Globalizacija! Realitet u kome čovjek 5 časova dnevno provede u vožnji do grada u kome je zaposlen, na radnom mjestu osam, a još pet časova kako bi se vratio kući i penoćio. Siromah nije u mogućnosti da promijeni mjesto prebivališta, budući da će u tom slučaju njegova žena ostati nezaposlena (uz to dolazi i problem prilagođavanja djece novoj sredini), a ni on ni žena ne zarađuju dovoljno novca kako bi plaćali dva stana. Ćoravi sokak!
Kažu da proces globalizacije vodi ka veoma pozitivnim strukturalnim promjenama svijeta. Drugi opet negiraju takvo jedno stanovište i tvrde da je globalizacija samo sinonim za ono što oni, tako nedvolično zovu vesternizacijom ili, još bolje, amerikanizacijom. (Možda bi, doduše, nedvolično, trebalo da se zapitaju zašto vesternizaciju nisu nazvali ozapadljavanjem, ama…) Treći, valjda slijedeći francusku školu, najradije koriste izraz mondijalizacija, a neki opet, u cilju objašnjenja gubitka na važnosti uloge nacionalnih država, prosto – denacionalizacija.
Bilo kako bilo, radi se o pojavi “predodređenoj“ za funkcionisanje po principu Zovi me i šupljim loncem, samo me nemoj razbiti! a u sveukupnoj debati, kako god ona bila nazvanom, globalizacija predstavlja jedan proces prvenstveno povezan s ulogom nacionalnih država u modernom svijetu, transnaconalizacijom ekonomije, te komunikacijskim umrežavanjem svijeta. Ovaj je pojam, nekad sredinom devedesetih, izronio iznenadno i opštesvjetski, i postao daleko veći hit čak nego što je to postmodernizam (postmoderna?!) predstavljao u 1980tima.
Sam pridjev globalno star je, po tvrdnji Malkolma Votersa (Globalization, London/NY, 1996) oko 400 godina. U stvari se ova riječ po prvi put pojavljuje tek 1961. i to u jednom engleskojezičkom leksikonu. Digitalni uređaji za pretraživanje podataka pomažu o otkriću da se pojmovi globalno ili globalizacija definitivno ne pojavljuju u cjelokupnoj zapadnoj filosofiji – od Platona do Ničea. No, kao što je već rečeno, 1990tih godina dolazi do globalne upotrebe „globalnog“ i od tada je ono upotrijebljeno (i biva upotrebljavanim) na najraznolikije moguće načine.
Cilj ovoga teksta svakako nije neko spektakularno otkriće na polju pročavanja fenomena globalizacije. Umjesto toga, možda bi korisnije bilo postaviti pitanje: Do kojeg je stepena dospio proces globalizacije na “ovim našim prostorima”? Dakle, prvenstveno na Balkanu, a potom i nešto specijalnije — na prostoru bivše Jugoslavije. Uz to se neizbježno valja zapitati i o stepenu ovdašnje osviješćenosti o prisustvu fenomena, uprkos svim mogućim, kako tradicionalnim, tako i novoustanovljenim međama i branama. Do koje smo mjere svjesni onoga što “nam se o glavama radi”?
Oni koji se globalizaciji vesele i smatraju da je trubo-folk ono što joj ne da da nam dođe, ne bih rekla da su mnogo svjesniji od onih drugih koji se uporno pozivaju na teorije zavjere i Jugoslaviju koja je već bila bez granica, trebalo je da Evropa uči od nas i sl.
Naravno, analizirajući pojavu globalizacije u balkanskom regionu, onda je, od ukupno tri njena ključna aspekta koja se u literaturi izdvajaju, najlakše uočiti kulturalnu formu procesa. Politička i ekonomska, kao preostale dvije strane, uistinu nisu tako lako uočljive u zemljama u kojima privredu predstavljaju nizovi benzinskih pumpi, hotela i banaka, a gdje se politka svodi na nošenje odijela od strane onih koji prije nošenja ne umiju ukloniti Armani etiketu lagano našivenu na rukav, vožnju crnih Audi A6 (ili 8?) i nebulozne svađe oko stolova preplavljenih basnoslovno skupim ikebanama, izrađenim od strane onih cvjećara čija životna sreća nije neizostavno isprepletena s osmomartovskom groznicom. Kao što rekoh, globalizaciju u njenoj kulturnoj formi nije teško uočiti.
Nikad nisam saznala zašto Banjaluci ne postoji ni jedan Mekdonalds, mada me jako zanima odgovor na to pitanje. Ne iz razloga što me zadovoljava u-oko-bi-stala porcije hrane, nego što nikako da ustanovim istinitost priče po kojoj je “neki čovjek s licencom i novcem“, prestao da ostvaruje građevinske dozvole i sl., nakon što je ustanovljeno da “dio zemljišta pripada Srpskoj Pravoslavnj Crkvi“ ( Crkva, čini se, drži pola grada. Čim neko zapne s gradnjom kakvog jonsko-dorsko-mesingano-staklastog zdanja, pukne priča da je zemljište crkveno). Možda nikad nikakvog ni čovjeka ni licence nije ni bilo? Možda gradonačelnik nije dozolio? Jednostavno mi je taj Mekdonlds u BL ostao jedna velika misterija.
