U Prologu i 5 poglavlja ove knjige Ranko Bugarski nudi odgovore na pitanja u vezi sa Deklaracijom o zajedničkom jeziku objavljenoj 30. marta 2017, kojoj je i sam dao veliki doprinos.
Predmet ove knjige je aktuelna jezička situacija u novonastalim
državama na teritoriji srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, na čijim
delovima danas funkcionišu srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski kao
odvojeni službeni jezici. Njenu okosnicu predstavlja razmatranje
mogućnosti smirivanja uzavrelih strasti koje su pratile razbijanje
Jugoslavije i rastakanje srpskohrvatskog jezika, kao i poboljšanja
komunikacije između građana Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne
Gore putem omekšavanja uveliko veštački podignutih nacionalnih i
jezičkih granica. Glavni negativni junak ovog dela knjige jeste
nacionalizam, koji je i doveo do lanca destrukcuje svega što je do rata
na ovom području bilo zajedničko, a njegov glavni pozitivni lik upravo
je označen središnjim pojmom zajedničkog jezika.
Srž knjige čine poglavlja o jednom sasvim skorašnjem projektu i o
dokumentu koji je za njim usledio, u suštini pozivu na prilagođavanje
nacionalističkih jezičkih i identitetskih politika u sve četiri države
jezičkoj stvarnosti. Tokom istorije, na evropskom tlu su milioni ljudi
pali u ratovima za slavu Nacije, uz bespogovorno uzdizanje kolektiva
iznad pojedinca. Nasuprot tome, ovaj projekat i prateća Deklaracija
deluju u pravcu podrivanja nacionalizma kritičkim promišljanjem samog
pojma nacije koji mu leži u osnovi, pri čemu se u duhu modernih
shvatanja nacija sagleda kao zamišljena
zajednica (prema američkom naučniku Benediktu Andersonu). Time se ujedno
dovodi u pitanje apsolutni primat kolektivnog identiteta nad
individualnim pravima i slobodama.
Ova knjiga napisana je u želji da se jedna vredna inicijativa i
akcija većeg broja posvećenih ljudi, kakva god bila njena sudbina,
predstavi i u koricama knjige u jednoj renomiranoj ediciji i tako ostane
trajno zabeležena. (iz Uvodne napomene)
Sadržaj
Prolog: Da li zajednički jezik može da doprinese pomirenju?
I Uvod o naciji, nacionalizmu i jeziku
II Posledice administrativnog rastakanja srpskohrvatskog jezika
III Projekat “Jezici i nacionalizmi”
IV Nastanak, objava i tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku
V Odjeci Deklaracije
Prolog: Da li zajednički jezik može da doprinese pomirenju?
Između mnogih funkcija koje jezik obavlja u životu ljudskih društava
za ovu priliku izdvajamo dve, u svom sadejstvu komplementarne:
ujedinjujuću i demarkacionu. Prva od njih iznutra objedinjuje neku
jezičku zajednicu, pretvarajući zbir individua u društveni kolektiv, dok
je druga razgraničava od drugih takvih zajednica, definisanih drugim
jezikom. Tako se konstituiše i drži na okupu grupa MI, nasuprot grupi
ONI. Ove funkcije ostvaruju se na raznim nivoima, bilo da je reč o
jezicima ili jezičkim varijetetima jedne ili druge vrste. Tako
standardni jezici nadrastaju geografsku i socijalnu raslojenost datog
govornog područja, istovremeno služeći kao graničnik prema susednim
standardnim jezicima; članovi mlađih uzrasnih grupa ili subkultura
upotrebom svojih specifičnih žargona uzajamno se prepoznaju kao njihovi
pripadnici ali i odvajaju od nečlanova, kojima ta jezička sredstva
ostaju mahom nerazumljiva; profesionalni žargoni i stručne terminologije
automehaničara, lekara ili pravnika povezuju svoje korisnike, često
isključujući one izvan tih grupa, itd.
Obe ove jezičke funkcije uvek su na raspolaganju pripadnicima datog
jezičkog kolektiva, a kako će se one koristiti zavisi od njegove opšte
politike, kao i od programa i ciljeva pojedinih grupa govornika. Kad je u
pitanju politika, posebno na teritorijama obeleženim skorašnjim
oružanim sukobima čija se predigra odvijala u agresivnom govoru mržnje,
jezikom se može delovati u pravcu pomirenja, ali se mogu i iznova
raspaljivati privremeno zatomljene strasti. Za nacionalizam, koji je u
raznim ispoljenjima odigrao ključnu ulogu u razbijanju Jugoslavije i
administrativnom rastakanju srpskohrvatskog jezika na četiri nacionalne
komponente, karakteristična je težnja ka fragmentaciji: sve što je bilo
zajedničko mora se podeliti, kako bi se znalo ko je ko i šta je čije, pa
da svi budu svoji na svome. Svoje destruktivne potencijale nacionalizam
je u tom periodu, ali i kasnije, u najvećoj meri demonstrirao kroz
konstantnu zloupotrebu jezika. Upravo tu, u jeziku pretvorenom u
instrument rata i poratnih sukoba i podela, on je našao bitno uporište i
rezervoar iz koga će crpsti snagu.
