Ne kaže se uzalud: „Ljudi su živi dokle god se o njima
priča.“ Nema jasnije istine od ove. Sjećanja na Gordanu Kecman „Pedagogu,“ ženu,
majku, baku, prijatelja, posvećenog stručnjaka, drugaricu, kćerku, sestru, komšinicu,
ne mogu izblijediti. A kako bi izbljedila kada je njen životni put bio putokaz
mnogim banjalučkim generacijama, djeci kojoj je bila i pedagog i psiholog i drug
i to ona rijetka vrsta. Unikat vrijednosti, morala, dobročinstva, mirnoće i
strpljenja i ljubavi prema svom poslu.
Bila je Pedagoga mnogo uzvišena ličnost, a zapravo jedna
od nas. U istoj ravni sa svima. I, kada bi se obraćala djeci iz stojećeg stava,
vjerujem da su ona hvatala njen pogled kao da je u istoj ravni. Baš kao da je s
tim izvodila neki mađioničarski trik, kreirajući iluziju koja nije bila daleko
od istine. Znala je mnogo životnih trikova,
bez da je možda bila svjesna da ih zna. Bila je mađioničar života. Čista duša. Kada
ne upali trik broj jedan, izvela bi neki drugi, treći…I nisu to bili oni
trikovi iz knjiga. Ona jeste bila učena žena, ali džaba sve knjige svijeta ako
to naučeno ne isplete sitan vez s dušom koji ga podari svijetu oko sebe. A to
je znala nepogrešivo.
Izvela je mnoge generacije učenika, sarađivala je sa
mnogima od nas, bila pravi mentor i podrška, vjetar u nejaka profesionalna
leđa. Za mene je Pedagoga bila više od mentora. Neke ljude sretneš da te učine
boljim. Neće te pretvoriti u nepogrešivu osobu, niti u osobu bez svojih patnji
i budaleština, ali kada neke periode života provedeš sa osobom kao što je bila ona, e to je blagoslov.
Ona kao jedna vrsta mentora se nije uzvisila iznad nekog početnika, nekog
mlađeg kolegu. Čak naprotiv. Njeno Slobodno dijete je stvaralo koaliciju sa ostalim
„slobodnjacima“ oko sebe i to na takav jednostavan način. Samo se opustiš i
prepustiš igri, iako je jasno da se često dešavaju i životne traume i mračne
stvari. Ali, šta si mogao/la nego biti tu, prepušten/a njenom nepogrešivom
zagrljaju i toplini koju je pružala i njenom divnom liku koji se osmjehuje i
koji bi mogao postati jedan lijep vječni mural. Kada bi sve koalicije svijeta
funkcionisale na takav način, svijet bi bio nepobjediv. Nažalost, neke bolesti se ne mogu pobijediti i
učine da mnogi odu prije vremena.
Blagost, iskrenost, toplina su prve tri riječi koje su
mi prve pale na pamet, pišući ova tekst. A ima ih još. Nadoći će. O psihološko-pedagoškoj
auri Gordane Kecman, dalo bi se pisati. Kada bi postojao naučno provjeren
aparat, on bi sigurno za tu njenu auru izbacio sljedeće: jedinstvena,
neponovljiva, topla i hrabra. Hrabra je
bila, znam iz „nekih prvih borbenih redova“ da se nije bojala fizičke boli i npr.
migrene koja joj je znala otkidati glavu. A ovo sve ostalo: jedinstvena,
neponovljiva, topla – šta se tu ima dodavati, kada je sve jasno – tu je bezbroj
primjera iz njenog života koji bi stali u jedan ne tako mali scenario. I onda
bi mogli snimiti jedan dobar film o životu Gordane, koja je najmanje od svega
bila gorda. Gordost nije postojala u
njenoj jednostavnoj, a velikoj duši. Vjerujem da je imala mane, kao i svi, ali,
i one su činile da nekad neki trik ne uspije iz prve. Pa je uspješno koristila
trik broj dva. Ili treći. Hrabro.
Gordana Kecman je mnogo je živa i prisutna u svima
nama koji smo je poznavali. Za sve nas na usputnim stanicama njenog života i za
njenu porodicu koja je za njenog života uvijek stajala na glavnom peronu. Ona ne
može tako lako otići od svih nas i nikad neće. Njen život se već pretvorio u
umjetnički rad obojen tako živopisnim sjećanjima, baš kao da se izvodi neka
magija.
Tamara Todorović, juli, 2022. godine