No dobro. Nemamo Mekdonalds, ali zato imamo Mango, Beneton, Verano Motors…Kao i u ostatku svijeta, neprestano cirkulišići simboli kojekakvih kultura izmješali su se i u našu kulturu. Više od 2 biliona ljudi prati Bejvoč i uz to akceptira vrijednoti Silikonske doline. Nije li drugo ime ulice Strahinjića Bana u Beogradu – Silikonska dolina? Zašto? Valjda zato što se barbike poput Pamele, ispod debelih slojeva Lankoma, blago retardirano smješkaju svome Miču, koji će je spasiti vjerovatno aparatom za mjerenje pritiska koji nosi ispod miške. Ne razumijem taj novi muški trend nošenja torbica koje neodoljivo podsjećaju na tlakomjere. No to je sasvim druga tema…Nijemci uvoze kavijar iz Rusije, Englezi jedu italijanske tjestenine, Bugari piju njemačko pivo…Vog i Kosmopoliten čitaju žene cijelog svijeta. Plejboj gledaju muškarci… Da i ne govorim o omiljenim metama kritičara globalizacije, gore pomenutom Mekdonaldsu i uz njega vazda pritakarenoj koka-koli (Pepsi se dobro izvukao od ovih kritika). Takozvani problem „mekdonaldizacije“ uveliko je obrađivana tema. Kritičari poput Džordža Ricersa smatraju ovaj proces jednim primjerom racionalizacije opisane još kod Maksa Vebera. Kako god, jedno je jasno, proizvodi više nisu “mejd in”, nego “mejd baj”. Ako je jedna suknja Valentino, nebitno je da li je proizvedena u Kini ili u Italiji. Ta je suknja „zapadni“ proizvod i nikakva daljnja pitanja nije potrebno postavljati. E, to je ono što današnju kulturu čini „hiperkulturom“.
U toku istorije sasvim vidno i sasvim jasno u različitih naroda formirali su se i razvili različiti oblici kulure. Međutim, kultura (tradicionalno prečesto poistovijećivana s pojmom civilizacija, a i jedan i drugi pojam prečesto definisani kao suprotstavljeni prirodi) danas je zapala u stanje u kome se sve gore pomenute različite kulture čine sasvim izmiješanima. I sve tako izmiješane pride su i unificirane. Današnja bi se kultura stoga mogla okarakerisati kao hiperkultura. Identični kompjuterski softveri, popularna muzika, engleski jezik kao lingva franka…
Samo, ove naše prezaposlene, samosvjesne prevodilice, opčinjene tv serijom Seks i grad, obučene u braon od glave do pete, nesposobne da se udaju pa odlučile da rode-same-sebi-svoje-dijete…(itd.!!!!) govore li one taj engleski tako rado kako se čini? A naši tinejdžeri, jednako kao i mladi Amerikanci, Britni Spirs drže za „dobru ribu“, međutim, kako se čini, još je više „dobra“ Viki Miljković. Nadalje, moguće je da je jedna dvadeset tro-četvero-peto…godišnjakinja veoma dobro upoznata sa značenjem skraćenica kao što su IE6 SP1, DIVx 511 i sve tako redom. Međutim, ma za kakvu šmizlu nadograđenih noktiju se izdavala, zna ta vrlo dobro i šta je T-55, a šta T-84, te osnovnu razliku među njima. Pam za nju nije samo nadimak Pamele Anderson nego uz to i dobro znana skraćenica za protivavionski mitraljez. Prejerujem li? Ne bih rekla. Patetično? Eh…
Kažu da je konfikt u BiH, može biti, religiozne prirode. Navodno korijen leži u davnšnjoj suprotstavljenosti hrišćana muslimanima i vremenu u kome je narod iz-, pre-, po-ili pro-davao svoju hrišćansku vjeru kako bi sačuvao život i zadržao izvjesna prava. Slike mučenja i propasti do koje bi došlo u slučaju neodricanja od hrišćanstva ostale su „za vijeke vijekova“ smještene u našoj kolektivnoj podsvijesti (ne volim baš da se razmećem psihološkim pojmovima ali mislm da se o toj svijesti radi). U redu. Samo, nije li malo sumnjivo to što su se ove slike tako naprasno osvijetlile u našim umovima i mi smo počeli da se međusobno koljemo i masakriramo. Kako tako najednom? A i ako raznorodni stručnjaci mogu da objasne „normalnost“ zakašnjele reakcije, opet onda, otkud nam novac da to sve sprovedemo? NATO „humanitarna“ intervencija svakako nije bila humanitarna. Svi to dobro znamo. Znamo i da se radi o istoj onoj politici koja je i drugim zemljama „humanitarno“ dovela do sličnih etničkih konflikata, istrebljenja i masovnih grobnica. Koliko je oružja stiglo iz Njemačke? Čije nam firme pomažu u reizgradnji? Globalizacija? Ko zarađuje? Promjene identiteta i „stare slike“ možda nisu kulturološko-politički problem samo u nas? Šta je s onima koji su prije 1989. imali svoga sudbinskog neprijatelja, pa ga najednom izgubili? Ima li ovdje kakvog identitetskog deficita? Ako je neko nekad bio anti-komunistički orijentisan i na taj način određivao sebe, protiv koga je okrenut sada? Na koji se on način samodefiniše nakon pada gvozdene zavjese?
