Ko o čemu, baba o uštipcima – a ja o
Czeslawu Miloszu. “Kad god mislim o novom društvenom sistemu, koji mi je
bilo dato da upoznam, osjećam čuđenje… ’Kako je moguće biti
Perzijanac?’, pitao je Montesquieu želeći da izrazi duhovno stanje
Parižana, koji su sumnjali da je moguća bilo koja druga civilizacija
osim one koju oni poznaju.”
Naravno, Milosz govori o staljinizmu.
Ali pošto je, kako kaže Mihail Bulgakov, “svaka vlast nasilje nad
narodom” – Miloszeva rečenica sasvim je, i više je nego pogodna za
komparacije, ovdje i tamo, sad i ubuduće; ne mogu se načuditi
zarobljenosti ljudskoga uma, kratkovidosti onih koji nas vode i
upravljaju našim životima, kao i ograničenosti ljudske duše u stanjima
socijalne bijede i ideologizovane svakodnevice.
Naravno, ne govorim samo o “zemlji” u
kojoj živim: ovaj je svijet kuglica u svemiru s koje jedan cunami može
saprati sve ljude dok kažeš pomozibože, ili je tek selo u kojem kuća
gori a baba se češlja. Kad bi to shvatili oni koji našim životom mašu
kao nacionalnom ili vjerskom zastavom, tj. potrošnom robom, vjerujem da
bi svijet naglo zahvatio zdrav propuh, čak i na Balkanu, gdje je propuh
smrtni neprijatelj veći od fašizma i nacionalizma zajedno.
U društvenom kontekstu jako me zanima
poseban oblik zarobljenog uma – fenomen ciganluka, svake vrste, i
zaprepašćuje njegova količina u svim strukturama. Ciganluk je stanje
duše a ne etnička osobina – Romi (Cigani) rijetko podliježu ciganluku
iako je po njima dobio ime. Osim Muharema Serbezovskog, koji je iskazao
(ipak) mjerljivu količinu ciganluka za parlamentarnom govornicom, nisam
vidjela niti doživjela ciganluk od onih kojima se on pripisuje.
Naprotiv.
Primjer prvi: Usred rata pozvalo nas
pedesetak “viđenijih” (haha! i još jednom haha) u zgradu TVRBiH da
“presudimo” hoće li biti emitovana ratna epizoda Top liste Nadrealista.
Ne cijenim Nadrealiste kao pokret ili nedajbože filozofiju − previše je
sve to prostački; ali je njihov humor, posebno u toj ratnoj epizodi,
tako aktuelan, gorak, vrcav, urnebesan, i potreban (npr. u bolnicu stiže
porodica s opekotinama, a iz ambulante izlijeće medicinska sestra i sva
radosna pita: Jel to došo plin?) Tad je ministar za nešto od nečega,
koji je naravno prisutan jer je “viđeniji”, bijesan rekao da je ova
emisija sramotna jer “muslimanski narod prikazuje kao Cigane”. Poslije
je u zvaničnom zapisniku s tog susreta (a epizoda nije prikazana do iza
rata) − pričao mi M. Vešović − pisalo sve ko se s kim složio da je
emisija uvredljiva (tu je bio i onaj čuveni skeč ‘Pod zastavom
Muhameda’, koji je, kao, sve uvrijedio), ko je bio protiv prikazivanja, a
da se “F. Duraković slatko smijala”! I jesam. A nakon što sam se slatko
ismijala, rekla sam ministru da je meni uvijek sumnjivo pozivanje na
narod, a pozivanje na narod u stvarima humora još sumnjivije. A sad
dodajem: pozivanje na Cigane kao niži oblik života je neviđen ciganluk, a
posebno u ratu, kad smo mi onima izvan ratnog područja bili Cigani koje
sve treba pobit pa mirna Bosna.
Primjer drugi: U bh. varijanti emisije „Piramida“ pojavio se još jedan ministar, inače zadužen za osmrtnice i talk show.
U zanosu diskusije o nekoj temi on
vehementno odvali da “svo zlo stiže sa Zapada”. Jašta! A sve što je
dobro, jelde, stiže nam s Istoka? Ma nemoj. To podilaženje jeftinom
ukusu narodne mase, to podmetanje Drugih kao opasnosti za “naš”
neokaljani identitet i moralnu čistotu, posebno nacionalnu – miriše,
bogme, na fašizam under cover – tj. na ciganluk!
Primjer treći: U prepun tramvaj ulazi
žena, nije baš starica – može bit da je kao ja, samo što sam ja u
najboljima godinama − i odmah s ulaza, pružajući ruku i unoseći se
neprijatno u lica putnika, deklariše se ovako: “Pomozite nani…Imam
četvero djece i nisam Ciganka… Pomozite pa da vama dragi Allah pomogne.
Ja nisam Ciganka. Pomozite nani, da vam Bog da lijepo zdravlje i vašoj
fameliji i porodici…”
E, ovo je sasvim poseban slučaj
ciganluka. U prva dva primjera rado bih šamarala aktere; u ovom primjeru
vrisnula bih do neba i zaplakala da i dragi Bog čuje. Ovakav ciganluk
zbir je i rezultat dva gore spomenuta ciganluka: toj se sirotoj ženi
ponudilo tek lažno osjećanje da je “neko” i “nešto” (šta?) – i ništa
drugo: ni socijalna sigurnost, ni pristojan život, a kamoli posao, ili
(još i to) dostojanstvo i svijest o samoj sebi (možda je tog jutra
dobila šamar od svoga muža pa zaboravila da ga je izazvala?).
Ovi su primjeri najstrašniji i
najtužniji. Jer od njih, u ovakvom državnom, društvenom i religijskom
kontekstu, nemamo ni političke ni emotivne odbrane. Imamo tek ubojitu
svijest o strašnoj mentalnoj i fizičkoj zapuštenosti onih koje bi
najviše trebalo paziti i čuvati: neškolovane i zgažene majke s četvero
djece, koje nemaju svijesti o sebi i okolini.
Ali imaju svijest da su − one bolje od Ciganki.
Čitajmo Milosza! On nas je sve pročitao,
davno: “Savremenom čovjeku koji zaboravlja koliko je bijedan u
poređenju s onim što može biti čovjek – odričem pravo da budućnost i
prošlost mjeri sopstvenom mjerom.”
(Pokret otpora, 2012)