
ukrajinsku vladu da je puna neonacista koji žele da revidiraju
sovjetsku pobedu u Drugom svetskom ratu. Ovi faktori su poslužili kao
opravdanje za pripremu napada na Ukrajinu. Ipak, treba ih razumeti i kao
akumulaciju uvreda u sklopu složenih geopolitičkih računica.
Iz Putinove perspektive, ukrajinski konflikt potiče iz godina
neposredno posle Hladnog rata, kada se Nato, koristeći rusku slabost,
uporno širio na istok. Mađarska, Poljska i Češka, tri države iz
nekadašnjeg sovjetskog bloka, inkorporirane
su u savez 1999. da bi mu se 2004. priključile Bugarska, Rumunija i
Slovačka, zajedno sa 3 bivše sovjetske republike (Estonija, Letonija i
Litvanija). Za Nato je to vrtoglavo širenje pomerilo prvu liniju odbrane
još dalje od industrijskih centara duž atlantske i mediteranske obale.
Za to vreme, ruska linija fronta se povukla stotinama kilometara na
istok, izlažući centar Rusije većem riziku i generišući duboku nervozu
među zvaničnicima u Moskvi, koji su to doživeli kao opkoljavanje
neprijateljskih sila.
„Mislim da je očigledno da širenje Nato saveza nema nikakve veze sa modernizacijom niti sa zaštitom evropske bezbednosti“, obznanio
je Putin na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti 2007. „Naprotiv, to
je ozbiljna provokacija koja snižava stepen uzajamnog poverenja. Mi
imamo pravo da pitamo: protiv koga je ta ekspanzija usmerena?“
Nato je međutim odlučio da 2008. ponudi
članstvo Gruziji i Ukrajini, bivšim sovjetskim republikama, što je do
kraja potpalilo bezbednosnu anksioznost Moskve. Konačno, Ukrajina ima
hiljadu kilometara dugu granicu sa Rusijom, i to naspram njenog
industrijskog centra. Ako bi Ukrajina ušla u Nato savez, strahovali su
ruski stratezi, zapad bi mogao da rasporedi moćno oružje, uključujući
balističke rakete, tik uz rusku granicu.
„Zapad ispituje teritoriju Ukrajine kao buduće bojno polje sukoba sa Rusijom“, objavio
je Putin u žestokom govoru 21. februara, par dana pre nego što su ruski
tenkovi prešli ukrajinsku granicu. „Ako bi Ukrajina ušla u Nato, to bi
bila direktna pretnja bezbednosti Rusije.“
Za Putina i vrh njegovih bezbednosnih struktura, invazija je primarno
namenjena da spreči takvu buduću mogućnost, dok pomera ruske linije
fronta dalje od svog ranjivog centra i ujedno širi svoju stratešku
prednost u evropskom ringu. Pokazalo se da su izgleda potcenili snagu
trupa koje su ih tamo dočekale – uključujući odlučnost Ukrajinaca da
oteraju rusku vojsku i jedinstvo zapada u nametanju oštrih ekonomskih
sankcija – i moguće je da će iz ove bitke Rusija izaći u lošijem
položaju. Ali svaki geopolitički pohod takvih razmera povlači za sobom
drakonske rizike.
Makinder, Mejan i američka strategija
I Vašington se tokom proteklih stotinu i nešto godina vodio surovim
geopolitičkim faktorima i, kao i Rusija, često se u tome suočavao sa
otporom. Kao velika trgovačka nacija koja bitno zavisi od pristupa
stranim tržištima i sirovinama, SAD su dugo težile kontroli globalno
strateških ostrva, uključujući Kubu, Haiti i Filipine, i po potrebi
pribegavale sili da tu kontrolu obezbede. Taj poduhvat traje do danas,
kada Bajdenova administracija teži da sačuva ili proširi američki
pristup bazama na Okinavi, u Singapuru i Australiji.
Američki stratezi su pritom izloženi uticaju dve glavne struje
geopolitičkog mišljenja. Po jednoj, koja se oslanja na engleskog
geografa ser Halfordsa Makindera (1861-1947), združeni evroazijski
kontinent poseduje tako veliki udeo u globalnom bogatstvu, resursima i
stanovništvu, da bi svaka država koja kontroliše taj prostor praktično
kontrolisala čitav svet. Iz toga sledi argument
da „ostrvske države“ kao Velika Britanija i u izvesnom smislu
Sjedinjene Države, moraju da održavaju značajno prisustvo na marginama
Evroazije i po potrebi intervenišu da spreče bilo koju pojedinačnu
evroazijsku silu da preuzme kontrolu nad ostalima.
S druge strane, američki pomorski oficir Alfred Tajer Mejan
(1840-1914) smatrao je da je u svetu koji se globalizuje, gde je pristup
međunarodnoj trgovini od suštinskog značaja za opstanak nacije,
„kontrola mora“ čak važnija od kontrole margina Evroazije. Mejan je
služio kao predsednik Pomorskog ratnog koledža u Njuportu na Rod ajlendu
od 1886. to 1893. i pomno proučavao britansku pomorsku istoriju.
