Mnogi će reći da su ovi redovi patetika i žal za “dobrim starim
vremenima”, ali ne mogu nego sa istinskom sjetom pamtiti 22. april do
početka rata. Po nekoj posebnoj svečarskoj atmosferi, kestenovima koji
su prosto tvrdoglavo čekali da procvjetaju upravo toga dana, skromnom
vatrometu zbog kojeg su svi Banjalučani izlazili na ulice. Po Gimnaziji,
koja je taj dan obilježavala dan škole. Izletima na Trešnjik u
Trapiste. I činjenici da smo bili ponosni na ljude koji su ovaj grad
oslobodili nekog davnog 22. aprila 1945. godine.
Dan oslobođenja Banje Luke bila je i prilika da se uruče nagrade i
priznanja njenim građanima. Onima koji su svojim angažmanom grad učinili
mjestom boljim za život, koji su nesebično pomagali svojim sugrađanima
ili koji su ga afirmisali u nekadašnjoj državi. Ovog 22. aprila ključ
grada, najveće priznanje koje se dodjeljuje u povodu njegovog praznika,
pripast će, odlučili su gradski odbornici, savjetniku predsjednika
Republike Srpske Arniju Livneu. Ta odluka svakako je za čuđenje, jer
osim činjenice da je gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću omogućio
turističke posjete Izraelu i lobiranja za njegovo imenovanje za
ambasadora BiH u toj državi, nema nijednog traga niti djela zbog kojeg
bi upravo Livne dobio to priznanje.
Ništa manje cinična od priznanja Livneu nije ni činjenica da je prema
gradskoj Skupštini upućeno tek desetak prijedloga s imenima onih koji bi
trebali biti nagrađeni za Dan grada. Banja Luka ima blizu 300 hiljada
stanovnika. I nekako je i tužno i ružno da među njima nije prepoznato
više od nekolicine onih kojima bi se grad u povodu svog dana trebao
odužiti. Ili nije ni tužno ni ružno? Duša i identitet Banjoj Luci
oduzeti su ionako onih ratnih, devedesetih godina. Oduzeli su ih oni
koji su u nju ušli s Karadžićevim pokličem “siđimo u gradove da bijemo
gadove”. I oni koji su se iz grada tom pokliču pridružili. A taj
identitet, ta duša bili su njeni ljudi, koji su prognani, kojih se grad
odrekao ne trepnuvši. Ono malo što ih je ostalo, gurnuto je na marginu.
Postali su tuđinci u vlastitom gradu. U gradu koji se gradi po mjeri
onih kojima je jedini cilj da gdje god nađu zgodno mjesto, drvo posijeku
i asfalt posade, onih kojima je do plemenitog gesta, lijepe knjige,
slike ili muzike stalo kao do lanjskog snijega.
Od takvih ljudi, koji sebe danas ponosno nazivaju Banjalučanima, i
kojima je ovaj grad tek mjesto u kojem rade i spavaju, ali u kojem i
dominantno o svemu odlučuju, nije ni za očekivati da među svojim
sugrađanima prepoznaju ljude od duha. Ljude koji svojim djelovanjem
život čine boljim, ljepšim, ljude zbog kojih se ne treba stidjeti reći
da si Banjalučanin. E pa zato ni među kandidatima ni među nagrađenima
ovog 22. aprila nema biskupa Franje Komarice, profesora Miodraga
Živanovića, dirigenta, kompozitora i najpoznatijeg gradskog pekara
Muharema Insanića, književnika Jovana Joce Bojovića. Njihova dobrota,
humanost, njihove lijepe riječi i note do ušiju i srca novih građana
Banje Luke ne dopiru. Jer oni se nikada nisu pomirili s urbicidom, nisu
pristali da se odreknu i ljudi i prošlosti ovog grada koja je starija od
nekoliko zgrada izgrađenih za mandata bana Milosavljevića, kako se sada
od srpske političke elite piše povijest Banje Luke. Oni, kako je to
napisao Joco Bojović, nisu učestvovali u ratnom ludilu.
Neki dan mi je kolega iz Turske kazao da je Sarajevo ljepše od Banje
Luke. Kao svaki lokalpatriota počela sam braniti svoj grad, spominjući
aleje, Kastel, Vrbas, Šehitluke… Da, kazao je, pa dodao, ali Sarajevo
ima dušu. Kao i Istanbul. A Banja Luka, zaključio je, nalik je Ankari.
Skup lijepo složenih ulica i zgrada. Grad bez duše. Nažalost, u pravu
je, duša polako iščezava iz grada na Vrbasu.