Vrli pitci neki
Pošto sam pogledao taj film, dobar film, po ko zna koji put, sjetio sam se ponečega. I osjetio sam se kao taj leopard koji je izazvao polemike, pitanja, nedoumice… Leopard je životinja nizine, stvor savane i kišnih šuma. Šta je radio gore, na tim snjegovima? Kako je dospio tamo? Pa se sjetim onih vremena kad sam radio u SFOR-u kao prevodilac. Pa bi mene, autohtonu balkansku životinju, pitali „Je li, kakva je fizička razlika između Muslimana, Srba i Hrvata? Tad bih bijelim evropskim majmunima govorio kako Srbi imaju četvrtaste glave, Hrvati nemaju ušne resice a Muslimani imaju „O“ noge.
Ko pita – ne zna
Neki bi pitali, na svom jeziku, zašto se zapravo bijemo mi ovdje. Na svom, jer moj nisu znali, ja njihov jesam. Ja bih, ovako glup i primitivan, na njegovom jeziku govorio kako imamo viška vremena a i krvožedni smo po prirodi. Većinu bi taj odgovor zadovoljio. Jer, Amerikancu sa par stotina godina istorije teško je objasniti svu tu istorijsku ucjenu ovih podneblja a da ga ne pitam gdje su crveni ljudi koje su Anglosasi pobili da bi se nastanili na njihovoj zemlji.
Kad kosti šute
Nekad bi iz mene progovorili moji mrtvi. Mrtvi uljuđenih Evropljana nisu toliko važni svojim potomcima. Grobnice se tamo unajmljuju, par desetina godina leže i lete napolje iz zemlje, da naprave mjesta novim, mlađim i novijim kostima. Mrtve tamo živi baš i ne gotive, pa im se mrtvi i ne obraćaju i ne govore kroz njih. Neću griješiti dušu, bilo je tih stranaca koji su i razumjeli. Kao pukovnik Delatore, Italijan. On je, ne znam kako, shvatao u kojem smo dreku mi ovdje. Mislim da je razlika između ta dva pukovnika bila u tome što je Delatore htio shvatiti, Rathke u svojoj evropskoj nadmenosti nije.
Kad kosti kažu
I, jednom tako, sjedimo nas tri, negdje u nekoj bosanskoj zabiti, ispred kuće sa od mahovine rundavim zidovima, i pričamo. I, odjednom, Švabo Ratke kaže „Ne mogu shvatiti kao neko krajem dvadesetog vijeka može praviti koncentracione logore…“. Delatore je samo zakolutao očima i spustio obrve kad me je pogledao. Kao da je htio reći „Ma pusti budalu, vidiš da lupeta…“. A moji preci su u meni počeli negodovati, kosti su mojim zubima počele strugati jedna o drugu. Jedan od tih kostura, garant brat mog dede Nikole, onaj kojeg nisam upoznao jer mu se trag izgubio negdje u jednom od švapskih, Ratkeovih konc-logora. Rekoh tada, izvinuvši se pri tom u sebi časnom i poštenom njemačkom narodu: „Gospodine pukovniče, imali smo dobre učitelje“. Ne trebam ni spomenuti da sam tada pao u nemilost švapske komponente SFOR-a.
Moje životinje
Sada ljeti, dolaze moji leopardi, išibani sjevernim vjetrovima i načeti zimama na koje nisu navikli. Šute, ili govore. Govore tiho, onako iščupani iz svojih savana i otjerani, poniženi i utjerani u red, u kafeze od kredita za kola i uplata za životna osiguranja. Češće sliježu ramenima nego što govore. Ne kukaju, ne osuđuju i ne optužuju. Ne postavljaju glupa pitanja. Kad im ovi naši kukavelji traže novca, daju im. Nekad ih pošalju u tristo tri materine i kažu im da idu raditi nešto. Rijetko, lakše im je nesrećama dati desetak Maraka nego ispsovati svoju krv i meso, svoje kosti i krzno.
Vraćanje na visine
I, da ne zaboravimo tog nesretnog leoparda na Kilimandžaru s početka priče, zamrznutog, ukočenog pod snježnom lavinom, zatrpanog bjelinom nakon što ga je led savladao i zaustavio u koraku, lovu ili trku. Ili ga je ubio nečasno, podmuklo, na spavanju, kao neke moje. Ili je bijela smrt bila brža od njega, pa ga je stigla kao neke meni drage u ovom zadnjem ratu, ili one što bi mi bili mili da su preživjeli prethodni. Ili ga je snijeg ubio u borbi, kao neke iz mog grada, od moje vrste.
Sit ne vjeruje, i ne pita
Znam zasigurno da taj najedeni i dobro obuveni i obučeni bijeli stranac u to vrijeme nije imao kablovsku Tv i Nešnel Điografik, ali pretpostavljam da je leopard kojeg je pronašao bio krupniji i jači nego što bi leopard trebao biti, imao duže i gušće krzno i šire šape, jaču vilicu i širu glavu. Isto tako pretpostavljam da mu nije palo na pamet, onako samodopadnom i sveznajućem, da pita nekog crnog gorštaka otkud leopard tu. Saznao bi da postoje snježni leopardi, da žive na Kilimandžaru, da tu love, odgajaju svoje mlade i bore se za život kako znaju i umiju. Nije mu ni na kraj pameti bilo da taj leopard zbog kojeg je kasnije nastao film nije došao iz savane. Da je intrigantni mrtvi mačor tamo gore rođen.