Sretno i bezbrižno djetinjstvo je nešto što svaki roditelj priželjkuje za svoje dijete. Moje dijete odrasta u Sarajevu uz dva roditelja koji dolaze iz ražličitih gradova, religija i kultura, pa čak i sa različitih kontinenata. Divan spoj hrišćanstva i islama, jugoistočne Evrope i Afrike. Što bi rekli naši ljudi, “miješani brak”. Odlična podloga za mnoge nesuglasice, kako na domaćem terenu, tj. u našem domaćinstvu, a i šire, u našem netolerantnom društvu.
Nekad ti se čini da ljudi na ulici, u banci, prodavnici, bilo gdje i bilo kada, samo vrebaju priliku da ti pljusnu neku sočnu uvredu u lice, neki dobar verbalni šamar. Ako vide da si šokiran i povrijeđen, tim više trijumfuju. Odakle potiče tolika toksičnost? Ljudi se pozivaju na rat. Kao, prošli smo toliko toga da je sasvim legitimno hodati 30 godina nakon rata i glumiti otrovnu gljivu, zauzimajući napadački stav. Otvorena diskriminacija svega i svakoga smatra se “stavom” i “gnjevom pravednika”.
U takvoj atmosferi zanosim se da mogu da odgajam dijete u duhu pacifizma. Gledam svoja posla i ne dajem komentare. Politiku zaobilazim u širokom luku. Ista priča 30 godina. Mentalno nasilje nad građanima. Kao da nismo zaslužili niti jednu lijepu informaciju, niti jedan sunčan dan. Grobnice, masakri, silovanja, to je svakodnevni vokabular koji se toliko banalizuje i dio je svakog dana jednog čovjeka sa ovih prostora. Suprug i ja ne razgovaramo o tim stvarima. Nekako, sentimentalno saosjećamo više sa tom nekom “svojom stranom”. Ali, pitam se, koja je to moja strana?
Dijete kreće u 5. razred. Od 13 predmeta, jedan se zove Društvo. Zvuči kao dobar predmet. Potreban djeci. Koristan, društveno poželjan i poučan. Pregledala sam udžbenik. Prilično suhoparno, ali eto. Jednom mjesečno djeca imaju online nastavu. Zatekla sam se u kuhinji. Kao i svaka radoznala mama, htjela sam da čujem kako se moje dijete snalazi na nastavi. Da li je aktivno, da li se lijepo izražava.
Čas traje 45 minuta… Danas ćemo upoznati glavni grad naše domovine i kantone FBiH, molim Vas pridružite se pozivu… aprila 1992. godine, tadašnja Evropska zajednica priznala je Republiku Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu…počinje najgora agresija…opsada Sarajeva…
Napadač je rušio sve što mu se našlo na nišanu – od obdaništa, porodilišta, škola i biblioteka, preko bolnica i vjerskih objekata, do stambenih zgrada, javnih ustanova… Tokom skoro četiri godine opsade…opsade…opsade…agresije…agresije…
Podgrijavala sam nešto u kuhinji i tava mi ispade na pod.
Djeca se žustro uključuju…mamac je postavljen… “Znam ja nastavnice, mogu li ja? Mogu li ja, molim vas, nastavnice? Imam knjigu o tome. Srbi su ubijali djecu. Srbi su snajperisti. Oni su agresori!”
Ne…ne…ne… ostavite me već jednom na miru. Prestanite više da me zlostavljate. Koji Srbi? Jesam li ja taj Srbin tj. Srpkinja?
Nastavnica nastavlja agresivnim tonom, punim mržnje. Nije ona ništa rekla. Djeca znaju istinu. Ona je samo tu da ih podsjeti na historijske činjenice. Nepobitne i jasne kao dan.
Sjela sam kao pokošena na stolicu. Pod je ljepljiv i uprskan, sve se prosulo. Baš kao i moje mentalno stanje. Sjećanja naviru. Rat. Imam 13 godina. Moji roditelji su zarobljeni u Sarajevu. Sticajem okolnosti, ja sam ostala kod bake na selu u Krajini. Ljudi koji su odgajani u duhu bratstva i jedinstva, nisu napustili grad. Nisu nikom ništa skrivili. Vole svoj grad.
Porodično smo se uvijek družili sa svima. Moj otac, Srbin, pravoslavac iz Krajine i čika Safet bili su najbolji prijatelji. Nerazdvojni drugovi u dobru i zlu. Čika Safet je sa svojom porodicom živio u Vogošći, a mi u gradu. Moj otac je za sebe govorio da je ateista, ali nije propuštao priliku da uvijek dijeli sve što ima sa drugima. Srce puno empatije i dobrote. Zatvoren u sarajevski podrum i mučen, pod optužbom da je snajperista. Došli su i samo ga pokupili iz stana. Na zapomaganje majke da nije ništa učinio i da nemaju ništa u stanu, izveli su je na prozor i rekli da će je baciti sa 6. sprata. Ali, bili neki “dobri” ljudi, pa je nisu bacilli. Samo su je pretukli. A oca odveli. U sarajevski podrum, na lekciju. Moj otac nije preživio rat. Ubijen je.