Zaključio je da, kao i Britanija, SAD treba da imaju moćnu mornaricu i
niz prekomorskih baza kako bi ostvarile status nadmoćne globalne
trgovačke sile.
Od 1900. SAD primenjuju obe geopolitičke strategije, mada na
suprotnim stranama Evroazije. U odnosu na Evropu, SAD su uglavnom
usvojile Makinderov pristup. Tokom Prvog svetskog rata, uprkos raširenim
sumnjama kod kuće, predsednik Vudro Vilson je popustio pred
anglo-francuskim argumentima za intervenciju, naime da bi pobeda Nemačke
vodila u svetsku dominaciju jedne sile što bi bila pretnja vitalnim
američkim interesima. Ista linija rezonovanja vodila je predsednika
Frenklina Ruzvelta da podrži ulazak SAD u Drugi svetski rat u Evropi, a
njegove naslednike da tamo rasporede značajan broj trupa kako bi
sprečili Sovjetski Savez (danas Rusiju) da preuzme dominaciju nad
kontinentom. To je, zapravo, suštinski razlog postojanja Nato saveza.
U azijsko-pacifičkoj zoni, međutim, Sjedinjene Države su se uglavnom
držale Mejanovog pristupa, gde su težile da uspostave kontrolu nad
ostrvskim vojnim bazama
i održavaju najmoćniju pomorsku silu u regionu. Kada bi, međutim, SAD
ušle u rat na azijskom kopnu, kao što je to bio slučaj u Koreji i
Vijetnamu, usledila bi propast i potpuni poraz. Stoga se geopolitička
strategija Vašingtona u naše vreme fokusirala na održavanje ostrvskih vojnih baza širom regiona i očuvanje svoje vojne pomorske nadmoći.
Takmičenje velikih sila u 21. veku
Mnogi stratezi u Vašingtonu su u 21. veku shvatali globalni rat
protiv terorizma posle 11. septembra, sa skupim i uzaludnim invazijama
na Avganistan i Irak, kao bolno i pogrešno skretanje fokusa na globalnu
geopolitiku. Rastao je strah da to Kini i Rusiji pruža
mogućnost da ostvaruju sopstvene geopolitičke ambicije, dok se SAD bave
borbom protiv terorizma. Do 2018, američko vojno rukovodstvo izgubilo
je strpljenje za beskrajni rat protiv terorizma i proglasilo novu
stratešku doktrinu „nadmetanja velikih sila“ – savršen eufemizam za
geopolitiku.
„U novoj eri suparništva velikih sila, naša borbena prednost nad strateškim konkurentima dovedena je u pitanje“, objasnio
je ministar odbrane Mark Esper 2019. Dok Pentagon postepeno okončava
globalni rat protiv terorizma, primetio je Esper, „mi nastojimo da
preraspodelimo svoje trupe i opremu u prioritetne oblasti što bi nam
omogućilo bolju poziciju za nadmetanje sa Kinom i Rusijom“.
To bi, kako je objasnio, zahtevalo usaglašenu akciju na dva fronta: u
Evropi protiv sve samouverenije, dobro naoružane Rusije i u Aziji
protiv sve moćnije Kine. Esper je za Aziju tražio da se ubrza
nagomilavanje vazdušnih i pomorskih trupa, uz jačanje vojne saradnje sa
Australijom, Japanom, Južnom Korejom i – Indijom.
Posle američkog poraza u avganistanskom ratu, Bajdenova
administracija je prihvatila ovakvu perspektivu smatrajući Kinu, a ne
Rusiju, najvećom pretnjom za američke geopolitičke interese – bar do
aktuelne krize u Ukrajini. Zbog svog rastućeg bogatstva, proširenih
tehnoloških kapaciteta i vojske koja se stalno unapređuje, samo se Kina
smatrala sposobnom da ospori američku dominaciju na geopolitičkom planu.
„Naročito Kina ubrzano postaje samouverena“, navodi
Bela kuća u svojim Privremenim strateškim smernicama za nacionalnu
bezbednost iz marta 2021. „Ona je jedini konkurent potencijalno sposoban
da u kombinaciji svoje ekonomske, diplomatske, vojne i tehnološke moći
uputi trajni izazov stabilnom i otvorenom međunarodnom sistemu.“
Da bi pružila smernice sa visokog nivoa za „sveopštu“ borbu u
suprotstavljanju Kini, Bela kuća je početkom februara izdala novu
„Indo-pacifičku strategiju“,
u vreme kada je Rusija mobilisala svoje snage duž ukrajinskih granica. U
ovoj strategiji Indo-Pacifik se opisuje kao pravi epicentar svetske
ekonomske aktivnosti i zahtevaju se udruženi napori za jačanje
strateškog položaja Amerike te – da upotrebim izraz
iz drugog doba – obuzdavanja uspona Kine. U maniru klasičnog
geopolitičkog mišljenja, u ovoj strategiji se navodi: „Naš cilj nije da
promenimo [Kinu], već da oblikujemo strateško okruženje u kojem ona
deluje i tako izgradimo ravnotežu uticaja u svetu koja je maksimalno
povoljna za Sjedinjene Države, naše saveznike i partnere.“
Za realizaciju ovog plana, Bajdenov tim za nacionalnu bezbednost
smatra da su ključna ostrva i morski prolazi vitalni za strategiju
obuzdavanja Kine. Visoki zvaničnici tog tima ističu značaj odbrane
„prvog lanca ostrva“ koji obuhvata Japan i Filipine i deli Kinu od
otvorenog Pacifika. U sredini tog lanca je, naravno, Tajvan koji Kina
smatra svojim, a koji se sada u Vašingtonu (u tipično mejanovskom
maniru) smatra esencijalnim za američku bezbednost.
