Njihao se polako i smirivao. Onako upišan i klimav.
Klatio se na štakama, pomjerajući ih u prečniku od par centimetara. Kao da će svaki put pasti, a opet bi ostajao stajati. Nestabilno, ali postojano.
Tamni podočnjaci i spuštena brada na opuštenom, alkoholičarskom licu. Izrasle dlake brade od nekoliko dana i prosijeda, kratka kosa što se blago povija pri vrhovima. U neke životne strelice. Pepeljasti posvijutci tuge.
Podigao bi potom ponovo desnu štaku u vis, ka nebu i zvijezdama, isprekidano prijeteći i psujući oca, majku i sve što jezikom dotakne. Onako pjanski, vikao je i bogoradao prema nama, životu, sudbini. Gotovo urlao potrošenim, popijenim glasnim žicama.
- Platićete vi, platićete! –
- Šta vi mislite!? – drobio je nerazgovjetno riječi, umorno spuštajući kapke.
- Sa mnom da se zajebavate!? –
- E pa vidjećete ko je … –
Onda bi nestajao u sutonu proljetnje večeri ili u bašti čuvene lokalne kafane Tri lipe na Tešinću. Zamišljao sam ga tamo za šankom kao stalnog gosta, dok ga uredni konobar u bijeloj košulji mrzovoljno poslužuje žestinom.
Perući okrugle dvodecilitarske staklene čaše za vodu ispod mlaza vode, okrenuo bi glavu ka Fjotku i samo ga odmjerio, nemajući više riječi utjehe, savjeta ili prekora za njega. I on je odustao od te agonije ..
***
Nekada bismo ga sretali i trijeznog kada bi brzo radeći rukama i štakama nestajao sa horizonta. Kao da bi se postidio nekih svojih postupaka koje je činio omamljen ili anesteziran alkoholom. Ako bi ga vidjeli da se mota oko ulaza u Tri lipe, znali smo da neće na dobro izaći. Podizali smo stanje pripravnosti na veći nivo, pripremajući se za bijeg ukoliko se predveče ukaže kod naše zgrade u Kozarskoj, na horizontu. Zaigrani, počesto smo znali zaboraviti na njega, ali i na kuće, stanove, roditelje, babe, večere .. Sve 😊
Bio je tajanstvena utvara djetinjstva koja se prikazuje kad se najmanje nadaš, zamahuje štakom u tvom pravcu u kune najstrašnije dok čekaš da te zgromi. Najlakše je bilo uteći, ali su ga nekada starija djeca znala i provocirati.
U stvari, nismo znali koje ga muke more, niti ko je, niti šta radi, niti kako je ostao bez noge. Iako velika misterija, znali smo samo da je lokalna pijanica. Nesretna, tužna. Ovca izgubljena od životnog stada.
Jedno veče sam ga čak vidio kako pijan sjedi i polu-leži na trotaru blizu naše zgrade, mrmlja sebi nešto u bradu, očajan i bespomoćan. Propast živog bića i miris mokraće.
***
Nakon četrdesetak godina, tokom pisanja ovih redova, zahvaljujući nebeskom sinhronicitetu i nekim starim Prijedorčanima, doznajem prvi put njegovo pravo ime – zvao se Ferid Učumbarlić – Fjotko. Neki su ga čak zvali i po ruski – Fjodor. Kažu da je svakodnevno viđan po kafanama i utakmicama, a da je u kinu (vjerovatno kinu Radnik) imao svoje stalno mjesto u prvom redu. Još vele da nikada nije ništa radio osim onog famoznog – lijeva ruka, desni džep.
Tako kažu i da je nastradao u Milanu dok su ga jurili karabinjeri, pa je pao pod tramvaj ili neki skupi automobil. Priča o blesavoj Fjotkovoj sudbini sada čak i vaskrsava u nekoliko zanimljivih pravaca. Pojedini govore da mu je pravo prezime bilo Jogić dok je Učumbarlić bila samo dobra zajebancija kojom se godinama vješto služio i sitno manipulisao i dalje povremeno operišući po prijedorskim prodavnicama, koliko mu je to fizička limitiranost dozvoljavala.
Na kraju, priča se da je zbog ovog unfala u Italiji dobio ogromnu odštetu za to vrijeme, te da se nakon nesreće i gubitka noge kao veliki, galantni gospodin vratio iz Italije, sa dva taksija – u prvom štake, cvijeće i šešir, a u drugom on. Siv i nasmijan, sa amputiranom lijevom nogom ispod koljena.
Bilo kako bilo, Fjotko je brzo proćerdao novce. Kuloari kažu da ih je spiskao za manje od godinu dana. Što veli naš narod – kako došlo, tako otišlo.
***
Ne znam kako je završio ovaj nesretni, tužni čovjek, nekadašnja avet djece iz Kozarske 21a. Znam da je poslije stigao rat, grad se nepovratno izmijenio, puno toga zaboravio, a stanovnike i generacije potrošio i obrnuo.
Ostalo je par sjećanja, štaka i neobično ime – Fjotko.
Zvižduće kroz prohladnu proljetnu noć na Urijama, dok građevinske mašine u blizini tihuju u predahu od mijenjanja slajdova rodnog grada.
Bez opomene.
Kao sam život ..