Čika Safet je bio na podučavanju u vogošćanskom podrumu. On se isto, nesretno, zatekao na pogrešnoj strani, u pogrešnom trenutku. Nisu mogli jedan drugom da pomognu. Nisu ni znali da li je onaj drugi živ.
Nikad to nisam ispričala djetetu i ne znam da li ću. I ne želim. Želim da zaboravim takve stvari. Ali ne mogu. Nemam tu privilegiju. Došao je red na mene da odgovaram “za svoje zločine. Jer ja sam četnikuša koja živi u Sarajevu”. Mogu ja da se pretvaram koliko hoću da sam dobra, ali sam zla jer su mi geni zli i genocidni.
Imam poriv da uzmem kompjuter i bacim ga kroz prozor, sve sa svojim prokletim balkanskim porijeklom.
Odlučila sam da ne trujem svoje dijete. Da ga poštedim. Želim mu sreću, osmijeh i bezbrižnost. Ali, tu je gnjevna učiteljica. Religiozna neka žena. Odgajana u duhu vjere i poštenja. Zna ona šta je ispravno.
Razmišljam šta da radim. Osjećam se tako usamljenom u svom bijesu i nemoći. Zovem svoju sestru u Banjaluci. Pričam joj šta se desilo. Samo što ne urlam. A ona mi kaže – šta da radimo, vječita borba sa vjetrenjačama. Možeš da odseliš negdje, da promijeniš grad, školu, ali svugdje je isto.
Priča mi o svojoj kćerki koja ide na pravoslavnu vjeronauku. Dolazi kući jedan dan i kaže kako je vjeroučitelj rekao da ne čitaju Harry Pottera. Đavolja rabota! Idete ravno u pakao ako čitate tu vještičiju literaturu. A da ne govorimo o ateistima. Oni idu ravno u pakao. Zajedno sa ljubiteljima Harry Pottera i LGBT zajednicom. “Pederčine i lezbače” imaju zagarantovano mjesto u tom jednosmjernom putovanju do pakla. Jer Bog je dobro razvrstao ljude… Platiće svi koji treba da plate. U to nema sumnje.
Eto, odoh i u pakao! Pročitala sam svih sedam romana i nema mi spasa! A moj najbolji prijatelj je gay.
Ljudi poput nas dolaze iz Sarajeva i upisuju djecu u škole u Istočnom Sarajevu. Miješani ljudi sa svojom miješanom djecom. Tamo ih dočekaju nastavnice srpskog jezika koje ne tolerišu nepoznavanje “maternjeg jezika”. “Djeca ne znaju ćirilicu??? Ne znaju ćirilicu??? Pa to nije njihov problem. Dobiće oni svoje stimulativne jedinice. Treba ih dobro naučiti pameti. Polupismena, divlja djeca. Potomci polupismenih ljudi bez identiteta. Nemaju ni istoriju. Naša istorija ide daleko u prošlost, a njihova počinje tek 1992. Vole Turke, a nisu od njih ni potekli. Ne znaju ni ko su ni šta su.”
Pitam se samo da li iko misli na tu našu djecu na svim ovim prostorima. Da li iko misli na njihovo mentalno zdravlje, sreću i pravo na djetinjstvo. Ne mora svaka generacija da strada na neki način.
Sjetim se pjesme Pink Floyda
We don't need no education
We don't need no thought control
No dark sarcasm in the classroom
Teacher, leave them kids alone
Hey, teacher, leave them kids alone
All in all, it's just another brick in the wall
All in all, you're just another brick in the wall
Ostavite djecu na miru! Da budu djeca! Ostavite nam svu našu djecu na miru… i muslimansku, i pravoslavnu, i katoličku, i arapsku, i jevrejsku, i romsku…Pustite svoj crni sarkazam i mračna srca. Trujte nekog drugog. Jer njima treba radost, veselje i nada u bolje sutra.
Čitala sam na nekim svjetskim stranicama da je najveće prokletstvo na globalnom nivou donijela Generacija X i da će se svijet spasiti samo njenim izumiranjem. Googlam i pronalazim definiciju. I shvatam da pripadam Generaciji X. I sjetim se da sam svakako pročitala Harry Pottera. Od korice do korice, svih sedam knjiga iz serijala.
*Uvažavajući svačija teška i bolna iskustva, ne negirajući, ni umanjujući ničije gubitke, autor dijeli samo svoje lično iskustvo.