Američka konjica
U šoubizu ima puno samohvale. I uzajamne hvale ima, samo manje. Više ima uzajamnog prepucavanja. Kao kad Nazif Gljiva, popularni folk – pjevač, nazove Šerifa Konjevića čovjeka sa američkim imenom i konjskim prezimenom i proglasi ga škrtcem i plagijatorom. Tu je, u tom biznisu, Halid Bešlić pravi gospodin, kolege pohvali – a ako nema šta lijepo o njima reći, i ne kudi ih.
Samoambalaža
Ljudi su skloni i samoblamaži. Kao kad je pokojni Momo Kapor, najbolji sarajevski do nedavno živi pisac i ništa gori slikar, kretenski skakao po položajima Vojske Republike Srpske oko i u Sarajevu i glumio Srbina većeg nego što jeste. Ili kad je Jura Stublić drogiran kao pedesetogodišnjakinja pred zatezanje lica pjevao sa tenka „E moj druže beogradski“. Ili kad je Josip Pejaković u svom džipu, u pauzama između granatiranja Sarajeva, trošio gorivo kojeg nije bilo za cisterne za gašenje sarajevske Vijećnice i kuražio vojsku koja ionako nije imala kuda uteći. S tim što nijednom od njih to nije uzeto za zlo, osim u nacionalizmu koji nisu podržavali – onom suprotnom njihovom, prirođenom ili izabranom.
Prljava rabota
U poslu kojim se ja bavim, prljavom i nepoštenom, koji za razliku od smećarskog – smećar prlja ruke a obraz mu ostaje čist – sva su sredstva pri ruci i dozvoljena. Samo vlastita savjest, ako je koji jošte ima, može spriječiti piskaralo da si ukalja ta dva prsta obraza. A pošto je obraz sve manje na cijeni, događa se šta se događa.
Piškarala
Piskarala, taj čemer ljudski, misle da su pametna. Dokazuju to time kako za ostale, koji ne misle kao oni, kažu da su glupi. Pa misle da su pismeni, neistomišljenici im nepismeni. Umisle si i da su dobri. Zato one koji ne misle kao oni, proglase lošima. Onda si umisle da su humanisti. Tada one koji se ne slažu s njima proglase čovjekomrscima. Umisle si i da su feministi. Onda one koji ne misle isto, proglase ženomrscima. Onda sebi kažu da su antifašisti. A tada, kao što sam i mislio da ćete pogoditi, proglase neistomišljenike ni više ni manje nego fašistima.
Kolumnističko leglo
Ali, u ovom prljavom poslu, naročito na dnu dna – u leglu kolumnista, stvari stoje posebno loše. Šporki mulj sujeta se ne može nahraniti samohvalom. Naročito ako vam pisanje i nije nešto. Tada morate imati svoje istomišljenike. Zeznut je i neistražen taj predio, kolumnistički. Proteže se do spisateljstva čak… Doduše, kad kolumnista hoće da postane pisac, napiše kolumnu od nekoliko stotina stranica. To mu je onda roman. To se pamti te godine, rijetko se ko sjeća i sljedeće. Kad pisac postane kolumnista, kolumne mu mahom liče na priče. Nekad te kolumnjare skupe svoje kolumne i objave, pa to… Ali, nećemo sad o tome.
Čovjekolikost
Dakle, kolumnisti – piskaralu samohvala ne leži. Prokuže ga odmah. I, jako mu je važno kakav će ispasti kao čovjek, manje je bitno kako piše. Razumljivo, nije pisac, niti će to ikad biti. To jesi ili nisi, nema međuprostora. Barem koliko ja znam, a često sam u pravu. Dakle, bitno je kakvo je piskaralo kao čovjek. A, malo je nezgodno reći „Ja sam antifašist“ ili „Ja sam kosmopolita“. Odmah te prokuže, pa nisi ništa napravio. Zapravo, postigao si kontraefekat…
Ruka šporki obraz mije
Ali, zato su tu drugi, slični krokodilčići u malehnoj barici, gladni hvale kao i vi. Žele da svi misle kako su dobri i pametni. Zato, nazovete jednog od tih „važnijih“ antifašistom. On će to pročitati, nazvasti vas kosmopolitom i velikim talentom i eruditom. Poslije toga ćete se sresti, onako ljudski, i popiti kafu. Izložiće vam svoje probleme sa jednim koji ga je „oprao“ u kolumni. Onda ćete vi toga koji je oprao onog koji vas je nazvao kosmopolitom i eruditom, oprati u svojoj kolumni. Svog ćete nazivača antifašistom i eruditom opet pohvaliti, reći čak da vam je dobar prijatelj. On će vam uzvratiti nazvavši vas humanistom. I „oprat“ će svakog ko vas „opere“.
Sa istim nisi sam
Zašto ovo pišem kad i sam piskaram kolumne? Zato što hoću. Zato što sam tu, unutra, dugujem vama koji svoje vrijeme trošite na ovo što napišem. Vi ste jedini prema kojima nastojim biti pošten, u pjesmi, priči ili romanu. Nadam se da vam nije važno kakav sam čovjek, a ako jeste – nemojte više čitati. Jer, baš neki čovjek i nisam. Inače, znam jednog kolumnjaru i polupjesnika koji sebe smatra ekstrenmno dobrim čovjekom, njemu slični ga zovu antifašistom, kosmopolitom, humanistom… I on njih. Jer, ruka ruku mije. Zajedno peru „fašiste“ i „čovjekomrsce“. Jer, čovjek se na čovjeka oslanja. Ne može niko sam. Ima još tih izreka, ali ih se sad ne mogu sjetiti. Moram pitati nekog kolumnistu sa više iskustva…