Ali sada se postavlja pitanje iz naslova, o mogućoj drukčijoj ulozi
zajedničkog jezika kao sredstva pomirenja među antagonistički
suprotstavljenim a nacionalizmom podjednako zadojenim političkim i
kulturnim elitama u novonastalim državama, kao glavnim generatorima
konflikata. Najpre, šta u ovom kontekstu uopšte znači pojam zajedničkog
jezika? Grubo uzev, to je jezik kojim govore i na kojem se sporazumevaju
etnički, politički ili na neki drugi način definisane strane u sukobu,
čije je eventualno pomirenje predmet razmatranja. Obično se smatra da je
takav željeni ishod teže ostvariti ako se te strane služe različitim,
uzajamno nerazumljivim jezicima, dok postojanje zajedničkog sredstva
komunikacije bitno olakšava takva nastojanja. Ovo zdravorazumsko
uverenje, uostalom, leži i u samoj osnovi konstruisanja tzv. planskih
jezika tipa esperanta, čiji su tvorci mahom verovali da će se ratovi
okončati i svetom zavladati trajni mir samo ako svi narodi budu
raspolagali jednim zajedničkim jezikom. Ta ideja uskoro se pokazala kao
utopija, ali njeni odjeci i dalje se povremeno čuju.
Kako pak stvari stoje u stvarnosti, na terenu, mogli smo videti na
primeru jugoslovenskog iskustva. Kada se ovde zaratilo, najpre „probno“ u
Sloveniji a potom mnogo drastičnije u Hrvatskoj, mnogi ovdašnji
posmatrači (uključujući i autora ovog teksta, rođenog i odraslog u
Sarajevu) verovali su da se oružana dejstva neće preneti na tle Bosne i
Hercegovine, budući da tu vekovima zajedno žive pripadnici tri naroda
koji govore istim jezikom, tako da su potpuno isključene bilo kakve
smetnje u međusobnoj komunikaciji koje bi teorijski mogle izazvati
nesporazume sa teškim posledicama. A videli smo kakva je to bila
zabluda: upravo ta teritorija postala je arena najgorih pokolja i drugih
zločina počinjenih u tom tragičnom ratu.
Šta onda da zaključimo iz svega ovoga? Pre svega, nijedan jezik nije
svojom supstancom i strukturom predodređen za agresivnu niti za
pomirljivu upotrebu, jer u principu svaki raspolaže sredstvima
primerenim jednoj kao i drugoj. Jezikom se može ratoboriti kao i
mirotvoriti, zavisno od izbora koje u određeno vreme i pod datim
okolnostima naprave grupe govornika koje poseduju moć odlučivanja. Bilo
bi besmisleno okriviti srpskohrvatski jezik za provalu govora mržnje kao
prethodnice i pratioca oružanih sukoba i nasilja na njegovoj
teritoriji. Analogno, njegovi službeni naslednici – srpski, hrvatski,
bosanski i crnogorski – sami po sebi nemaju zasluga za relativno
smirivanje tla u poratnom razdoblju. U oba slučaja pitanje nije bilo
kakav je koji jezik, nego kako su jezik u svoje svrhe upotrebljavali
vladajući krugovi na zaraćenim stranama. Drukčije rečeno, „jezik rata“ i
„jezik mira“ zapravo su metaforičke etikete za tipove diskursa
omogućene različitim izborima iz celokupnog jezičkog repertoara, a ne
nekakvi profilisani i samosvojni lingvistički entiteti. Međutim, to ne
znači da među njima nema razlike: razlika, i to bitna, jeste u
programima i ciljevima koji se raspoloživim verbalnim sredstvima
uobličavaju i promovišu, kao i efektima koji se time postižu.
