Izgubljenom u bosanskohercegovačkoj političkoj močvari, bez snage i odlučnosti da riješi bilo koji ozbiljniji problem, Valentinu Inzku je jedino ostalo da sa što manje modrica izgura svoj mandat i ode kao prijatelj koji je iznevjerio sva naša očekivanja. Jedino se tako može razumjeti njegov “izvještaj o situaciji”, s kojim je ovog utorka upoznao Vijeće sigurnosti UN-a u New Yorku.
Prema pisanju dnevnih listova, Inzko je stanje u Bosni i Hercegovini ocijenio ovako: “Politička situacija je dobra, a ekonomska katastrofalna”. Čini se da ova originalna dijagnoza zahtijeva ekspertizu tima politologa, ekonomista i sociologa. Postoji li još ijedna evropska zemlja u kojoj je politička situacija pozitivna, a ekonomska sami jad i čemer? I laiku je poznato da su te dvije društvene sfere komplementarne i da bez uspješne politike nikako ne može biti uspješne ekonomije. Istog dana kad je Inzko u Vijeću sigurnosti izveo svoju “diplomatsku uspavanku”, u Bruxellesu su ministri vanjskih poslova EU skinuli s dnevnog reda svog zasjedanja raspravu o Bosni i Hercegovini. Razlog: zemlja se već nedopustivo dugo nalazi u stagnaciji! Istina je, dakle, ono što i vrapci na grani znaju – da je stanje u Bosni i Hercegovini loše u svakom pogledu.
Doduše, visoki predstavnik nije u New Yorku prešutio da nacionalisti svih zastava i dalje jašu. Naveo je i tri najkritičnije adrese – Srebrenicu, Mostar i neizbježnog Milorada Dodika. Sva tri ova slučaja su u suštini politička i sva tri su, čini se, nerješiva. U Srebrenici i Mostaru vlada velika napetost uoči predstojećih lokalnih izbora. Postojeći Izborni zakon otvara vrata za hitno uplitanje međunarodne zajednice, u prvom redu SAD-a, ali je ona digla ruke od ovog frustrirajućeg problema. To je podiglo tenzije u oba ova stradalnička grada, različita po svemu, osim po etničkoj podjeli. Inzko je ponovo optužio Dodika da nacionalističkom retorikom i dalje zagađuje ovdašnji politički prostor i “ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet BiH”. Ne sačekavši da se visoki predstavnik vrati u Sarajevo, Dodik mu je poručio da će i dalje izjavljivati ono što je izjavljivao i do sada!
Ovu zemlju jednako muče i pitanje rata i pitanje mira. Rat je završen etničkim čišćenjem i genocidom, a Dejtonski mirovni sporazum je takav ishod ovjerio i mir učinio trajno nepravednim. Zapad je na ruševinama prethodne Bosne i Hercegovine stvorio eksperimentalnu državu, koja ni šesnaest godina nakon rata naprosto ne funkcionira, niti može da funkcionira, bez obzira na sredstva i ljudsku energiju koji su u nju uloženi. Zapad nije želio da se upušta u obnovu njenog multietničkog društva, jer bi to bio skup i komplikovan posao, koji bi, kako je to neko duhovito primijetio, zahtijevao angažovanje američke Šeste flote. Mnogima je laknulo ne samo zato što se završio rat već i zato što se u kabinetima svjetskih centara moći ukazala slika etnički podijeljene zemlje, što “balkanska plemena” neće više živjeti zajedno i neće se više mrziti do međusobnog istrebljenja.
Međutim, ispostavilo se da država ne može funkcionirati bez harmonično uređenog društva i da sa etničkim podjelama mržnja nije nestala, već se naprotiv povećala. Richard Holbrooke se navodno čudio što ni Milošević, ni Tuđman, ni Izetbegović nisu pominjali građanina kao individuu, niti su mnogo marili za ljudska prava. Svako od njih brinuo je samo o tome koliki će komad zemlje pribaviti za “svoj” narod, jer je samo od toga zavisilo kako će biti dočekan kad se vrati kući.
Maksimalno protežirajući kolektivna etnička prava, Dejtonski sporazum je totalno zanemario individuu, koja je inače temelj američke demokratije. Time su širom otvorena vrata populističkoj politici, najgoroj političkoj opciji, čak ju je učinio jedino mogućom za svakog ko je imao ili ima liderske pretenzije. Božo Ljubić, lider HDZ-a 1990, iskren je kad kaže: “Dragi su mi i Sejdić i Finci, ali mi je hrvatski narod draži”. Ljubić u svakoj prilici ističe svoje proevropsko opredjeljenje, ali prethodna izjava ostavlja sumnju u njegovo razumijevanje savremene Evrope. Jer, evo šta o tome misli jedan istinski Evropljanin, Thorbjørn Jagland, generalni sekretar Vijeće Evrope: “Većina problema u vezi sa zaštitom ljudskih prava u BiH ostaće sve dok konceptualni okvir evropskih zakona o ljudskim pravima ne bude u potpunosti integriran u Ustav. A to znači da je individua u samom srcu i prava i odgovornosti koje se tiču ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona. To ne znači da su kolektivna i grupna prava nekompatibilna sa individualnim pravima, nego to znači da grupna prava proističu, odnosno da su sekundarna individualnim ljudskim pravima. Primarni subjekt ljudskih prava je pojedinac”. Uporedite ovo shvatanje sa stanjem dominirajućeg duha u Bosni i Hercegovini i shvatićete koliko smo još udaljeni od Evrope.
Dejtonski sporazum je deklarativno dao podršku ideji ljudskih prava, samim tim učinili su to i njegovi potpisnici, ali je ta podrška bila neiskrena. Američki sociolog Keith Doubt tvrdi da ljudska prava predstavljaju temelj na kojem treba uspostaviti državu, ona su od presudne važnosti za društvenu stabilnost. U knjizi “Sociologija nakon Bosne” Keith piše: “U Bosni se desilo to da je, u interesu stvaranja države, funkcionalno društvo ubijeno. Nije to bio samo genocid – bio je to sociocid. Da li država može biti uspostavljena ako je princip na kojem ona gradi svoj legitimitet princip aparthejda osnovan na ubistvu društva? Sociološki gledano, mi znamo odgovor na ovo pitanje; historijski, mi čekamo da odgovor daju svjedoci”.
Oni koji shvataju smisao ove posljednje Doubtove rečenice, a osjećaju se politički, intelektualno i moralno odgovornim, morali bi se duboko zamisliti nad sudbinom Bosne i Hercegovine.
Tekst preuzet iz Oslobođenja