Nego, da ne zabasamo prejerano u kritiku „njih“, vratimo se pitanju o tome kako se zapravo Balkan uklopio u ovaj novi svijet – svijet kraha, nestabilnosti, globalnog, planetarnog, svjetskog poretka, ukidanja granica, interkulturnog, transkulturnog, link, mreža …?
Danas kad je kulturna globalizacija u svijetu visoko diskutovana tema, kod nas to zasta nije slučaj. Međutim, u internet kafeima u Kairu, Berlinu ili Banjaluci moguće je doći do istih informacija od dječje pornografije pa do rata u Čečeniji (i to istovremeno „ja ovdje“ i „onaj tamo“). Da li ovakva situacija kulturu čini homogenijom? Ako, usljed uticaja globalizacije, identični moda, film ili životni stil i jesu sveprisutni u Pekingu, Helsinkiju ili Điurđiju, ne smijemo zaboraviti i pitanje o načinu na koji su ove sveprisutne pojave od strane jednog Kineza, Finca ili Rumuna prihvaćene. Nije valjda da lokalni mentaliteti ne igraju više ama baš nikakvu ulogu?
Hm! Neće biti! Zapad je konačno, makar i sa zakašnjenjem, stigao i u Điurđu. Zvijezde koje izgledaju poput porno diva (i pritom su gotovo neizbježno lišene umjetničkog obrazovanja) nisu proizvod naše kulture, kunem se. Nije li ona ista crnkinja s MTV jednako tako gola i neobrazovana? Samo, nju ne poznajemo „baš-baš“ pa se čini daleko boljom. (Kulturnijom?!). Za ovu našu siroticu znamo da je se jadni roditelji tamo negdje u okolini Prnjavora stide jer je „budaletina“. (Ako već i oni nisu izgubili osjećaj srama i postali dio kapitalističkog bića povedenog za nekretninama koje je kćerka u roku od dvije-tri godine nakupovala.) Lokalni mentalitet…Osmanlijski, tehno-dens, svukupna primitivnost i jeftina erotika spojili su se u Georgani, Seki ili Gloriji, a sve to po uzoru na Britni, Kajli ili Sindi. I prve i druge, ovijene u svoj Yv Sen Loran i Guči, diktiraju modu, stil, želje i planove djevojčica koje kući nemaju šta da jedu. (Ako je globalizacija nužno vezana uz kapitalizam, eto ga na!) A čitav je svijet postao jedna velika Grand parada. Pjeva li Madona smislenije pjesme nego Ceca? Bogami, Ceca ponekad umije i da „zvizne pravo u srce“ svoje: Ako treba da ogulim kolena, da ti priznam kolko sam te volela, ja ću prva! što je našoj ženi, pod uticajem dobre stare tradicije, obično draže nego Hej, mister di džej, put a rekord on! No, da ne diramo Marinu Tucaković, u oba se slučaja radi prvenstveno o jednostavnim melodijama i neobrazovanim glasovima koji donose strahovite sume novca i od ljudi prave ono nešto jako američko – zvijezde.
S filmom je situacija nešto malo pozitivnija. Upravo toliko da su američki filmovi s balkanskom tematikom prilično promašili temu te im je izostala popularnost na našim prostorima. Opisivanja istorije uz pomoć filma držimo se i dalje mi sami. Pa ipak, može li se uporediti gledanost Titanika s gledanjem Ničije zemlje?
Da li je kultura u cijelom svijetu na pragu do groba – ne znam.
Ima li rat u bivšoj Jugoslaviji kakve veze s procesom globalizacije – ne znam.
Jesmo li zbog globalizacije „100 godina iza svijeta“ – ne znam.
Znam — da sam kao dijete gledala tv-seriju Vuk Karadžić i jaukala na živ glas onda kad su Turci otrovali igumana, a kad, na nekoj od lokalnih televizija u cilju obilježavanja svake druge „srpske stvari“, Žarko Laušević u Boju na Kosovu kaže da Srbija nije činija pilava pa da je pozoba svaka vrana, plačem i dan-danas.
Znam – da me hvata panični strah pred pretpostavkom da će moja djeca plakati zbog nekog budućeg Titanika.
Znam – da je Srbija odavno postala činija pilava i da svaka, ne vrana, neko ćurka, kako joj padne na pamet (a po uzoru na svjetske ćurke) snimi sebe i svog ili tuđeg čovjeka u naletu strasti, pa onda taj isti taj nalet objavi na internetu i dokaže sveukupnu propast svijeta.
Vjerujem – da je ljepše ostati „sto godina iza svijeta“ nego da kao primjer našoj djeci služe Pamela i njen muž. Žena koja je sinovima imena dala po glavnim likovima tinejdžerske serije Beverli Hils.