I upravo tu treba tražiti odgovor na pitanje postavljeno u naslovu
ovog prologa. Da, zajednički jezik nesumnjivo može doprineti krajnje
složenom, dugotrajnom i mukotrpnom procesu pomirenja i uspostavljanju
normalne komunikacije u svim oblastima društvenog života na ovom
prostoru – ali za to postoje određeni preduslovi. Najpre treba raditi na
podizanju stepena jezičke tolerancije, uključujući priznavanje i
korišćenje prednosti koje obezbeđuje zajednički jezik, umesto što se pod
geslom zaštite nacionalnih interesa, a zapravo u svrhu političke
probitačnosti i sticanja pratećih privilegija, veštački uvećavaju
minorne razlike između četiri naslednika zvanično sahranjenog ali
komunikacijski još uvek živog srpskohrvatskog jezika. Da bi se ovo
postiglo, valjalo bi reafirmisati ujedinjujuću funkciju jezika, u
prethodnom razdoblju potisnutu u pozadinu sistematskim favorizovanjem
njegove demarkacione funkcije.
Ovim ne zagovaramo zvanični povratak zajedničkom srpskohrvatskom
jeziku, što u današnjim uslovima naprosto ne bi bilo realno: četiri
države nastale na njegovom tlu afirmisale su njegove službene naslednike
kao svoje bitne pojedinačne simbole, kojih se svakako neće odreći. Ono
što imamo na umu je maksimalno korišćenje produženog iako neformalnog
trajanja srpskohrvatskog; naime, mi se zapravo samo pravimo da imamo
četiri jezika, zato što su pod naletom nacionalističkog partikularizma
ozvaničena četiri jezička imena, a u suštini se i dalje savršeno
razumemo govoreći „svaki svojim“ jezikom. U istom duhu bi trebalo
odustati od ideje da nekim narodima pripada samo ćirilica a nekim drugim
samo latinica, pošto pisma i inače ne treba vezivati za narode nego za
jezike koji se njima pišu (kao što i jezici nisu u „vlasništvu“ naroda
nego njihovih govornika, ma koje nacionalnosti oni bili). Da damo samo
jedan primer iz domena obrazovanja, kao najosetljivijeg i onog od koga
bi se moralo početi: ovako stvorena opšta društvena atmosfera olakšala
bi ukidanje izuzetno štetne i opasne segregacije u Bosni i Hercegovini,
Hrvatskoj i Srbiji, poznate pod imenom „dve škole pod jednim krovom“,
gde se deca bespogovorno, povremeno i nasuprot izraženim željama
roditelja, razdvajaju prema navodno različitim jezicima, i to u ime
zaštite njihovog prava na obrazovanje na maternjem jeziku.
Nije teško videti da je ovakav idealizovani scenario, koliko god
poželjan, veoma teško ostvariv, budući da podrazumeva postizanje
kakve-takve saglasnosti oko potrebe da se, upravo uz oslonac na pomenute
prednosti zajedničkog jezika, uistinu iskreno i dosledno – a ne samo
deklarativno – radi na pomirenju, i to na svim stranama i u svim
zahvaćenim domenima. A tako nešto teško je očekivati od istih vladajućih
garnitura čija je aktivnost i dovela do potrebe za pomirenjem. Naime,
previše je grupnih interesa i pojedinačnih karijera – političkih,
akademskih i drugih – ostvareno upravo zahvaljujući negovanju
posebnosti, različitosti i netrpeljivosti, da bi se taj nepresušni izvor
moći i kapitala tek tako napustio. Zbog toga je budućnost
pomiriteljskih napora u najmanju ruku neizvesna – ali zajednički jezik
ostaje tu da pomogne kad zatreba, i valjalo bi mu dati šansu.
O piscu
Dr Ranko Bugarski, redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu,
autor je mnogih radova iz raznih oblasti lingvistike. U ovoj ediciji
izašle su mu knjige Lingvistika o čoveku (1975, 1983), Jezik u društvu (1986), Jezik od mira do rata (1995), Lica jezika – sociolingvističke teme (2001, 2002), Nova lica jezika – sociolingvističke teme (2002, 2009), Žargon – lingvistička studija (2003, 2006), Jezik I kultura (2005), Evropa u jeziku (2009), Jezik i identitet (2010), Portret jednog jezika (2012), Sarmagedon u Mesopotamaniji – leksičke skrivalice (2013), Putopis po sećanju (2014) i Jezici u potkrovlju
(2016). Bio je predsednik Evropskog lingvističkog društva i
potpredsednik Međunarodnog udruženja za primenjenu lingvistiku. Član je
Evropske akademije nauka i umetnosti i ekspert Saveta Evrope za
regionalne ili manjinske jezike. U njegovu čast štampana su tri zbornika
radova: History and Perspectives of Language Study – Papers in Honor of Ranko Bugarski, Amsterdam 2000; Jezik, društvo, saznanje – Profesoru Ranku Bugarskom od njegovih studenata, Beograd 2003 i Jezik u upotrebi/Language in Use, Novi Sad 2011.
Biblioteka XX vek, 07.03.2018.