U tom kontekstu treba razumeti i decembarsko izlaganje
pomoćnika ministra odbrane za indo-pacifičke poslove Ilaja Ratnera na
odboru za spoljne poslove u Senatu: „Počeo bih napomenom o značaju
bezbednosti Tajvana za Sjedinjene Države. Kao što znate, Tajvan se
nalazi na kritičnoj tački u prvom lancu ostrva, kao čvorište u mreži
američkih saveznika i partnera ključno za bezbednost regiona i odbranu
vitalnih interesa SAD u Indo-Pacifiku.“
Međutim, za Peking su pokušaji ometanja kineskog uspona i ponovnog
preuzimanja Tajvana neprihvatljivi. Kineski lideri su više puta isticali
da bi američko mešanje moglo da pređe „crvenu liniju“ i izazove rat.
„Pitanje Tajvana je najveće bure baruta u odnosima Kine i Sjedinjenih
Država“, nedavno je rekao
Ćin Gang, kineski ambasador u SAD. „Ako tajvanske vlasti, ohrabrene od
strane SAD, nastave putem nezavisnosti, to bi najverovatnije uvelo Kinu i
Sjedinjene Države, dve velike zemlje, u vojni sukob.“
Dok kineski ratni avioni redovno narušavaju vazdušni prostor Tajvana,
a američki ratni brodovi patroliraju Tajvanskim moreuzom, mnogi
posmatrači su očekivali
da će Tajvan, a ne Ukrajina, biti lokacija prvog krupnog vojnog okršaja
kao posledice takmičenja velikih sila našeg doba. Sada se javljaju
zlokobne slutnje da bi izostanak efikasnog odgovora na rusku agresiju u Ukrajini mogao navesti kineske lidere da pokrenu invaziju na Tajvan.
Ostala žarišta
Ukrajina i Tajvan danas naravno nisu jedina sporna polja na globalnoj
šahovskoj tabli. Kako takmičenje velikih sila dobija na zamahu, ukazuju
se i druga potencijalna žarišta usled njihove strateške lokacije i
pristupa vitalnim sirovinama. Među njima su:
Baltičko more – zapljuskuje 3 države (bivše republike
Sovjetskog Saveza), Estoniju, Letoniju i Litvaniju, koje su članice Nato
saveza. Vladimir Putin bi ih najradije vratio pod neki oblik ruske
hegemonije.
Južno kinesko more – između granica Kine, Bruneja, Indonezije, Malezije, Filipina i Vijetnama. Kina polaže
pravo na gotovo čitavu pomorsku oblast i ostrva, dok je silom
sprečavala druge kandidate da tu ostvare svoja prava. Za vreme i Trampa i
Bajdena, SAD su obećale pomoć u njihovoj odbrani od kineskog „maltretiranja“.
Istočno kinesko more – na nenaseljena ostrva u ovom moru pravo polažu i Kina i Japan. Obe zemlje slale
su borbene avione i brodove u tu zonu kako bi istakle svoje interese.
Krajem prošle godine, državni sekretar SAD Antoni Blinken uveravao
je japanskog ministra spoljnih poslova da Vašington priznaje japansko
pravo na ostrva i da će podržati njihove snage u slučaju napada Kine.
Granica Indije i Kine – poprište povremenih vojnih sukoba dve zemlje. SAD su naklonjene Indiji sa kojom razvijaju bliske vojne veze.
Arktik – područje na koje delimična prava polažu Kanada, Grenland, Norveška, Rusija i Sjedinjene Države, za koje se veruje
da poseduje ogromne rezerve nafte, prirodnog gasa i minerala, raštrkane
po oblastima koje dve ili više od ovih zemalja smatraju svojima. Rusija
ga takođe koristi kao sklonište za svoje nuklearne podmornice, dok je za Kinu to potencijalna trgovinska ruta između Azije i Evrope.
Na svakom od ovih žarišta poslednjih godina su izbijali manji sukobi
ili incidenti, a njihova učestalost raste. Na njih treba obratiti
pažnju, jer će se nakon ruske invazije na Ukrajinu tenzije povećavati na
globalnom nivou. Istorija nam govori da globalna geopolitika retko ima
miran rasplet. S obzirom na okolnosti, moglo bi se pokazati da bi novi
hladni rat – sa trupama koje se uglavnom ne angažuju – bio bolji ishod,
što je samo po sebi već prilično deprimirajuća pomisao.
Michael Klare, TomDispatch, 06.03.2022.
Prevela Milica Jovanović